I Kž-421/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 421/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. K. zbog kaznenog djela iz čl. 195. st. 4. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 20. ožujka 2012. broj K-69/07, u sjednici održanoj dana 29. kolovoza 2012.,

p r e s u d i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru pod toč. I) izreke proglasio je krivim opt. A. K. zbog kaznenog djela podvođenja iz čl. 195. st. 4. u svezi st. 2. i u svezi čl. 61. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97, 27/98, 50/00 i 129/00; u daljnjem tekstu: KZ/00), činjenično i pravno pobliže opisanog pod toč. 1. izreke, te ga na temelju tog zakonskog propisa, a primjenom čl. 57. st. 1. i 2.b) KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, pa mu na temelju čl. 67. st. 1., 2. i 3. KZ primijenio uvjetnu osudu i odredio da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 82. KZ od optuženika je oduzeta imovinska korist u iznosu od 650,00 kn.

Na temelju čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06; u nastavku: ZKP/97) optuženik je obvezan naknaditi stvarni trošak kaznenog postupka u iznosu od 6.904,00 kn i paušalni trošak od 1.000,00 kn.

Nasuprot tomu, pod toč. II) uvodno citirane presude, Županijski sud u Zadru je na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97 odbio optužbu protiv opt. A. K. zbog kaznenog djela

I Kž 421/12-4

podvođenja iz čl. 195. st. 1. u svezi čl. 61. st. 2. KZ činjenično i pravno opisanog pod toč. 2. izreke.

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik, pobijajući osuđujući dio zbog odluke o kazni, a odbijajući dio zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne odgovarajuća kazna zatvora.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pisanom mišljenju podržao je žalbeni prijedlog državnog odvjetnika.

Žalba nije osnovana.

U odnosu na odbijajući dio prvostupanjske presude

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je za kazneno djelo iz čl. 195. st. 1. KZ nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, ukazujući da je za to djelo zaprijećena kazna zatvora u trajanju od jedne do pet godina, zbog čega po njegovom mišljenju kazneni progon za to djelo apsolutno zastarijeva tek u listopadu 2012.

Kazneno djelo podvođenja iz čl. 195. st. 1. KZ je prema činjeničnom opisu inkriminacije pod toč. 2. izreke pobijane presude počinjeno je u listopadu 2002., na štetu tada mlt. V. V., rođene … 1985. U vrijeme počinjenja tog djela na snazi je bio Kazneni zakon čiji je tekst objavljen u „Narodnim novinama“ broj: 110/97, 27/98, 50/00 i 129/00 (u daljnjem tekstu: KZ/00), prema kojem je za radnju podvođenja djeteta ili maloljetne osobe bila zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Izmjenama i dopunama Kaznenog zakona objavljenim u „Narodnim novinama“ broj 71/06, koji je stupio na snagu 01. listopada 2006., za to je djelo zaprijećena kazna zatvora od jedne do pet godina. Sukladno odredbi čl. 3. KZ (čiji tekst niti jednom novelom zakona nije mijenjan), prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, a ako se nakon počinjenja kaznenog djela zakon jedanput ili više puta izmijenio, obvezno će se primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja. Nema sumnje da je, na temelju gore citiranih normi, za počinitelja bio najblaži upravo zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, tj. onaj koji je za to djelo propisivao kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine. Stoga državni odvjetnik neosnovano u žalbi sugerira računanje zastarnih rokova pozivom na izmijenjenu odredbu čl. 195. st. 1. KZ, kojom je za isto kazneno djelo predviđena stroža kazna zatvora.

Doduše, točno je da su izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 2006. („Narodne novine“ broj 71/06; u daljnjem tekstu KZ/06) izmijenjene i odredbe o zastarnim rokovima, pa su tako čl. 19. st. 1. alineja 5., produženi zastarni rokovi za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do tri godine ili novčana kazna (tj. i za kazneno djelo iz čl. 195. st. 1. KZ/00), kao što je u odredbi čl. 19. st. 2. KZ/06 određeno da zastara kaznenog progona za kaznena djela počinjena na štetu djeteta i maloljetne osobe ne teče do njihove punoljetnosti. Te se odredbe primjenjuju i na konkretni slučaj, s obzirom da u vrijeme stupanja na snagu tih

I Kž 421/12-4

Izmjena i dopuna Kaznenog zakona apsolutna zastara kaznenog progona za isto djelo po ranije važećem KZ/00, koji je predviđao rok apsolutne zastare od četiri godine, još nije nastupila. Međutim, usprkos tomu, apsolutna je zastara kaznenog progona za to djelo nastupila dana 31. svibnja 2009. i sukladno odredbama KZ/06 (ima li se u vidu da je ošt. V.

V. postala punoljetna … 2003., od kada prema čl. 19. st. 2. KZ/06 započinje teći rok apsolutne zastare od šest godina, sukladno odredbama čl. 19. st. 1. alin. 5. i čl. 20. st. 6. KZ/06).

Stoga je prvostupanjski sud ispravno i zakonito na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97 zbog nastupa apsolutne zastare kaznenog progona odbio optužbu protiv opt. A. K. i presudio kao pod toč. II) izreke te presude.

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

Državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud prilikom izbora i odmjeravanja kaznene sankcije nije u adekvatnoj mjeri vrednovao značaj i težinu otegotnih okolnosti, napominjući ovdje optuženikovu raniju višekratnu osuđivanost i njegovu motiviranost koristoljubljem, te podatak da je žrtva predmetnog djela bila maloljetna ženska osoba, nezrela i tada sklona uživanju opojnih droga, koja je naknadno postala i ovisnica.

Međutim, prvostupanjski sud po mišljenju ovog drugostupanjskog suda nije zanemario značaj okolnosti na koje državni odvjetnik ukazuje u žalbi, već je ispravno zaključio da njihovu težinu značajno relativiziraju i brojne olakotne okolnosti, i to protek vremena od počinjenja djela (prošlo je deset godina), sudioništvo optuženika u Domovinskom ratu koje je posljedično kod njega izazvalo PTSP, te njegov obiteljski status (otac troje djece). Što se pak tiče žalbenog navoda o maloljetnosti i nezrelosti žrtve, isti nije moguće cijeniti otegotnim, jer on čini obilježje inkriminiranog oblika tog kaznenog djela. Stoga i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da su utemeljeno primijenjene odredbe o sudskom ublažavanju kazne, a izrečenu kaznu u trajanju od jedanaest mjeseci nalazi adekvatnom cijeneći raspon zakonom zaprijećene kazne za to djelo, te da se u konkretnom slučaju, s obzirom na ličnost optuženika, i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, posebno respektirajući trajanje roka kušnje od četiri godine.

Slijedom iznesenog, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene bitne postupovne povrede niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika iz čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/97 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je temeljem čl. 387. ZKP/97 odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 29. kolovoza 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.