Revt-138/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 138/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Branku Medančiću u pravnoj stvari tužiteljice R. M. iz K., zastupane po punomoćnici M. O., odvjetnici u O. d. R. & O. iz K., protiv I. tuženika K. d.d. iz K., zastupanog po punomoćniku J. J., odvjetniku u Z. o. u. J. J. & M. B. iz K., i II. tuženika D. M., vlasnika S. v. a. iz K., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji I. tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu posl. br. Pž-5133/07-3 od 2. veljače 2010., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Karlovcu posl. br. P-338/06 od 19. lipnja 2007., 23. veljače 2011.,

r i j e š i o j e:

Revizija I. tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljice i I. tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je (u stavu I.) proglašena nedopuštenom ovrha u predmetu prvostupanjskog suda posl. br. Ovrv-297/06, određena rješenjem o ovrsi od 17. lipnja 2006. na 1/2 dijela nekretnine u vlasništvu tužiteljice, u naravi na 1/2 poslovnog prostora u K., … pov. 80 m2, u stubištu B-III stambeno poslovnog objekta operativne oznake Niz broj 2., na lokaciji L., dok je (u stavu II.) odlučeno da svaka stranka ima snositi svoj parnični trošak. Protiv drugostupanjske presude I. tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno zbog materijalnopravnog pitanja bitnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koju odredbu u ovom slučaju treba primijeniti u smislu odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

Revizija I. tuženika u smislu te odredbe nije dopuštena budući da niti vrijednost predmeta spora u predmetu ne prelazi 100.000,00 kuna.

Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. tog članka - kojom je uređen institut redovite revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi st. 3. tog članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet spora u revizijskom stadiju parnice je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda posl. br. Ovrv-297/06 od 17. lipnja 2006. na 1/2 dijela nekretnine u vlasništvu tužiteljice, u naravi na 1/2 dijela poslovnog prostora u K., …, pov. 80 m2.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda posl. br. Ovrv-297/06 od 17. lipnja 2006. određena ovrha na poslovnom prostoru u K., …, pov. 80 m2, kupljenom ... na ime II. tuženika, a sve po ovršnom prijedlogu I. tuženika (kao ovrhovoditelja) protiv II. tuženika (kao ovršenika) radi prinudne naplate novčane tražbine ovrhovoditelja,

- da je tužiteljica, kao treća osoba, u tome ovršnom postupku upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sve osnovom njezinog prigovora da je predmetni poslovni prostor stečen za trajanja njezinog braka s II. tuženikom i čini (prema zakonskoj presumpciji) bračnu stečevinu s njezinim suvlasništvom u 1/2 dijela - pa ima pravo na predmetu ovrhe koje tu ovrhu sprečava i čini je na njezinom suvlasničkom dijelu nedopuštenom.

Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim i prihvatio. Revident je u reviziji naznačio da je podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava i materijalnopravnog pitanja bitnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana: „da li su nekretnine, odnosno uopće stvari i prava koja su unesena u obrt i koja su nabavljena/kupljena od sredstava ostvarenih poslovanjem obrta podložna zakonskoj presumpciji o bračnoj stečevini, odnosno da li bračnom drugu obrtnika faktički pripada polovica obrta i svega što je unešeno u obrt, tako da bi bračni drug zapravo bio svojevrsni ex lege kvazisuvlasnik obrta sa svojim bračnim drugom koji je nositelj/vlasnik obrta i to takav „suvlasnik“ koji ne odgovara za obveze obrta?“.

Međutim, time nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost podnesene revizije.

Naime, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može podnijeti samo naznakom određenog pitanja i uz konstataciju da se podnosi jer je naznačeno pitanje bitno „za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“: u reviziji valja izložiti i razloge zbog kojih se smatra da je upravo naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Po I. tuženiku podnesena revizija sadrži određeno materijalnopravno pitanje, ali u njoj nisu izloženi navedeni razlozi.

Pritom valja imati na umu da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati razloge zbog kojih revident smatra da je upravo naznačeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana - postojanje kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a razlikuje od redovite revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

Konkretno, izvanrednoj reviziji nema mjesta samo pozivom na to da je shvaćanje drugostupanjskog suda izraženo u pobijanoj presudi o osnovanosti tužbenog zahtijeva protivno shvaćanju revidenta - primjenu kojeg sugerira, odnosno samo pozivom revizijskom sudu da izrazi svoje pravno shvaćanje o određenom pitanju ili tumačenje određenog propisa, već samo ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana - ali formuliranog u smislu navedenih odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP- a: pravnog pitanja u svezi kojeg bi ovaj sud mogao izraziti svoje načelno pravno shvaćanje, ono koje ne bi bilo važno samo za konkretnu pravnu poziciju revidenta i za odluku o konkretnom sporu - već i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, odnosno pitanja o pravnom shvaćanju koje bi bilo u suprotnosti s nekim drugim već izraženim ili očekivanim i konkretiziranim pravnim shvaćanjem - zbog kojeg bi upravo revizijski sud trebao ujednačavati sudsku praksu.

Shvaćanje u svezi kojeg je I. tuženik podnio reviziju, a riječ je samo o shvaćanju glede ocjene konkretnih okolnosti slučaja i primijenjenog materijalnog prava na konkretan slučaj (glede onog što čini bračnu stečevinu) - za koje shvaćanje drži da nije trebalo biti odlučno za odluku u konkretnom sporu, nije (prema onome na što se revident pozvao u reviziji) u suprotnosti s nekim drugim već izraženim ili očekivanim pravnim shvaćanjem - koje bi u reviziji bilo (što je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno) konkretizirano, pa se to shvaćanje u konkretnoj pravnoj situaciji (kada se ne „vidi“ da bi bilo u suprotnosti s već izraženim ili očekivanim shvaćanjem) ne može smatrati niti važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Stoga, a obzirom da ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st.

2. i 3. ZPP-a za dopuštenost izvanredne revizije, odnosno budući da ono što revident ističe suštinski predstavlja samo revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava a ne i razlog za izvanrednu reviziju - pa ne može biti predmetom meritornog razmatranja u povodu revizije podnesene u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, reviziju I. tuženika valjalo je odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu, 23. veljače 2011.

Sudac:

Branko Medančić, v. r.