Rev-x-8/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 8/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica 1. F. J. i 2. M. J., obje iz Ž., zastupane po M. G., odvjetniku iz Odvjetničkog ureda G. i Š. iz V., protiv tuženika T. o. d.d. R., Podružnica Z., Z., zastupanog po H. L., odvjetniku iz Odvjetničkog ureda M. i L. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj 7 Gžn-1223/13-3 od 24. rujna 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 90/08-116 od 23. siječnja 2013., u sjednici održanoj 9. travnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti 1. tužiteljici F. J. 226.250,00 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 6.250,00 kn od 5. listopada 1993. do isplate, a na iznos od 220.000,00 kn od 23. siječnja 2013. do isplate, te isplatiti 2. tužiteljici M. J. 220.000,00 kn sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2013. do isplate.

Pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi solidarno tužiteljicama parnične troškove u iznosu od 75.333,59 kn sa zateznim kamatama od 23. siječnja 2013. do isplate, pod toč. III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljica za naknadu troškova u daljnjem iznosu od 54.311,24 kn, a pod toč. IV. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke. Protiv te drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) pobijajući presudu u cijelosti, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana drugostupanjska presuda bude preinačena na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti i tužiteljicama naloži naknaditi tuženiku troškove postupka, a podredno da nižestupanjske presude budu ukinute i da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu samo u granicama naprijed navedenih razloga zbog kojih je revizija izjavljena, sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi ne postoje.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljica za naknadu štete prouzročene im smrću supruga 1. tužiteljice F. J., a oca 2. tužiteljice M. J., R. J. koji je preminuo zbog teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći koja se dogodila ... kada je došlo do sudara između motornog vozila kojim je on upravljao i vozila kojim je upravljao osiguranik tuženika.

U ovom revizijskom stadiju postupka sporno je samo pitanje zastare.

Za ocjenu tog pitanja od odlučnog značaja je bilo raspraviti i utvrditi je li osiguranik tuženika koji je upravljajući osobnim vozilom magistralnom cestom broj 11A od Krapine prema Zagrebu prešao na lijevi kolnički trak kojim se iz suprotnog smjera svojom desnom stranom kolnika kretalo vozilo kojim je upravljao prednik tužiteljica. Takovim postupanjem počinio kazneno djelo iz čl. 161. st. 3 u vezi odredbe čl. 156. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 32/93 – dalje: KZRH).

Budući da protiv osiguranika tuženika nije mogao biti vođen kazneni postupak jer je isti umro, pitanje počinjenja kaznenog djela riješeno je kao prethodno pitanje.

Rješavajući to pitanje sudovi su zaključili da je osiguranik tuženika kretajući se voznom trakom kojom se iz suprotnog smjera svojom desnom stranom kolnika kretalo vozilo kojim je upravljao osiguranik tuženika postupio suprotno odredbi čl. 22. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93 – dalje. ZOSPC), a što je imalo za posljedicu smrt prednika tužiteljica koji nije mogao izbjeći sudar vozila, počinio navedeno kazneno djelo.

U vezi navedenog zaključivanja sudova u reviziji se ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 356. st. 2. toč. 11. ZPP i navodi da prema provedenim vještačenjima jasno proizlazi suglasan zaključak vještaka da brzina kretanja vozila osiguranika tuženika nije bila uzrok gubitka njegove kontrole nad vozilom i prelaska vozila na suprotnu stranu kolnika, te da nema valjanih dokaza i indicija na temelju kojih se mogu isključiti druge mogućnosti koje su mogle dovesti do prelaska vozila osiguranika tuženika na lijevu stranu ceste (npr. iznenadna blokada upravljačkog mehanizma koja uzrokuje zanošenje vozila na kolniku), pa da se stoga iz dokaza provedenih tijekom postupka i utvrđenih činjenica ne može smatrati da je utvrđena krivnja osiguranika tuženika u kaznenopravnom smislu, a da drugostupanjski sud ne cijeni niti obrazlaže navedene odlučne činjenice već donosi zaključak o postojanju kaznenog djela koji zaključak je u suprotnosti s provedenim dokazima, odnosno vještačenjima i iskazima.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema navedenih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP.

Iz sadržaja zapisnika s ročišta za glavnu raspravu od 15. siječnja 20123. (list 291 i 292 spisa) proizlazi da su vještaci suglasno zaključili "da je osiguranik tuženika kretao se prilagođenom brzinom pa da ne postoji razlog njegova kretanja po traci prednika tužiteljica", pa se u reviziji neosnovano i proizvoljno navodi da su vještaci suglasno zaključili da brzina kretanja vozila osiguranika tuženika nije bila uzrok gubitka kontrole nad vozilom i prelaska vozila na suprotnu stranu kolnika.

Budući da niti jedan izvedeni dokaz nije upućivao na neki objektivni razlog skretanja vozila osiguranika tuženika na lijevu stranu ceste, niti je takav razlog tuženik određeno naveo, već naprotiv prema suglasnom mišljenju vještaka razlog prelaska vozila na drugu stranu ceste je bila neprilagođena brzina, dakle nepridržavanje prometnih propisa (čl. 22. ZOSPC) od strane osiguranika tuženika, ispunjeni su subjektivni elementi kaznenog djela iz čl. 156. st. 3. KZRH.

Uslijed tog djela nastupila je teška tjelesna ozljeda prednika tužiteljica, a kasnije i smrt čime su ostvarena obilježja teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 3. KZRH za koje je propisana kazna zatvora do pet godina.

U reviziji se također neosnovano i proizvoljno navodi da "odredbe čl. 161. st. 3. KZRH i djelo koje se u navedenom članku opisuje ni po kojoj osnovi nije primjenjivo na predmetni slučaj" već da bi za predmetni slučaj bile primjenjive odredbe čl. 156. st. 1. i st. 3. KZRH, dakle da je riječ o kaznenom djelu za koje je zapriječena kazna zatvora do jedne godine.

Kazna zatvora do jedne godine propisana je za kaznena djela ugrožavanja javnog prometa počinjena iz nehata koja nemaju za posljedicu tešku tjelesnu povredu neke osobe, dok je u konkretnom slučaju riječ o teškom djelu protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 3. KZRH koje postoji ako je uslijed djela iz čl. 156. st. 3. KZRH nastupila teška tjelesna povreda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera.

S obzirom na propisanu kaznu zatvora do pet godina za kazneno djelo iz čl. 161. st. 3. KZRH, koje je počinio osiguranik tuženika, predviđen je rok zastare kaznenog gonjenja od pet godina, sukladno odredbi čl. 90. st. 1. toč. 4. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 31/93).

Prema odredbi čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91) kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kaznenog gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određene za zastaru kaznenog gonjenja.

Predmetni štetni događaj dogodio se 14. rujna 1993., a tužba je podnijeta 27. siječnja 1998. (prije isteka zastarnog roka od 5 g.), pa su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženikovog prigovor zastare ocijenili neosnovanim.

Budući da s obzirom na navedeno revizijski razlozi ne postoje, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 9. travnja 2014.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Lucija Čimić, v.r.