Gžzp-223/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Gžzp 223/11-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja i mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari predlagatelja S. V., Z., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagateljice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gzp-147/10 od 3. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2011.,

r i j e š i o j e:

Uvažava se žalba predlagatelja i ukida se rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gzp-147/10 od 3. prosinca 2010., te se vraća predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gzp-147/10 od 3. prosinca 2010. zahtjev predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku odbačen je kao nedopušten.

Protiv navedenog rješenja predlagatelj je podnijela žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbenog razloga propisanog čl. 353. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 - dalje: ZPP, u vezi sa pravnim pravilom iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine – „Narodne novine“, br. 73/91). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijano rješenje.

Žalba je osnovana.

Predmet ovog izvanparničnog postupka je zahtjev predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku zbog dugotrajnosti postupka koji se kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodi pod poslovnim brojem P-10022/04, pozivom na odredbe članka 27. i 28. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 150/05, 16/07, 113/08, 153/09, 116/10, 27/11, 130/11 – dalje u tekstu: ZS).

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima da je u konkretnom slučaju predmetni postupak u odnosu na tuženika (ranije ovršenika, ovdje predlagatelja) okončan 5. svibnja 2010., kada je prvostupanjska presuda posl. br. P-10022/04, donesena 2. lipnja 2009. postala pravomoćna. Slijedom izloženog, sud zaključuje kako je u predmetnoj situaciji razmatrani parnični postupak u odnosu na ovdje predlagatelja okončan 2. lipnja 2009., prije nego što je donesena odluka o njegovu zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku zbog čega je – primjenom čl. 326. st. 1. ZPP – zahtjev predlagatelja odbacio kao nedopušten. Odluka suda prvog stupnja ne može se prihvatiti.

Žalitelj u žalbi ističe u bitnom kako mu je prvostupanjska presuda dostavljena tek 26. travnja 2010., nakon što je Županijski sud u Zagrebu zaprimio njegov zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, zbog čega rečeni zahtjev valja prihvatiti.

Obzirom na žalbeni navod, ovaj sud prije svega upućuje da su postupci za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku uređeni prvenstveno odredbama čl. 27. i 28. ZS, a što bi obzirom na njihovu posebnu pravnu prirodu upućivalo na to da se ti postupci provode po pravilima izvanparničnog postupka.

Kako Republika Hrvatska nema opći zakon kojim bi bila uređena takva vrsta postupka, u primjeni je bivši Zakon o sudskom izvanparničnom postupku iz 1934. (dalje: ZSVP) na temelju odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91).

Prema pravnom pravilu iz paragrafa 21. st. 1. bivšeg ZSVP propisi Zakona o parničnom postupku u supsidijarnoj su primjeni, tek ukoliko neko pitanje nije posebno uređeno ZSVP, a pri čemu treba voditi računa i o posebnoj pravnoj prirodi tog izvanparničnog postupka.

Slijedom izloženog, u postupcima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku primjenjuju se prvenstveno relevantne odredbe ZS i ZSVP, a tek podredno ZPP – ukoliko, dakle, određena pravna situacija nije posebno uređena navedenim propisima.

Pritom valja imati na umu kako čl. 27. st. 1. ZS propisuje da stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom pravu ili obvezi ili o sumnji ili o optužbi za kažnjivo djelo, može neposredno višem sudu uputiti zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku.

Kako je, dakle, pitanje dopustivosti podnošenja zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku uređeno upravo izloženom odredbom ZS, to u konkretnom slučaju nije bilo osnove za primjenu odredaba ZPP, kako je to učinio prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.

Iz izložene odredbe čl. 27. ZS nadalje proizlazi da je procesna pretpostavka za dopuštenost odlučivanja o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku glede određenog sudskog postupka, upravo činjenica da taj postupak u vrijeme podnošenja zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku nije okončan.

Temeljem ovakve odredbe ne može se, dakle, smatrati da se o zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku može odlučivati samo u slučaju kada razmatrani postupak

– glede kojeg je zaštita zatražena – nije bio okončan prije nego što je donesena odluka o zahtjevu, kao što to zaključuje prvostupanjski sud.

S tim u svezi, valja reći kako je iz spisa i pobijanog rješenja razvidno da je ovdje žalitelj podnio zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku 9. ožujka 2010., dok je prvostupanjska presuda postala pravomoćna 5. svibnja 2010. Iz potonjega proizlazi kako u trenutku podnošenja zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku od strane ovdje predlagatelja, predmetni postupak još nije bio pravomoćno okončan. Predmetni postupak je, dakle, još uvijek bio u tijeku u trenutku podnošenja rečenog zahtjeva.

Imajući na umu sve izloženo, te rečenu odredbu čl. 27. ZS, ovaj sud zaključuje kako nisu bile ispunjene procesne pretpostavke propisane ZS za odbacivanje predmetnog zahtjeva. Prvostupanjski je sud u ovom postupku stoga trebao meritorno odlučiti o zahtjevu predlagatelja.

Zaključno, ukazuje se kako je prilikom izrade rješenja došlo do očite omaške u pisanju, te je kao poslovni broj pobijanog rješenja naznačen „Gzp-147/10“, kojeg je i predlagatelj naveo u žalbi. Iz stanja spisa, međutim, proizlazi da je posrijedi spis Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gzp-320/10, te će prilikom donošenja novog rješenja biti potrebno ispraviti rečenu omašku (u smislu čl. 342. ZPP) te naznačiti ispravan poslovni broj spisa.

Slijedom navedenoga je valjalo uvažiti žalbu predlagatelja te temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 9. prosinca 2011.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.