Rev-3084/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3084/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A.I. iz D.R., … , kojeg zastupa punomoćnik D.Č., odvjetnik u K., protiv tuženika "A. " K. iz K., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 10. lipnja 1992. godine poslovni br. Gž 202/92, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 2. travnja 1992. godine poslovni br. P 374/91, u sjednici održanoj dana 12. svibnja 1993. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja A.I. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Karlovcu od 2. travnja 1992. godine poslovni br. P 374/91 suđeno je:

"Poništava se odluka komisije za žalbe i prigovore tužene "A. " K. broj 01-7-15/91 od 230. siječnja 1991. godine, slijedom čega i odluka Disciplinske komisije tuženika o izrečenoj disciplinskoj mjeri prestanka radnog odnosa uz odgodu izvršenja na rok od 6 mjeseci broj 01- 5-73/90 od 9. siječnja 1991. godine kao da nisu niti donesene te ne proizvode pravne učinke i nalaže se tuženiku da tužitelju I.A. iz D.R. … plati parnični trošak, u iznosu od 8.850.- HRD, sve u roku od 15 dana."

Presudom Okružnog suda u Karlovcu od 10. lipnja 1992. godine poslovni br. Gž 202/92 suđeno je:

"Tužitelj I.A. odbija se sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Poništava se odluka Komisije za žalbe i prigovore tuženika "A. " K. br. 01-7-15/91 od 30. siječnja 1991.g. slijedom čega i odluka disciplinske komisije tuženika o izrečenoj disciplinskoj mjeri prestanka radnog odnosa uz odgodu izvršenja na rok od 6 mjeseci br. 01- 5-73/90 od 9. siječnja 1991.g. kao da nisu niti donesene te ne proizvode pravne učinke i nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 8.850 HRD."

Naprotiv, tužitelj I.A. dužan je tuženiku "A. " K. naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.300 HRD u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu suda drugog stupnja preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja te tuženiku naloži platež parničnog troška uključujući i troškove revizijskog postupka, odnosno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP) na odgovor tuženiku te na izjašnjenje nadležnom javnom tužitelju.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio Javni tužitelj Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu suda drugog stupnja kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj je sud ocijenio da u ovoj pravnoj stvari ne postoji bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu revizijski sud pazi temeljem čl. 386. spomenutog zakona po službenoj dužnosti.

Također ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer ovaj sud nalazi da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ne bi bilo moguće ispitati njenu pravilnost. Naprotiv, po ocjeni ovog suda, izreka pobijane presude je razumljiva, obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama time da nema ni proturječnosti između izreke i razloga presude. Razlozi pobijane presude nisu ni međusobno proturječni, a nosti između izreke i razloga pobijane presude. Pritom na navode revizije nema ni proturječ

valja odgovoriti da revident, osim paušalnih i ničim argumentiranih tvrdnji da je pred sudom drugog stupnja počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP ne navodi konkretno u čemu bi se u pobijanoj presudi sastojala proturječnost između izreke i razloga ili između razloga o odlučnim činjenicama.

Neosnovana je i tvrdnja revidenta da se pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se tako ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja prihvatio utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je komisija za žalbe i prigovore tuženika dana 30. siječnja 1991. godine donijela odluku kojom se odbija prigovor tužitelja protiv odluke disciplinske komisije tuženika od 9. siječnja 1991. godine br. 01-5-73/90 kao neosnovan,

- da je navedenom odlukom disciplinske komisije tuženika tužitelju izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa s rokom odgode od šest mjeseci,

- da je sjednica disciplinske komisije tuženika bila zakazana za 9. siječnja 1991. godine za 8 sati te da je tužitelj bio uredno pozvan na tu sjednicu i da je na vrijeme pristupio na mjesto gdje se sjednica trebala održati, da je sjednica disciplinske komisije održana sa zakašnjenjem od 20 do 30 minuta nakon što je tužitelj već napustio prostorije gdje se sjednica održavala,

- da se tužitelj prije odlaska informirao kod predsjednika disciplinske komisije da li će se sjednica disciplinske komisije održati i dobio odgovor da trenutno nema člana disciplinske komisije,

- da je tužitelj bio prisutan sjednici komisije za žalbe i prigovore i da je iznio svoju obranu.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

Tužitelj osnovano tvrdi da je tijekom disciplinskog postupka došlo pred disciplinskom komisijom do povrede odredbe čl. 63. st. 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je preuzet na temelju čl. 1. toč. 1. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti radnih odnosa i zapošljavanja ("Narodne novine", br. 34/91) kao zakona Republike Hrvatske (dalje: ZOPRO).

Naime, prema odredbi čl. 63. st. 2. ZOPRO radnik mora biti saslušan pred disciplinskim organom, osim ako se bez opravdanih razloga ne odazove na uredno dostavljeni poziv i ne može mu se uskratiti obrana. U ovoj pravnoj stvari tužitelj nije u disciplinskom postupku saslušan (jer je napustio mjesto održavanja sjednice disciplinske komisije koja sjednica je održana sa zakašnjenjem).

Međutim ovaj sud ocjenjuje da povreda odredbe čl. 63. st. 2. ZOPRO u odnosu na obvezu da radnik u disciplinskom postupku mora biti saslušan nije imala u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji takav značaj da bi utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke o disciplinskoj odgovornosti tužitelja. Ovo iz razloga što je tužitelj dao izjavu u odnosu na konkretnu disciplinsku povredu već u prethodnom postupku disciplinskog predmeta 3.VIII. 1990. godine u kojoj se određeno izjasnio u odnosu na navode iz izvještaja o počinjenju disciplinske povrede time da je te navode potvrdio i pred komisijom za žalbe i prigovore kao disciplinskog organa drugog stupnja. Na taj je način tužitelju omogućeno da se i jasno i određeno izjasni o činjenicama i okolnostima koje mu se stavljaju na teret u disciplinskom postupku pa nije povrijeđeno pravo tužitelja na davanje obrane u disciplinskom postupku.

Tužitelj navodima u prigovoru protiv rješenja disciplinske komisije a ni u postupku pred sudom ne iznosi neke nove činjenice ili okolnosti za koje bi tvrdio da ih nije mogao iznijeti u disciplinskom postupku jer u tom postupku nije saslušan, a koje bi, da su u disciplinskom postupku iznesene, mogle imati utjecaja na utvrđenje disciplinske odgovornosti tužitelja i na izricanje disciplinske mjere.

Zbog navedenih razloga povreda prava tužitelja da bude saslušan u disciplinskom postupku nije utjecala, niti mogla biti od utjecaja u ovoj pravnoj stvari na donošenje zakonite i pravedne odluke u disciplinskom postupku u kojem je donesena odluka čiju pravilnost tužitelj pobija u ovom radnom sporu.

Kako se, dakle, u ovoj pravnoj stvari nije ostvario ni jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizijski razlog koji revident navodi u reviziji to je temeljem čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 12. svibnja 1993.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.