Revr-284/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 284/11-2

REPUBLIKA HRVATSKA

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice B. B. iz D., koju zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika „B.“ d.d. V., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž - 709/07-5 od 28. prosinca 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P - 2047/04 od 26. siječnja 2007., u sjednici održanoj 2. srpnja 2014.,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž - 709/07-5 od 28. prosinca 2010. i Općinskog suda u Vukovaru broj P - 2047/04 od 26. siječnja 2007., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici 7. srpnja 2003. u dijelu kojim se ugovor o radu otkazuje bez otkaznog roka, kao i u dijelu kojim se određuje da radni odnos prestaje 30. travnja 2003., te time i zahtjev na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme br. 0057/2003 u dijelu pod točkom I. kojom se otkazuje bez otkaznog roka kao i u dijelu točke II. kojom se određuje da radni odnos prestaje s danom 30. travnja 2003., te time i zahtjev tužiteljice na isplatu po osnovu naknade plaće u razdoblju od 30. travnja 2003. do 7. prosinca 2003., te pripadajuće joj otpremnine. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tužiteljica naknaditi tuženiku iznos od 200,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku, kao i prvostupanjsku presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na poništenje otkaza ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici 7. srpnja 2003. u dijelu kojim se ugovor o radu otkazuje bez otkaznog roka, kao i u dijelu kojim se određuje da radni odnos prestaje 30. travnja 2003., te zahtjev na isplatu po osnovu naknade plaće u razdoblju od 30. travnja 2003. do 7. prosinca 2003., te pripadajuće otpremnine.

Svoj zahtjev tužiteljica temelji na iznijetom činjeničnom osnovu: - da je s tuženikom sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te - da je tuženik s danom 7. srpnja 2003. donio odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljici, - a kojom odlukom tužiteljici nisu priznata prava kako po osnovu otkaznog roka, tako i po osnovu otpremnine.

U navedenom činjeničnom osnovu nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužiteljice cijeneći da tužiteljica spada u skupinu radno neangažiranih radnika koji su formalno imali status zaposlenika, ali nisu obnašali svoje radne dužnosti jer tuženik nije faktično egzistirao u proizvodnom procesu, čime da tužiteljica ne ostvaruje prava po osnovu otkaznog roka i otpremnine.

Navedeno stajalište nižestupanjskih sudova u primjeni materijalnog prava ne može se prihvatiti kao pravilno. Naime, kako proizlazi iz odluke tuženika riječ je o sklopljenom ugovoru o radu, te poslovno uvjetovanom otkazu tog ugovora o radu u smislu odredbe čl. 113. st. 1. t. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – u daljnjem tekstu: ZR). Kako je riječ o redovitom otkazu, ugovor o radu ne prestaje trenutno, već istekom propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (ugovor o radu prestaje tek nakon isteka propisanog ili ugovorenog otkaznog roka). Najmanje trajanje otkaznog roka određeno je čl. 120. ZR-a. Ovom odredbom određeni su minimalni rokovi, dok je kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili individualnim ugovorom moguće odrediti i duže otkazne rokove, a koje činjenice nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili.

Isto tako, u smislu odredbe čl. 125. ZR-a, radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnoga trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, a koje činjenice nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa isto tako nisu utvrdili.

Glede razloga koji se odnose na eventualno odreknuće tužiteljice od prava na otpremninu valja reći da je nastanak prava na otpremninu u smislu odredbe čl. 125. ZR-a vezan uz otkaz ugovora o radu, te to pravo ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu, pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu jer tog prava još nema, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka.

Zbog pogrešnog pravnog stajališta nižestupanjskih sudova u primjeni naprijed navedenih zakonskih odredaba ostale su nepotpuno utvrđene odlučne činjenice u smislu izloženog stajališta ovog suda, pa nema uvjeta za preinaku odluke.

Slijedom iznijetog valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U ponovnom postupku potrebno je utvrditi sve naprijed iznijete odlučne činjenice, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 2. srpnja 2014.

Predsjednik vijeća

Željko Glušić, v.r.