Gž-4208/2016-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj:Gž-4208/2016.

Zagreb

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Branke Prebeg i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe C. d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe T.J., zastupane po braniteljima odvjetničkom društvu P&L j.t.d. iz Č., zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. podstavka 3. i stavka 2. Zakona o radu (NN 93/14), te članka 172. stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16), članka 150. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/13, 137/13), odlučujući o žalbi II-okrivljenika, podnijetoj protiv presude Prekršajnog suda u Varaždinu od 21. listopada 2016., broj: 5. Pp G-3200/15, na sjednici vijeća održanoj dana 18. svibnja 2017.,

p r e s u d i o j e :

I. U povodu žalbe II-okr. odgovorne osobe T.J., a po službenoj dužnosti, preinačuje prvostupanjska presuda u točki 2. izreke tako da se protiv II-okr. odgovorne osobe T.J., zbog prekršaja iz članka 172. stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16), odbija optužba, na temelju članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15).

II. Odbija se kao neosnovana žalba II-okr. odgovorne osobe T.J. i potvrđuje se prvostupanjska presuda u pobijanom a nepreinačenom dijelu.

III. Uslijed odluke pod točkama I. - II. preinačuje se odluka o ukupnoj novčanoj kazni, tako da se za prekršaje činjenično i pravno opisane u točkama 1. i 3. izreke prvostupanjske presude II-okr. odgovornoj osobi izriče novčana kazna u iznosu od 6.600,00 kn (šesttisućašesto kuna), koje je II-okr. dužan platiti u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude, te ako okrivljenik plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom ovom presudom, računajući od dana primitka presude, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

IV. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15), II-okr. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 200,00 kn (dvjesto kuna), u roku od 30 (trideset) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Varaždinu II-okr. je proglašen krivim i kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 7.500,00 kn (sedamtisućapesto kuna), te je protiv I-okr. odbijena optužba, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. podstavka 3. i stavka 2. Zakona o radu, te članka 172. stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, članka 150. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, činjenično opisanih u izreci pobijane presude.

Istom presudom II-okr. je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 700,00 kn (sedamsto kuna).

Protiv prvostupanjske presude II-okr. je pravodobno, putem branitelja, podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o prekršajnopravnoj sankciji, navodeći da je izreka pobijane presude kontradiktorna obrazloženju odnosno činjeničnom stanju utvrđenom u dokaznom postupku, jer u sve tri točke izreke presude sud navodi da je R.P. obavljala poslove knjigovodstvenog savjetnika, poslovne kontrole, knjiženja i prijenosa podataka, a u obrazloženju presude navodi da je obavljala poslove knjigovodstvenog savjetovanja, kontrole primjene propisa u računovodstvu, uvođenje novih informatičkih aplikacija, kontrole knjiženja i sudjelovanja u izradi obrazaca za potrebe porezne uprave, pa ako je R.P. obavljala poslove kontrole knjiženja, tada nije radila knjiženje, a što se II okr stavlja na teret.

Poslovi iz članka 7. Zakona o radu, ne mogu se smatrati poslovima koje je obavljala R.P., jer II okr nije joj mogao dati upute u skladu s vrstom i naravi posla, kad se isti u te poslove ne razumije, za to ima ustrojeno računovodstvo, koje je R.P. temeljem ugovora o djelu kontrolirala i savjetovala. Prvostupanjski sud nigdje ne daje valjano obrazloženje zašto poslovi savjetovanja i kontrole bi trebali spadati u poslove za koje se mora sklopiti ugovor o radu. U tijeku postupka detaljno je obrazloženo zašto je R.P. kontrolu obavljala u poslovnim prostorijama i u radno vrijeme I okr pravne osobe, te prvostupanjski sud nije dao valjane razloge zašto se navedeni poslovi ne bi smjeli obavljati u njegovim prostorijama.

Knjigovodstveni podaci su tajni, pa ih R.P. nije smjela prekopirati na svoj laptop, već je morala raditi na računalu gdje su ti programi instalirani, a u radno vrijeme je radila da budu prisutne radnice, koje je savjetovala i kontrolirala. Nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da je temeljem ugovora o djelu okrivljeni naložio obavljanje poslova koji se navode u ugovoru o djelu, kao niti u tijeku postupka nije naveo da je išta bilo naloženo, niti to proizlazi iz ugovora o djelu. Također, nije jasno kakve je to rizike imao poslodavac za rad R.P. Prvostupanjski sud smatra da je trebao biti zaključen ugovor o radu iz razloga što je ista redovito podnosila direktoru izvještaj o svom radu, a što ne proizlazi iz obrane niti izjave R.P. Također se ne zna da li je prvostupanjski sud izvršio uvid u sistematizaciju radnih mjesta kod I. okr, pa da se utvrdi tko je obavljao poslove knjiženja, a to svakako nije bila R.P. Predmetnim ugovorom o djelu nitko nije oštećen, jer je R.P. sve isplaćeno, a isto tako plaćena su i sva davanja prema R.

Hrvatskoj za ugovor o djelu.

Žalitelj predlaže da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

Žalba je bespredmetna za djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, a nije osnovana za djela pod točkama 1. i 3.

Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je prvostupanjski sud u točki 2. izreke povrijedio materijalno pravo na štetu II-okrivljenika.

Naime, uvidom u rješenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava Republike Hrvatske, Inspektorata rada, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor radnih odnosa od 23. ožujka 2015. utvrđeno je da je poslodavcu C. d.o.o., zbog prekršaj iz točke 2. izreke, na temelju članka 171. Zakona o mirovinskom osiguranju, od strane Ministarstva rada i mirovinskog sustava Republike Hrvatske, Inspektorata rada, Područnog ureda Varaždin, Službe za nadzor radnih odnosa, izrečena upravna mjera zabrane obavljanja djelatnosti u roku od 30 dana, ako ne uplate iznos od 30.000,00 kn za radnicu R.P. i otklone nedostatke u poslovanju, a poslodavac je uplatio navedeni iznos, pa je pravilno prvostupanjski sud odbio optužbu protiv I-okr. pravne osobe za prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 4. Zakona o mirovinskom osiguranju (iako je prvostupanjski sud pogrešno kvalificirao djelao kao prekršaj iz članka 172. stavka 1. točke 4. Zakona o mirovinskom osiguranju), u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, kao i sa stajalištem ovoga Suda da se primijenjene administrativne mjere smatraju presuđenom stvari, ako je za isti činjenični opis pokrenut prekršajni postupak, međutim, istu odluku za navedeni prekršaj trebalo je donijeti i za II-okr. odgovornu osobu, jer isti ne može biti u nepovoljnijem položaju zbog načina postupanja u okviru upravnog postupka gdje se isključivo navodi poslodavac kao stranka u postupku, a što se razlikuje od prekršajnog postupka gdje se odvaja pravna osoba poslodavac od odgovorne osobe poslodavca, pa je stoga ovaj Sud odbio optužbu i protiv II-okrivljenika za prekršaj iz točke 2. izreke pobijane presude, na temelju odredbe članka 181. točke 5. Prekršajnog zakona. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno odbio optužbu protiv I-okr. pravne osobe i za prekršaje iz članka 229. stavka 1. podstavka 3. Zakona o radu, te članka 150. stavaka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, za koje poslodavcu C. d.o.o. nije izrečena niti izvršena upravna mjera, ali kako u tom dijelu nije podnesena žalba, to ovaj Sud nije mogao preinačenjem pobijane presude otkloniti tu povredu zakona u korist I-okrivljenika.

Odlučujući nadalje o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu za djela pod točkama 1. i 3. izreke na štetu II-okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na što Sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Prekršajni sud u Varaždinu točno utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djela.

Naime, prvostupanjski sud je na temelju provedenog prekršajnog postupka, i to obrane okrivljenika, te uvida u priloženu dokumentaciju, imao valjane osnove zaključiti da se u ponašanju II-okrivljenika stječu sva bitna obilježja prekršaja iz članka 229. stavka 1. podstavka 3. i stavka 2. Zakona o radu, te članka 150. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

Navodi žalitelja da poslovi iz članka 7. Zakona o radu, ne mogu se smatrati poslovima koje je obavljala R.P., jer II okr nije joj mogao dati upute u skladu s vrstom i naravi posla, kad se isti u te poslove ne razumije, za to ima ustrojeno računovodstvo, koje je R.P. temeljem ugovora o djelu kontrolirala i savjetovala, a prvostupanjski sud nigdje ne daje valjano obrazloženje zašto poslovi savjetovanja i kontrole bi trebali spadati u poslove za koje se mora sklopiti ugovor o radu, te u tijeku postupka detaljno je obrazloženo zašto je R.P. kontrolu obavljala u poslovnim prostorijama i u radno vrijeme I okr pravne osobe, te prvostupanjski sud nije dao valjane razloge zašto se navedeni poslovi ne bi smjeli obavljati u njegovim prostorijama, a knjigovodstveni podaci su tajni, pa ih R.P. nije smjela prekopirati na svoj laptop, već je morala raditi na računalu gdje su ti programi instalirani, a u radno vrijeme je radila da budu prisutne radnice, koje je savjetovala i kontrolirala, te nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da je temeljem ugovora o djelu okrivljeni naložio obavljanje poslova koji se navode u ugovoru o djelu, kao niti u tijeku postupka nije naveo da je išta bilo naloženo, niti to proizlazi iz ugovora o djelu, a također, nije jasno kakve je to rizike imao poslodavac za rad R.P., te prvostupanjski sud smatra da je trebao biti zaključen ugovor o radu iz razloga što je ista redovito podnosila direktoru izvještaj o svom radu, a što ne proizlazi iz obrane niti izjave R.P., a također se ne zna da li je prvostupanjski sud izvršio uvid u sistematizaciju radnih mjesta kod I. okr, pa da se utvrdi tko je obavljao poslove knjiženja, a to svakako nije bila R.P., te predmetnim ugovorom o djelu nitko nije oštećen, jer je R.P. sve isplaćeno, a isto tako plaćena su i sva davanja prema R. Hrvatskoj za ugovor o djelu, neosnovani su.

Naime, postoje jasna razgraničenja između ugovora o radu čije karakteristike su precizno definirane Zakonom o radu, te ugovora o djelu čije karakteristike su precizno definirane Zakonom o obveznim odnosima. Ugovor o djelu smatra se samostalnim radom, jer poslovni rizik leži na izvoditelju, dok se rad u radnom odnosu smatra nesamostalnim radom, jer su organizacija rada i poslovni rizik na poslodavcu. Također, izvođač kod ugovora o djelu radi samostalno pridržavajući se pravila struke, a naručitelj može davati upute, dok je rad radnika u radnom odnosu subordiniran poslodavcu, te radi po njegovim uputama i nadzorom. Predmet ugovora o djelu je rad uz naknadu za drugoga, dok je predmet ugovora o radu radna snaga koja se poslodavcu stavlja na raspolaganje – rad u službi kod drugoga. Na temelju ugovora o djelu izvoditelj uglavnom radi na vlastitim sredstvima rada i u vlastitom prostoru, dok na temelju ugovora o radu poslodavac osigurava uvjete rada za siguran rad u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima, jer radnik svoj rad obavlja na sredstvima poslodavca i u njegovom prostoru. Ugovor o djelu može se sklapati za obavljanje poslova koji se javljaju periodično ili povremeno, no ograničenja za sklapanje takvog ugovora proizlaze iz Zakona o radu kao općeg propisa radnog prava prema kojem je uvijek, kada radnik obavlja određene poslove za poslodavca, riječ o radnom odnosu pri čemu je potpuno irelevantno kako su same ugovorne strane taj ugovorni odnos nazvale. Svrha Zakona o radu je zaštita prava radnika, u pravilu slabije strane, pa propis treba tumačiti imajući u vidu zaštitnu funkciju radnog zakonodavstva u korist radnika.

Slijedom navedenoga, kod rada radnice R.P., koja je u kritičnom razdoblju obavljala poslove knjigovodstvenog savjetnika, kontrole, knjiženja i prijenosa podataka i poslove kontrole zakonitosti rada računovodstva, radi se o radnom odnosu koji podliježe obvezi sklapanja ugovora o radu u pisanom obliku, te prijave radnice tijelu HZZO, jer je navedena radnica kroz obuku i naprijed navedene poslove radila s drugim radnicama I-okrivljenika i to u radnom vremenu poslodavca, te na sredstvima poslodavca i u njegovom prostoru, pa je neprihvatljiv navod žalitelja gdje kao argument rada radnice na sredstvima I-okr. navode da se radi o tajnim podacima, koji se ne mogu iznositi iz prostorija I-okr., s obzirom da je uobičajena praksa kod poslovnih subjekata da za knjigovodstvene poslove angažiraju knjigovodstvene obrte ili pravne osobe koje se bave tom djelatnošću i rade na svojim sredstvima rada i u svom prostoru.

U svezi navoda žalitelja da je izreka pobijane presude kontradiktorna obrazloženju odnosno činjeničnom stanju utvrđenom u dokaznom postupku, jer u sve tri točke izreke presude sud navodi da je R.P. obavljala poslove knjigovodstvenog savjetnika, poslovne kontrole, knjiženja i prijenosa podataka, a u obrazloženju presude navodi da je obavljala poslove knjigovodstvenog savjetovanja, kontrole primjene propisa u računovodstvu, uvođenje novih informatičkih aplikacija, kontrole knjiženja i sudjelovanja u izradi obrazaca za potrebe porezne uprave, pa ako je R.P. obavljala poslove kontrole knjiženja, tada nije radila knjiženje, a što se II okr stavlja na teret, ističe se da kako je iz izjave R.P., dane na zapisnik o inspekcijskom nadzoru od 2. ožujka 2015., razvidno da je ista radila na obuci svih djelatnika koji obavljaju poslove u računovodstvu, što znači da je ista prilikom obuke djelatnika, da bi ih naučila poslovima računovodstva, morala raditi i poslove knjiženja, to je izreka presude u kojoj se navodi knjiženje u okviru rada radnice R.P. sukladna činjenicama navedenim u obrazloženju presude, gdje su istaknuti takvi navodi radnice.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i pravne oznake djela, ovaj Sud je našao da je izrečena novčana kazna II-okr. za navedene prekršaje u granicama zakona i nije prestroga, time više što su utvrđene novčane kazne ublažene ispod zakonom propisanih minimuma, jer je za prekršaj iz članka 229. stavaka 1. podstavka 3. i stavka 2. Zakona o radu propisana novčana kazna za odgovornu osobu u rasponu od 7.000,00 do 10.000,00 kn, te za prekršaj iz članka 150. stavka 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisana novčana kazna za odgovornu osobu u rasponu od 8.000,00 do 15.000,00 kn, a sve odlučne okolnosti za odmjeru kazne u dovoljnoj su mjeri cijenjene u korist okrivljenika. Uslijed odluke pod točkama I. - II. izreke ove presude preinačena je odluka o ukupnoj novčanoj kazni.

Sukladno odredbi članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15) II-okr. je upozoren da će se, ako u roku ostavljenom za plaćanje novčane kazne uplati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrati da je ta novčana kazna u cjelini plaćena.

Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan II-okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

Iz navedenih razloga, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 18. svibnja 2017.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Varaždinu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelje i tužitelja.