Croatian Supreme Court dismisses appeal on personal injury damages as not well-founded under ZOO Art. 200.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court's judgment awarding damages for personal injury. The plaintiff argued for increased compensation for mental suffering and reduced life activity following a severe knee injury, but the court found the awarded amounts appropriate. The decision relied on Article 200 of the Obligations Act to ensure compensation aligns with the nature of the injury and social purpose without overcompensation.
Legislator headnote
AI generatedčl. 200. Zakona o obveznim odnosima; čl. 393. Zakona o parničnom postupku: The Supreme Court held that personal injury damages must be determined proportionally to the severity of the injury and the plaintiff's circumstances, rejecting appeals that seek compensation exceeding the established legal standards for mental suffering and life activity reduction.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1925/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice H.M. iz V., D. br. …, zastupane po punomoćniku B.D., odvjetniku iz R., protiv tuženika C. - o. d.d. Z., Filijala R., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 13. sijčenja 1993. broj Gž-2474/92-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 15.listopada 1992. broj P-2362/92-6, u sjednici održanoj 21. rujna 1994.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Općinskog suda u Rijeci od 15. listopada 1992. godine broj P-2362/92-6 suđeno je:
" I. Tuženik je dužan isplatiti tužiteljici iznos od 6,255.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. listopada 1992. godine do isplate, kao i naknaditi parnični troška u iznosu od 141.755 HRD sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva."
Presudom Okružnog suda u Rijeci od 13. siječnja 1993. godine broj Gž-2474/92-2 odbijene su žalbe tužiteljice i tužene kao neosnovane i prvostupanjska presuda potvrđena.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložila da se pobijana presuda preinači shodno navodima revizije uz dosudu revidentu žalbenog i revizijskog troška.
Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjentik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.
Nije osnovan revizijski prigovor u odnosu na visinu naknade tužiteljici za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, jer je po ocjeni ovog revizijskog suda tužiteljici pravomoćno dosuđena navedena naknada u primjerenom iznosu od 4.000 K (4,000.000 HRD), pa su niži sudovi u tome pravcu pravilno primjenili odredbu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94 - dalje ZOO).
Tužiteljica je, kako je utrđeno, kritičnog dana zadobila ozljedu lijevog koljena u smislu višekomadnog otvorenog kostoloma lijevog ivera te otrgnuće grebena na lijevoj koljeničnoj kosti. Zbog tih je ozljeda značajno smanjena životna aktivnost tužiteljice, jer postoji ograničena pokretljivost lijevog koljena u opsegu 10/75%. Patela odnosno iver je atherentan i priljepljen za podlogu dosta jako, što znatno reducira funkciju koljena, a za očekivati je u daljnjm periodu biološkog procesa starenja razvoj degeneratinih promjena na koljenom zglobu sa velikom sigurnošću na bazi traume odnosno ozljede. Tužiteljica diskretno šepa, pa su poremećeni odnosi u kralježnici koji će se tijekom vremena kroz duži period odražavati na mogućnost razvoja degenerativnih promjena istih i vjerojatnih bolova u smislu bolnih križa ili slično.
Ona će permanentno osjećati bolove povremenog tipa pri promjeni vremena, opterećenja i sličnim aktivnostima, a sve navedeno smanjilo je životnu aktivnost tužiteljice s 30%.
Ovim je revizijski sud imao u vidu kako životnu dob tužiteljice (rođena 1973. godine) i njezino zanimanje (student) a vodio je računa prilikom određivanja visine naknade za navedeni vid štete o značenju dobra i o cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se ne pogoduje tužnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom (čl. 200. st. 2. ZOO).
Tužiteljica u reviziji nije navela u čemu se očituje pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na visinu pojedinih vidova materijalne štete koja je dosuđena tužiteljici, a ovaj revizijski sud je ocjenio da su visine navedenih naknada utvđene pravilno, pa je revizija u tom pravcu odbijena kao neosnovana.
Iz navedenih razloga reviziju tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu na temlju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine", broj 53/91, 91/92).
U Zagrebu, 21. rujna 1994.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin, v.r.