III Kr-489/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-489/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. U. B., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što je čine presuda Općinskog suda u Sisku od 21. ožujka 2003. broj K-130/01 i presuda Županijskog suda u Sisku od 12. lipnja 2003. broj Kžm-180/03, po saslušanju zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, u sjednici održanoj dana 17. prosinca 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se zahtjev os. U. B. za izvanredno za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom što je čine presuda Općinskog suda u Sisku od 21. ožujka 2003. broj K-130/01, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Sisku od 12. lipnja 2003. broj Kžm-180/03, U. B. osuđen je zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. KZ na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine.

Prema podacima u spisu osuđenik se još ne nalazi na izdržavanju kazne zatvora.

Osuđenik je po pravomoćnosti navedene presude po svom branitelju S. F.-K., odvjetnici iz S., podnio zahtjev za izvanredno za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i to po osnovama iz čl. 427. toč. 1. (u vezi čl. 368. toč. 4.) i čl. 427. toč. 3. (kako to proizlazi iz navoda zahtjeva, u vezi čl. 391. st. 1.) Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP), s prijedlogom da se ukinu prvostupanjska i drugostupanjska presuda, te da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske dostavio je po čl. 428. st. 4. ZKP primjerak zahtjeva sa spisima Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u podnesku od 10. studenog 2003. broj KR-DO-660/03 podnijelo odgovor na zahtjev, s prijedlogom da se taj zahtjev odbije kao neosnovan, pri čemu je ustrajao i na sjednici vijeća ovog suda saslušan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić.

Zahtjev nije osnovan.

Kada osuđenik u zahtjevu obrazlaže povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP, on polazi od prigovora na utvrđeno činjenično stanje kao pogrešno i nepotpuno utvrđeno, obzirom na iznijete tvrdnje da ozljede oštećeniku nije zadao osuđenik, nego mlt. D. T., a koji da je i stavljao oštećeniku noć pred grlo, te mu prijetio da će ga ubiti, zatim da oštećenik prijetnje nije ozbiljno shvatio, niti je predao novac, naprotiv, da je novac ispod madraca kreveta ovaj maloljetnik našao i uzeo, a potom da su novac osuđenik i maloljetnik podijelili, što da potkrjepljuje novi dokaz i to presuda Općinskog suda u Novskoj, u predmetu protiv mlt. D. T., u kojem je utvrđeno upravo ovdje opisano ponašanje ovog maloljetnika (time da ovu presudu uz zahtjev osuđenik ne prilaže).

Na iznijeti način osuđenik zapravo ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, koja bi proizlazila iz primjene odredaba kaznenog zakonodavstva na pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ali u takvim slučajevima ne radi se o prigovoru zbog povrede kaznenog zakona u smislu odredbe čl. 368. ZKP, nego o prigovorima činjenične naravi. Međutim, prema odredbi čl. 427. ZKP, zahtjev za izvanredno za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ne može se podnositi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kako je u pobijanoj pravomoćnoj presudi utvrđeno, a također i u razlozima obrazloženo, U. B. je zajedno s mlt. D. T. primijenio silu da bi od oštećenika oduzeli novac, i to prethodno, a ne na način da bi prekidali fizičku vezu između oštećenika i novca, uslijed čega je objektivni učin djela, uz utvrđeni subjektivni odnos U. B. prema takvom djelu, pravilno pravno označen po čl. 218. st. 1. KZ, kao kazneno djelo razbojništva u osnovnom obliku (obzirom na konačno sređenu optužnicu).

Zbog toga što osuđenik u predmetnom zahtjevu polazi od ocjene da je činjenično stanje drugačije od onoga kako je to utvrđeno u pravomoćnoj presudi, promašen je i prigovor povrede kaznenog zakona po čl. 368. toč. 4. ZKP, u kojem se zalaže za to da se kazneno djelo pravno označi kao krađa, ukazujući pri tome na pojedine odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i na pojedine autore pravne doktrine.

Neosnovano osuđenik u zahtjevu ističe i povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, kada prigovora tome što prvostupanjski sud nije ocijenio navode okrivljenikove obrane da je djelo počinjeno nakon što je on s mlt. D. T. popio velike količine alkohola, te da namjera na počinjenje djela prethodno nije postojala, čime smjera prema isključenju krivnje po čl. 40. st. 1. KZ po osnovi neubrojivosti, prigovarajući pri tome da je drugostupanjski sud, kraj takvog stanja stvari da u prvostupanjskoj presudi o ovome nisu bili iznijeti razlozi, bio dužan ocijeniti i ovakve žalbene navode, te tako otkloniti primjenu odredbe čl. 41. KZ, dakle prigovarajući zapravo nepoštivanju odredbe čl. 391. st. 1. ZKP. Međutim, i ovdje osuđenik u zahtjevu polazi od toga da je činjenično stanje u pravomoćnoj presudi pogrešno i nepotpuno utvrđeno, obzirom na iznijetu tvrdnju da kod osuđenika nije prethodno postojala namjera na počinjenje predmetnog djela, nego da je ona stvorena nakon konzumiranja veće količine alkoholnog pića, a uz to proizvoljno tvrdi da drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije ocijenio i takve žalbene navode. Naime, iz obrazloženja drugostupanjske presude razvidno je (str. 2. odlomak 7) da je drugostupanjski sud dao ocjenu ovog žalbenog navoda, navodeći da je prigovor okrivljenika da je bio neubrojiv kad je ušao u kuću oštećenika, jer je bio alkoholiziran, neosnovan i bez uporišta u stanju spisa, obzirom da se on ponašao upravo suprotno takvom, u žalbi prikazanom stanju, a što da proizlazi iz toga što je nasilno ušao u tuđu kuću i to kroz prozor, primijenio silu da pronađe novac, a kada su ga našli, ga je podijelio sa sudionikom mlt. D. T.. Zbog toga u žalbenom postupku nije povrijeđena odredba čl. 391. st. 1. ZKP, a niti koja druga odredba kaznenog postupka kojima se regulira žalbeni postupak.

Slijedom navedenih razloga Vrhovni sud Republike Hrvatske je po čl. 429. u vezi čl. 421. ZKP odlučio kao u izreci.

U Zagrebu, 17. prosinca 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

mr. Branko Zmajević, v. r.