Rev-2881/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2881/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.G. iz Z., . ., zastupane po punomoćniku M.S., odvjetniku iz Z., protiv tuženika J.G. iz Z., . ., zastupanog po punomoćnicima T.T. i I.U., odvjetnicima iz Z., radi pobijanja ugovora o diobi, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 23. VI. 1992. godine br. Gž-4747/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. I. 1992. godine br. P-280/89, u sjednici održanoj dana 10. listopada 1993. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za poništenje ugovora o diobi zaključen između stranaka 17. I. 1988. godine, pa je istom odlukom tužiteljica obvezana da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 12.000 HRD u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske - NN br. 53/91), a sadržajem revizije ukazano je i na "bitne povrede odredaba parničnog postupka jer da odluke sudova ne sadrže razloge zašto nije provedeno vještačenje kemijskom analizom reakcije tužiteljice na djelovanje apaurina, građevinsko vještačenje, vještačenje po vještaku likovne struke i poljoprivredno vještačenje", a drugostupanjski sud na takve navode žalbe uopće nije dao odgovora. Ukazuje, nadalje, na pogrešnost u primjeni materijalnog prava jer da postoji očiti nesrazmjer vrijednosti koje je tužiteljica primila u odnosu na vrijednosti koje je prepustila tuženiku, jer da nije mogla znati za pravu vrijednost imovine, pa je time pogrešno primijenjena odredba čl. 139. Zakona o obveznim odnosima. Posebno ukazuje na to da nije ćenja, a što je pogrešno tako prihvatio proveden niti jedna dokaz za ocjenu prekomjernog ošte

kao činjenično stanje sud drugog stupnja. Naprotiv, nalazi revidentica da je upravo u žalbi i dalje ostala kod svih istaknutih dokaznih prijedloga, dok drugostupanjski sud pogrešno zaključuje da dokazi nisu istaknuti.

U odnosu na sve izneseno predlaže da se ukinu obje nižestupnjevne presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ali pred izmijenjeno vijeće odnosno da se preinače usvajanjem tužbena zahtjeva.

Revizija (pravovremena, potpuna i dopuštena) dostavljena je tuženiku i nadležnom državnom odvjetništvu, ali na reviziju nadležno državno odvjetništvo nije se izjasnilo. U odgovoru na reviziju tuženik osporava opravdanost revizijskih razloga, pa predlaže da

se

revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Tužiteljica je kao razloge za poništenje ugovora o diobi imovine stečene u bračnoj zajednici stranaka (ugovor od 17. I. 1988. godine) istakla nedostatak volje iz razloga potpunog psihičkog rastrojstva i pritiska tuženika na zaključenje predmetnog ugovora - čl. 111. Zakona o obveznim odnosima (primjenjuje se kao zakon Republike Hrvatske - NN br. 53/91), te da postoji očiti nesrazmjer uzajamnih davanja prema odredbama čl. 139. ZOO. U odnosu na oba razloga pobijana presuda sadrži razloge (i u cijelosti prihvaćanjem činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda), pa nema opravdavanja za postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

U postupku je provedeno liječničko vještačenje, pa je vještak dr. I.K. izradio pismeno nalaz i mišljenje, a i neposredno je dao objašnjenje svoga nalaza i mišljenja na ročištu od 7.

XI. 1991. godine u povodu prijedlogu tužiteljice u tom smislu sa ročišta glavne rasprave od 13. VI. 1991. godine. Budući da tužiteljica nakon detaljnog pojašnjenja vještaka o tužiteljičinoj sposobnosti rasuđivanja te njezinih voljnih radnji, a sve povezano sa uzimanjem ordinirajućih količina lijeka apaurina - nije argumentirano prigovorila takvu mišljenju u odnosu na proturječnost ili pak nedostatke, pa prema tome sud je pravilno postupio kada nije odredio drugu osobu vještaka ili pak ustanovu na prijedlog samo paušalnog prigovora tužiteljice, i nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka niti iz čl. 261. st. 3. ZPP koja kao bitna povreda odredaba parničnog postupka bi imala značaj povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP.

Polazeći od činjenice da su stranke zaključile ugovor o diobi zajednički stečene imovine u toku trajanja bračne zajednice, te imajući u vidu odredbe čl. 139. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a koje propisuju ispunjenje kojih pretpostavaka dovodi do poništenja dvostranog ugovora zbog očitih nesrazmjera ugovorenih davanja - a jedna od tih pretpostavka je i neznanje odnosno ne morati znati za pravu vrijednost davanja - sudovi su pravilno otklonili predloženo provođenje dokaza vještačenjem radi utvrđenja prije svega prave vrijednosti zajedničke imovine stranaka koja je bila predmet ugovora o diobi. Zato nema opravdanja niti za postojanje apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 7. ZPP prvostupanjskog suda, a nepravilnim sankcioniranjem i time počinjenjem takve povrede od strane suda drugog stupnja. Daljnjim razlozima upotpunjuje se neosnovanost tog i takvog revizijskog razloga.

Pobojnost ugovora o diobi zajedničke imovine stranaka, a stečene u vrijeme trajanja njihove bračne zajednice iz razloga bilo u mani volje ili pak zbog ograničene poslovne sposobnosti tužiteljice (zakonski razlozi pobojnosti ugovora propisani u čl. 111. ZOO) nije ostvarena s obzirom na utvrđenja da je tužiteljica usprkos liječenju lijekom apaurinom (a prethodno i u bolničkom tretmanu liječenja), a sve radi stabilizacije psihičkog stanja koje nije izazvano patološkim psihičkim promjenama već je moglo proisteći iz određenih međusobnih odnosa stranaka i subjektivnih stavova - nije utjecalo na njezino izražavanje volje u trenutku zaključenja ugovora, dakle niti je bila ograničeno poslovno sposobna, a nije niti utvrđeno da bi pod prisilom zaključila sporni ugovor (čl. 60. ZOO).

U odnosu na taj i takav razlog za poništenje ugovora ovaj sud, dakle, ne nalazi pogrešnost u primjeni materijalno-pravnih, a navedenih, propisa.

Predmet ugovora o diobi od 17. I. 1988. godine bile su (utvrđeno kao nesporno između stranaka) stvari - nekretnine i pokretnine, koje su stranke stekle za vrijeme trajanja bračne zajednice. Dioba je izvršena tako da je tužiteljici isplaćeno 165.000 DEM i predane su joj u vlasništvo određene pokretne stvari (automobil, slike, nakit i dr. - a sve poimence navedeno u samom ugovoru).

S obzirom da se radi o ugovoru o diobi zaključenom u smislu odredaba čl. 284. Zakona o braku i porodičnim odnosima, a ne o ugovoru o nagodbi, to je dopušteno pobijanje pravne valjanosti takva ugovora iz razloga prekomjernog oštećenja, a pod pretpostavkama propisanim u čl. 139. st. 1. ZOO. Te prepostavke su slijedeće:

- da je u vrijeme zaključenja ugovora u kojem svaka od stranaka je obvezana na činidbu prema drugoj strani, postojao očiti nesrazmjer njihovih obveza, ali i

- da oštećena strana nije znala niti je morala znati za pravu vrijednost uzajamnih davanja.

Sudovi pravilno zaključuju, a to na temelju ocjene sadržaja zaključenog ugovora o diobi, iskaza stranaka, uvida u pisma stranaka - da je tužiteljica u vrijeme zaključenja sporazuma o diobi znala što i u kojoj vrijednosti su stranke stekle od imovine kroz vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, kao i koliko je koja od stranaka doprinjela stjecanju te imovine, pa prema tome kada je tužiteljica znala za vrijednost prije svega imovine koju je sticala zajedno sa tuženikom, tada je morala znati i za njezinu vrijednost u času zaključenja ugovora o diobi upravo te i takve imovine odnosno o vrijednosti koju je ona dobila diobom u odnosu na vrijednost koja je postala vlasništvo tuženika.

To ukazuje i na neosnovanost revizijskog prigovora pravilnoj primjeni odredaba čl. 139. st. 1. ZOO, pa je s obzirom na u cjelini iznesene razloge revizija odbijena temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 20. listopada 1993.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.