Rev-896/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 896/09-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja A.-c. d.o.o. Z., kojeg zastupa direktor K. H., a njega punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici u Z., protiv tuženika J. osiguranje d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-2064/08-2 od 19. veljače 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vrbovcu poslovni broj P-105/07-30 od 12. veljače 2008., u sjednici vijeća 11. travnja 2012.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-2064/08-2 od 19. veljače 2009., te presuda Općinskog suda u Vrbovcu poslovni broj P-105/07-30 od 12. veljače 2008. u dijelu gdje je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu štete s osnove iznajmljivanja zamjenskog vozila u iznosu od 142.496,00 kn, zajedno s pripadajućom kamatom (toč. II. izreke), kao i u dijelu gdje je odlučeno u troškovima postupka (toč. IV., V. i VI. izreke prvostupanjske presude), te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

e se o cjelokupnim troškovima postupka. Novom odlukom o glavnoj stvari odlučiti ć

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 19.527,76 kn, zajedno s pripadajućom kamatom (toč. I.), dok je s preostalim dijelom zahtjeva u visini od 142.496,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom (toč. II.), kao i sa zahtjevom za isplatu kamate na dosuđeni iznos štete od 16.591,00 kn od 22. studenoga 2005. do 11. veljače 2008. tužitelj odbijen (toč. III.). Tuženik je obvezan tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.697,50 kn (toč. IV.), dok je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 12.047,20 kn (toč. V.). S dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u visini od 23.602,50 kn tužitelj je odbijen (toč. VI.), a isto tako je odbijen i tuženik s iznosom od 6.522,80 kn (toč. VII.).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kn. Revizija se podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te se predlaže preinačiti pobijanu presudu u skladu s revizijskim navodima, odnosno podredno ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja je osnovana.

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 142.496,00 kn na ime troškova iznajmljivanja drugog vozila od tvrtke „F.“ d.o.o. smatrajući da je za taj dio štete isključivo odgovoran tužitelj budući da isti nije poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da bi šteta bila manja, sve primjenom odredbe čl. 192. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Odluka nižestupanjskih sudova utemeljena je na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da je vozilo tužitelja bilo oštećeno u prometnoj nezgodi koja se dogodila 22. studenog 2005. u mjestu G., a za koju prometnu nezgodu je kriv osiguranik tuženika,

- da je u toj nezgodi na vozilu tužitelja došlo do totalne štete,

- da je tužitelj pokrenuo postupak osiguranja dokaza kod Općinskog suda u Zagrebu pod brojem R1-1130/06 radi utvrđivanja visine štete,

- da je izvid štete, kojim je utvrđena totalna šteta na vozilu tužitelja, tuženik sačinio 28. studenoga 2005.,

- da je tužitelj dan iza nezgode sklopio s tvrtkom „F.“ d.o.o. ugovor o najmu motornog vozila od 23. studenoga 2005. do 15. lipnja 2006., time da je cijena najma po danu iznosila 350,00 kn, te drugi ugovor za razdoblje od 16. lipnja 2006. do 15. prosinca 2006., kada je cijena najma vozila po danu iznosila 250,00 kn,

- da je tužitelj iznajmio drugo vozilo iz razloga što mu osiguranje nije popravilo štetu, a vozilo mu je bilo odmah potrebno,

- da je tužitelj u vrijeme nezgode imao još dva vozila, koja su korištena u poslovne svrhe.

Prvostupanjski sud, odbijajući zahtjev tužitelja s osnova iznajmljivanja drugog vozila, navodi da i osoba koja pretrpi određenu štetu dužna voditi računa o tome da šteta u konačnici bude što manja, a ne stvarati što veću štetu, jer tužitelj nije poduzeo sve što je bilo u njegovoj moći da bi šteta bila što manja. Navedeno shvaćanje pravilnim prihvaća i drugostupanjski sud, pri čemu drugostupanjski sud navodi da je izvid štete na vozilu tužitelja sačinjen 28. studenoga 2005., šest dana nakon štetnog događaja, pa je tužitelj već tada imao saznanje da je na vozilu nastala totalna šteta i da je popravak tog vozila ekonomski neisplativ. I sud drugoga stupnja smatra da je tužitelj nedostatak vozila mogao i trebao otkloniti na drugačiji način a ne tako što iznajmljuje drugo vozilo, pa da između troškova iznajmljivanja drugog vozila i samog štetnog događaja ne postoji uzročna veza.

Navedena shvaćanja nižestupanjskih sudova ne mogu se prihvatiti pravilnim. Naime, i po shvaćanju ovoga suda zaista nije opravdano da tužitelj iznajmljuje drugo vozilo 332 dana i da traži iznos štete po tom osnovu višestruko veći od visine totalne štete na vozilu tužitelja.

Međutim, činjenica je da tužitelj nije mogao koristiti uništeno vozilo zbog radnje štetnika, pa je potpuno nejasno zbog čega nižestupanjski sudovi nisu tužitelju priznali trošak iznajmljenog vozilo za period do izvida štete, odnosno do nekog drugog perioda u kojem bi tužitelj realno mogao nabaviti slično vozilo, kakvo je uništeno u predmetnom štetnom događaju.

Kako na te okolnosti nižestupanjski sudovi nisu uopće provodili dokazni postupak, to nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje odluke, radi čega je valjalo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ukinuti u tom dijelu nižestupanjske odluke, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

U ponovljenom postupku sud je dužan utvrditi u kojem roku je tužitelj imao mogućnost nabaviti drugo slično vozilo, da li je između stranaka bila sporna visina totalne štete, te da li je tuženik kao odgovorna osoba isplatio tužitelju štetu na vozilu ili ne.

Ujedno je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka, te će se novom meritornom odlukom odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i revizijske troškove.

U Zagrebu, 11. travnja 2012.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.