Revt-323/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 323/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. T. B. d.d. u stečaju, S., kojeg zastupaju punomoćnici B. R. i T. K., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u S., protiv tuženika S. G. - S. B. d.d., S., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2123/09-3 od 17. travnja 2012., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2067/00 od 29. siječnja 2009., u sjednici održanoj 13. lipnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I/1. i I/2. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se tuženiku naloži vraćanje sredstava neizdvojene obvezne devizne rezerve u iznosu od 2.231.625,76 kn u razdoblju održavanja od 3. 3.1999. pa do dana prestanka obveze izdvajanja i održavanja obvezne rezerve, odnosno 8. 9.2000. (dan otvaranja stečaja) po obračunskom razdoblju od 25. 1.1999. do prestanka obveze obračuna, s kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke (I/1.) kao i da na razliku neizdvojene obvezne rezerve od 35.213,82 kn u razdoblju održavanja od 6. 1.1999. do 2. 2.1999. i od 3. 3.1999. pa do dana prestanka obveze izdvajanja i održavanja obvezne rezerve isplati kamate pobliže naznačene u tom dijelu izreke (I/2.). U točki I/3. izreke odbijen je tužbeni zahtjev po osnovi štete koju je tuženik uzrokovao tužitelju radi otvaranja stečaja nad tužiteljem u iznosu od 10.973.996,11 kn, dok je u točki I/4. izreke odbijen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 374.050,00 kn, kojega je tuženik razročio 24.12.98., prije isteka roka, odnosno u razdoblju održavanja obvezne rezerve od 9.12.1998. do 5. 1.1999., za razdoblje od 24.12.1998. do 2. 2.1999. i od 3. 3.1999. pa do dana prestanka obveze izdvajanja i održavanja obvezne rezerve, s kamatama pobliže naznačenim u tom dijelu izreke. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka, dok je u točki III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.131.424,70 kn s tim da je u preostalom dijelu u iznosu od 708.235,30 kn tuženikova zahtjeva za naknadu troškova postupka odbijen. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki I., II. i u pobijanom dijelu točke III. izreke kojom se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 701.261,60 kn. U točki II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-2067/00 od 29. siječnja 2009. samo u dijelu koji se donosi na troškove postupka u iznosu od 430.163,09 kn tako da je taj dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka odbijen.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH; u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje nižestupanjskih presuda prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno ukidanje istih i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju osporavaju se svi revizijski navodi uz prijedlog da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi članka 392.a stavka 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Revident se uvodno poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba postupka, međutim, u sadržaju revizije nema određeno navedenih i obrazloženih razloga koji bi se odnosili na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Slijedom toga, kako je odredbom članka 386. ZPP-a propisano da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir, to revizijski sud u odnosu na ovaj revizijski razlog nije ni ispitivao pobijanu presudu.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje sredstava obvezne devizne rezerve s pripadajućim kamatama, zahtjev za isplatu kamata na razliku neizdvojene rezerve, zahtjev za naknadu štete radi otvaranja stečaja nad tužiteljem, kao i zahtjev za isplatu sredstava koja su „razročena“ prije isteka roka s pripadajućim kamatama.

Na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj, kao banka s malim ovlaštenjima sukladno Odluci o obveznoj rezervi banaka i štedionica u stranoj valuti koju je donijela Hrvatska narodna banka („Narodne novine“, broj 88/98; u daljnjem tekstu: Odluka HNB) svoju obvezu izdvajanja i održavanja obvezne rezerve u skladu s Odlukom HNB-a izvršavao preko tuženika kao banke s velikim ovlaštenjem. Za obračunski period od 30. studenoga 1998. do 27. prosinca 1998. tužitelj je kod tuženika izdvojio i održavao obveznu rezervu sukladno Odluci HNB-a. Prije isteka navedenog obračunskog razdoblja 24. prosinca 1998. tuženik je na zahtjev tadašnje predsjednice uprave iz izdvojenih sredstava izvršio kunsku isplatu kunske protuvrijednosti 100.000,00 DEM. Tužitelj za sljedeće obračunsko razdoblje od 28. prosinca 1998. do 24. siječnja 1999. prema obračunu obvezne rezerve od 1. veljače 1999. nije dao pisani nalog za izdvajanje devizne rezerve za navedeno obračunsko razdoblje. Potom je tuženik je 10. veljače 1999. iznos od 518.153,70 DEM koji je bio izdvojen kao obvezna devizna rezerva u prethodnom razdoblju, tj. od 30. studenoga do 27. prosinca 1998. prebacio na posebnu partiju osiguranja dospjelih i nedospjelih garancija i akreditiva koje je tužitelj otvorio kod tuženika i navedenim sredstvima podmirio dio svojih potraživanja prema tužitelju.

U postupku su provedena tri financijsko-knjigovodstvena vještačenja glede kojih je prvostupanjski sud ocijenio da su se svi vještaci upustili u davanje odgovora na pravna pitanja tumačenjem odredbi odluke i uputa za provedbu navedene Odluke HNB-a, koju je ocjenu u cijelosti prihvatio i sud drugog stupnja.

Polazeći od toga, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženikov zadatak kao banke s velikim ovlaštenjem bio postupiti po tužiteljevu nalogu te iz sredstava obveznih rezervi isplatiti predsjednici uprave traženi iznos, budući da tužitelj za sljedeće obračunsko razdoblje (od 28.12.1998. do 24.1.1999.) neupitno nije dao nalog za izdvajanje sredstava obveznih rezervi, potom je preostali iznos iz prethodnog razdoblja ostao je neraspoređen pa je tuženik naplatio svoja dospjela i nedospjela potraživanja. Pritom, sud prvog stupnja ocjenjuje da tuženik nije postupao protupravno zbog čega uslijed takovog postupanja tužitelju nije ni nastala šteta, a tužitelja bi pripadale samo zatezne kamate na nedospjela potraživanja, koja su u međuvremenu dospjela, od podmirenja obveza do dospijeća, međutim, uz zaključak da se tužiteljevo potraživanje ne odnosi se na potraživanje s osnove zateznih kamata zbog tako raspoređenih sredstava.

Drugostupanjski sud je prihvatio ovakva činjenična utvrđenja ističući da iz podataka u spisu proizlazi da je HNB izvršila kontrolu poslovanja tužitelja i utvrdila nepravilnosti u primjeni Odluke HNB-a jer tužitelj nije pravilno obračunavao i izdvojio obveznu rezervu u stranoj valuti i to ne samo u spornom razdoblju od 28. prosinca 1998. do 24. siječnja 1999. već i u prethodnim obračunskim razdobljima te je utvrđen manjak obvezne rezerve u stranoj valuti u iznosu od 1,014.600,00 kn. Zbog toga je tužitelj u obvezi podmiriti zatezne kamate na neodržavanje i neizdvajanje obvezne rezerve u stranoj valuti, kako to proizlazi iz prijave tražbine HNB-a podnesene u stečajnom postupku nad tužiteljem.

Na temelju toga, drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja ističući da je sukladno ovlastima iz članka 11. i 67. točka 7. i 16. Zakona o narodnoj banci Hrvatske („Narodne novine“, broj 35/95), Savjet HNB-a donio Odluku o obveznoj rezervi banaka i štedionica u stranoj valuti, a guverner HNB-a donio je Upute za provedbu te odluke. Točkom V. Upute za provedbu Odluke HNB-a propisan je način udovoljavanja obvezi održavanja i izdvajanja obvezne rezerve banaka i štedionica preko drugih banaka. Banka je dužna banci ovlaštenoj za poslove s inozemstvom dostaviti pismeni nalog da se željeni iznos deponira kod inozemne banke s odgovarajućim rejtingom u skladu s Odlukom HNB, a banka ovlaštena za poslove s inozemstvom dužna je u cijelosti provesti nalog ovlaštene banke. Slijedom toga, sud drugog stupnja izražava shvaćanje da iz navedenog ne proizlazi obveza banke s velikim ovlaštenjem (ovlaštene za poslove s inozemstvom) koja u ime druge banke (malo ovlaštenje) izdvaja obveznu rezervu samostalno deponirati sredstva nakon proteka prethodnog obračunskog razdoblja za novo obračunsko razdoblje bez pismenog naloga banke s malim ovlaštenjem. U pobijanoj se odluci navodi da je odnos tužitelja, kao banke s malim ovlaštenjem i tuženika, kao banke koja je izvršavala obvezu izdvajanja obvezne rezerve u stranoj valuti na račune HNB-a, potrebno razmotriti sukladno pravilima o nalogu iz članka 749. do 770. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO). U tom smislu, sud drugog stupnja ističe da, prema stanju spisa, tužitelj ne samo da nije više imao dovoljno sredstava za izdvajanja obvezne rezerve već nije niti dao nalog tuženiku, upravo kako je to navedeno na obračunu obvezne rezerve u stranoj valuti na dan 1. veljače 1999. za razdoblje od 28. prosinca 1998. do 24. siječnja 1999., gdje je navedeno da za „ovaj mjesec nismo dali nalog S. b. za izdvajanje, jer na našem deviznom računu kod S. b. stanje je nula“.

Konačno, u pobijanoj se odluci ističe da je tuženik osnovano podmirio neke od tužiteljevih dospjelih i nedospjelih obveza iznosom od 518.153,70 DEM jer je tužitelj izjavom od 12. lipnja 1997., ovlastio tuženika da po dospijeću obveza po Okvirnom ugovoru od 27. travnja 1995. o korištenju okvirnog kredita za otvaranje akreditiva i izdavanja deviznih garancija, sadržaj kojeg tužitelj nije osporio, može slobodna sredstva iskoristiti za podmirenje tužiteljevih obveza.

Polazeći od toga, drugostupanjski sud završno ističe da tuženik na opisani način glede izdvajanja obvezne devizne rezerve, kao i u odnosu na naplatu spornih sredstava, koja su iskorištena za namirenje tužiteljevih obveza, nije postupio protivno nalogu jer takvog naloga zapravo nije ni bilo, stoga je preostali iznos iz prethodnog razdoblja ostao neraspoređen pa je tuženik njime naplatio svoja dospjela i nedospjela potraživanja. Stoga zaključuje da u postupanju tuženika nema protupravnosti i bilo kakve uzročne veze između izvršenja tužiteljevih naloga i možebitne štete.

U odnosu na sporni iznos od 100.000,00 DEM isplaćen prema nalogu predsjednice uprave tuženika tri dana prije isteka obračunskog razdoblja, po shvaćanju nižestupanjskih sudova, tuženik nije postupio protupravno jer je samo izvršavao nalog tužitelja, sukladno odredbi iz članka 751. stavak 1. ZOO-a.

U reviziji se, pozivanjem na odredbu iz članka 751. stavak 3. ZOO-a i točku X. Odluke HNB-a, ponavlja shvaćanje tužitelja istaknuto tijekom postupka koji je prethodio reviziji, tj. da se u konkretnom slučaju radilo o strogo namjenskim sredstvima koja tuženik, kao banka s velikim ovlaštenjima, nije smio isplatiti tužitelju, a niti koristiti za bilo koje druge namjene.

Na ovakve revizijske navode već su se jasno i pravno utemeljeno očitovali nižestupanjski sudovi iscrpno se izjašnjavajući o stavovima stranaka i odlučnim pravnim pitanjima ovog spora.

U tom smislu, revizijski sud u potpunosti prihvaća ocjenu nižestupanjskih sudova prema kojoj tuženik, u nedostatku pisanog naloga banke s malim ovlaštenjem, nije bio u obvezi izvršiti izdvajanje obveznih sredstava za novo obračunsko razdoblje, naprotiv, tužitelj je sukladno postojećem ugovoru s tužiteljem, slobodna (neraspoređena) sredstva tužitelja mogao iskoristiti za podmirenje tužiteljevih obveza. Drugačije shvaćanje, protivno navodima revidenta, nema uporište u Odluci HNB-a i Uputama za provedbu te odluke, a niti u općim obveznopravnim pravilima o postupanju nalogoprimca.

Prema članku 751. stavak 1. ZOO-a, nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog privrednika odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi. Međutim, ako nalogodavac nije dao određene upute o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim okolnostima postupio u vlastitoj stvari (stavak 3. istog članka).

Iz navedenog slijedi da zakonodavac razlikuje nalog od uputa nalogodavca, stoga se zakonska odredba o ponašanju nalogoprimca u slučaju nedostatka uputa iz članka 751. stavka 3. ZOO-a, može primijeniti samo pod pretpostavkom da već postoji nalog iz stavka 1. tog članka, koji u ovom slučaju, kako je to pravilno utvrđeno, nije postojao.

Dakle, u konkretnom slučaju nema mjesta revidentovom pozivanju na odredbu iz članka 751. stavak 3. ZOO-a, tj. o postupanju tuženika kao dobrog gospodarstvenika u slučaju nedostatka određenih uputa o poslu jer je utvrđeno da tužitelj u vrijeme kada je to morao uopće nije dao pisani nalog tužitelju, a niti su postojale bilo kakve upute tužitelja o poslu koji treba obaviti tuženik i to u razdoblju kada tužitelj neupitno više nije ni imao sredstava za izdvajanje obveznih rezervi za novo obračunsko razdoblje.

Po shvaćanju revizijskog suda, u takvoj situaciji tuženik nije mogao postupiti na način da bez pisanog naloga samovoljno izdvoji sredstva tužitelja kojima je u tom trenutku raspolagao za novo obračunsko razdoblje iz jednostavnog razloga jer je tuženik, bez novog pisanog naloga i bilo kakvih uputa tužitelja, u konkretnom odnosu i u takvim okolnostima za novo obračunsko razdoblje zapravo prestao biti tužiteljev nalogoprimac iz točke X. Odluke HNB-a.

U odnosu na sredstva koja su plaćena prema nalogu predsjednice uprave tuženika tri dana prije isteka obračunskog razdoblja i po shvaćanju revizijskog suda, tuženik je u tom slučaju samo izvršavao nalog tužitelja, sukladno odredbi iz članka 751. stavak 1. ZOO-a pa u njegovom postupanju nema protupravnosti.

Konačno, obje su stranke iz ove parnice (banke) profesionalci i zato nije za očekivati da će bilo koja od stranaka u takvom odnosu o predmetnim poslovima i spornom postupanju znati bilo što više od druge pa da je u tom smislu, jedna od banaka bila dužna upozoriti drugu na štetnost naloga i zato tražiti nove upute.

U reviziji se iznose i tvrdnje o radnjama tuženika koje su „odrađene“ u dogovoru s predsjednicom uprave tužitelja B. Š., kao i korištenje povlaštenih informacija o teškom financijskom položaju tužitelja, međutim, takvim se revizijskim navodima osporava činjenično utvrđenje, stoga ih revizijski sud nije mogao ispitivati niti na bilo koji način uzeti obzir (članak 385. ZPP-a).

Nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tuženik u odnosu s tužiteljem nije postupao protupravno pa da uslijed toga tužitelju nije nastala (jedina) šteta koju je utužio, tj. šteta u iznosu od 10.973.996,11 kn radi otvaranja stečajnog postupka.

Pritom je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da bi tužitelja pripadale samo zatezne kamate na naplaćena (dijelom) nedospjela potraživanja (koja su u međuvremenu dospjela) i to od podmirenja obveza do dospijeća, uz pravilan zaključak da se niti jedna tužiteljeva tražbina iz tužbenog zahtjeva ne odnosi na zatezne kamate zbog tako naplaćenih sredstava.

Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 13. lipnja 2017.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.