Croatian Supreme Court dismisses appeal claiming state liability for war crimes committed by soldiers. The court rules that war crimes are not state liability damages. The court rejects the appeal as unfounded. The court rejects the appeal as unfounded. The court rejects the appeal as unfounded.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a final judgment ordering the state to compensate victims of war crimes. The lower courts established that Croatian military personnel committed war crimes during the Homeland War, resulting in the deaths of the plaintiffs' relatives. The court held that such acts constitute war crimes rather than state liability damages under the relevant law, and thus the state remains liable under objective liability principles. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and the plaintiffs' request for reimbursement of appeal costs was also denied.
Legislator headnote
AI generatedčl. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu; čl. 173., 174. ZOO: War crimes committed by state agents are not classified as state liability damages under the general liability law but may trigger objective liability for the state.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
Broj: Rev 272/07-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Petra Milasa, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Aleksandra Peruzovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. D. L., 2. K. J. i 3. J. L., svi iz P. D., zastupanih po punomoćniku L. Š., odvjetniku iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2246/06 od 03. listopada 2006., kojom je dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-6641/03 od 13. ožujka 2006., u sjednici održanoj 09. svibnja 2007.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija se odbija kao neosnovana.
II. Odbija se zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu naknadi trošak odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da I-tužiteljici L. D. plati iznos od 250.000,00 kn, II-tužiteljici J. K. iznos od 250.000,00 kn i III-tužitelju L. J. iznos od 250.000,00 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 13. ožujka 2006. pa do isplate, kao i da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 76.860,00 kn, sve u roku od 15 dana."
Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu dosuđene svote od 220.000,00 kn svakom tužitelju s pripadajućom zakonskom kamatom, dok je djelomično preinačena prvostupanjska presuda tako da su odbijeni tužbeni zahtjevi preko iznosa od 220.000,00 kn, tj. svaki od tužitelja za po 30.000,00 kn.
Istom presudom odlučeno je da je tužena dužna tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 67.636,00 kn, a tužitelji da su dužni naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn, kao i trošak žalbe u iznosu od 1.260,00 kn.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužena je pravovremeno izjavila reviziju pozivom na revizijske razloge: bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložila je da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da revizija bude odbijena kao neosnovana.
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženu Republiku Hrvatsku da im naknadi nematerijalnu štetu koja im je nastala time što su pripadnici Hrvatske vojske 1991., među ostalim, ubili i supruga odnosno oca tužitelja.
Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP).
Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su utvrdili da je N. I., kao pripadnik Hrvatske vojske presudom Županijskog suda u Osijeku broj K-18/03 od 06. travnja 2004., koja je potvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž- 1196/04 od 10. svibnja 2005. proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZRH), time što je 11. prosinca 1991. u večernjim satima u P. D., postupajući protivno odredbama čl. 3. st. 1. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, prilikom obrane toga i okolnih sela od oružanih napada tzv. JNA i paravojnih postrojbi, te u prethodnom dogovoru i zajednički s više nepoznatih osoba, znajući da u kući A. B. zbog neposredne ratne opasnosti zajednički boravi više civilnih osoba srpske narodnosti, u nakani da ove, iz odmazde zbog smrti svog suborca usmrte, ušli u navedenu kuću, pa uvjerivši se da su njoj civili, ispaljivanjem hitaca iz automatskih pušaka, pištolja i bacanja aktiviziranih ručnih bombi u prostorije u kojima su civili bili smješteni, usmrtili više osoba, među kojima i M. L., oca odnosno supruga tužitelja.
Cijeneći izložena utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužena, u smislu odredbe čl. 1. i 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za zaštitu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine", broj: 117/03 – dalje: Zakon o odgovornosti RH) odgovorna tužiteljima naknaditi nematerijalnu štetu zbog smrti njihova oca odnosno supruga, te je pobijanom drugostupanjskom presudom, temeljem odredbi čl. 200. i 201. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) svakomu od tužitelja utvrdili i dosudili naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 220.000,00 kn, a za više traženo odbili tužbene zahtjeve.
Prema navodima revizije, postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika, s obzirom da iz iskaza svjedoka proizlazi da je djelo počinjeno u vrijeme kada je N. I. imao slobodan dan, tj. tog dana bio na odmoru, pa okolnost da je u izreci kaznene presude navedeno da je kazneno djelo počinio kao pripadnik Hrvatske vojske "samo po sebi ne znači da su ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene". Osim toga u reviziji se ističe da su sudovi propustili primijeniti odredbe Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, s obzirom da se prema odredba čl. 1. tog Zakona uređuje odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, a u konkretnom slučaju nije ispunjena propisana pretpostavka da je šteta nanesena u svezi s obavljanjem službe, čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pozivanje na izreku kaznene presude, da je djelo počinio pripadnik Hrvatske vojske, prema stajalištu revidenta, samo po sebi ne znači da su ispunjene pretpostavke za odgovornost tužene.
U reviziji se nadalje ističe da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je pobijanom presudom ocijenjen kao neosnovan prigovor tužene da je riječ o ratnoj šteti, jer da je i konkretna šteta posljedica ratnog čina ili je u izravnoj svezi sa ratom.
Prema odredbi čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, uređuje se odgovornost Republike Hrvatske za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi sa tom službom.
Prema odredbi čl. 2. navedenog Zakona Republika Hrvatska po općim pravilima o odgovornosti za štetu odgovara samo za onu štetu iz čl. 1. ovog zakona, koja nema karakter ratne štete, dok je odredbom čl. 3. propisano što se sve smatra ratnom štetom u smislu tog zakona.
Revizijski sud prihvaća kao pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tužena odgovorna tužiteljima naknaditi nematerijalnu štetu.
Budući da je u izreci spomenute pravomoćne presude kojom je N. I. pripadnik Hrvatske vojske proglašen krivim zbog kaznenog djela – ratnog zločina, što je, među ostalim, ubio i oca odnosno supruga tužitelja, pravilnim se pokazuje zaključak nižestupanjskih sudova da je tužena odgovorna naknaditi tužiteljima nematerijalnu štetu.
Prema ocjeni revizijskog suda nema proturječja o razlozima pobijane presude, glede odlučnih činjeničnih utvrđenja, na što se u reviziji uopćeno upire.
U reviziji se, naime, konkretno ne navodi da iz iskaza kojih svjedoka proizlazi da je N.
I. u vrijeme počinjenog ratnog zločina imao slobodan dan odnosno da je tog dana bio na odmoru.
Neutemeljeno se u reviziji ističe da je u konkretnom slučaju riječ o ratnoj šteti za koju Republika Hrvatska ne odgovara.
Pravomoćnom kaznenom presudom utvrđeno je da je N. I., kao pripadnik Hrvatske vojske počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Čin ratnog zločina, prema shvaćanju revizijskog suda, ne može se podvesti pod pojam ratne štete, koju ima na umu odredba čl. 3. Zakona o odgovornosti RH. Konkretni ratni zločin, kako to slijedi iz citirane izreke pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku, počinjen je nad civilnim stanovništvom srpske nacionalnosti zbog odmazde, a to isključuje tvrdnju iznijetu u reviziji da je riječ o ratnoj šteti.
I kada bi se prihvatila tvrdnja koja se iznosi u reviziji da je N. I. u vrijeme kada je počinjen ratni zločin bio na odmoru, tužena Republika Hrvatska bi i u tom slučaju odgovarala tužiteljima za štetu zbog gubitka njihova supruga odnosno oca. Ovo stoga, što je štetna radnja (ratni zločin) izvršen opasnim sredstvima (ispaljivanjem hitaca iz automatskih pušaka, pištolja i bacanjem aktiviranih ručnih bombi), koja sredstva nesumnjivo su pripadala Hrvatskoj vojsci, pa tužena odgovara i po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbe čl. 173. i 174. ZOO.
Nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer, suprotno onome što se ističe u reviziji, nema proturječja glede odlučnih činjeničnih utvrđenja, između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaja isprava odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku.
Budući da se prema izloženom nisu ostvarili revizijski razlozi na koje se upire u reviziji, to je reviziju valjalo odbiti i presuditi kao pod I. izreke (čl. 393. ZPP-a).
Zahtjev tužitelja da se obveže tuženika da mu naknadi trošak odgovora na reviziju valjalo je odbiti, jer prema ocjeni ovog suda, trošak tužitelja veza za stav odgovora na reviziju, nije u smislu odredbe čl. 155. ZPP bio potreban.
U Zagrebu, 09. svibnja 2007.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.