Gž-1294/2024-2 · Županijski sud u Varaždinu



Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1294/2024-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Snježani Šaško kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆLJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Jeleni Mandarić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P- 3407/2020-11 od 26. srpnja 2024., dana 21. srpnja 2025.

r i j e š i o j e

I. Prihvaća se žalba tuženice i ukida presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: P-3407/2020-11 od 26. srpnja 2024. u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i u točki II. izreke, te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Nepobijani odbijajući dio zahtjeva u točki I. izreke i točka III. izreke ostaju neizmijenjeni.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĆLJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 331,33 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. listopada 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3%-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine. Za više traženo preko iznosa od 331,33 EUR do iznosa od 338,44 EUR (za iznos od 7,11 EUR), tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ĆLJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime parničnog troška iznos od 494,91 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 26. srpnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3%-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 494,91 EUR do traženog iznosa od 700,00 EUR (za iznos od 205,09 EUR), kao neosnovan.“

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da drugostupanjski sud preinačiti pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, te obveže tužiteljicu da joj naknadi troškove postupka (uključujući i trošak sastava žalbe), a podredno da presudu ukine i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 338,44 EUR, koji iznos predstavlja razliku između tržišne i zaštićene najamnine za listopad 2017., a koju potražuje kao vlasnica stana na adresi u [adresa], kojeg je koristio zaštićeni najmoprimac ĆL.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice u iznosu od 331,33 EUR prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da se tužiteljica 5. travnja 2019. obratila tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora kojim potražuje od tuženice naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine za razdoblje od travnja 2016. do travnja 2019. u ukupnom iznosu od 90.000,00 kn (mjesečno po 2.500,00 kn), kojeg je tuženica otklonila kao neosnovanog, a čime je ispunjena procesna pretpostavka dopustivosti tužbe

- da je u utuženo vrijeme (listopad 2017.) tužiteljica bila vlasnica stana u [adresa], ukupne korisne površine 52,10 m2, smještenog na II. katu i potkrovlju zgrade položene na č. zgr. [katastarska čestica] k.o. Split

- da je navedeni stan tužiteljica prodala kupcu KL, temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 4. ožujka 2020.

- da je tužiteljica s ĆL kao zaštićenim najmoprimcem sklopila 30. lipnja 2000. Ugovor o najmu stana u [adresa], u kojem ugovoru je navedeno da s najmoprimcem ĆL stan koriste HL (supruga), ĐL (sin) i JL (kći)

- da je u utuženo vrijeme ĆL bio u posjedu navedenog stana, te da je s osnova zaštićene najamnine platio tužiteljici za listopad 2017. iznos od 140,67 kn

- da je JL (kći ĆL) stekla vlasništvo na stanu (E-9) u zgradi označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na temelju Ugovora o darovanju nekretnine sklopljenog između nje i ĆL ..2013., a da je ĆL vlasništvo tog stana stekao na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 2. studenog 1999., kojeg je sklopio s majkom AL (umrlom ..2010.), kao i da je JL bila vlasnica čest. zem. [katastarska čestica] upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koju je prodala IL, temeljem Ugovora o kupoprodaji od 27. listopada 2020.

- da je između tužiteljice i ML ..2019. sporazumno raskinut Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 30. lipnja 2000., nakon čega je ĆL predao tužiteljici ključeve stana i stan oslobodio od svojih stvari

- da iz dopisa agencije Trgostan d.o.o. od 5. ožujka 2019. proizlazi da su prosječne cijene visine najamnine za stan na predmetnoj lokaciji, istog položaja i veličine u razdoblju od 2016. pa do pisanja dopisa iznosile 350,00 EUR, protuvrijednost u kunama prema srednjem tečaju HNB-a

- da iz iskaza ĆL u postupku poslovni broj: P-3604/2020 proizlazi da je cijeli svoj život živio u predmetnom stanu na kojem je po baki stekao stanarsko pravo, da je s majkom imao sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju temeljem kojeg je stekao stan nakon njezine smrti, da je stan darovao kćeri jer je htio ostati u stanu u kojem se rodio, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da u vrijeme kada je sklapala Ugovor o najmu stana s ĆL nije imala saznanja da je imao sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom majkom, da je to saznala od poznanika nakon smrti njegove majke, nakon čega mu je njezina odvjetnica poslala „obavijest“, da je ĆL nakon toga darovao svoj stan kćeri te je iz predmetnog stana izašao negdje 2019.

- da je tužiteljica 2013. pokrenula postupak protiv ĆL radi utvrđenja da je raskinut Ugovor o najmu stana u kojem je tužba odbačena pravomoćnom sudskom odlukom, te da je iste godine pokrenula postupak protiv ĆL i JL radi utvrđenja ništetnim Ugovora o darovanju nekretnine koji je okončan povlačenjem tužbe,

pa primjenjujući na navedeno činjenično stanje utvrđenje iz presude Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP-a) u predmetu Statileo protiv Hrvatske po Zahtjevu broj 12027/10 od 10. srpnja 2014. u kojoj je utvrđeno da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer institut zaštićenog najma ima za posljedice niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce (vlasnike stanova) u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, te da postojećom zakonskom regulativom nije postignuta pravilna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava, odnosno da je vlasnicima stanova stavljen nerazmjeran i prekomjeran teret pa je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljici, ne samo temeljem odluka ESLJP- a, već i primjenom čl. 1045. st. 1. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), te čl. 4. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, pripada pravo na naknadu štete.

6.1. Prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovan na temelju razloga navedenih u točkama 30. do 33. obrazloženja, dok je visinu zahtjeva utvrdio na temelju podataka o visini tržišne najamnine pribavljenim od agencije Trgostan d.o.o. (najpoznatije agencije za promet nekretninama u Splitu), koju je obrazložio u točkama 34. i 36. obrazloženja, pri čemu utvrđenu visinu najamnine (kao razlike između tržišne i zaštićene) nije umanjio za porez na dohodak iz razloga navedenih u točkama 38. i 39. obrazloženja. Zaključno, prvostupanjski sud je otklonio prigovor tuženice da je tužiteljica doprinijela nastanku štete jer je mogla raskinuti Ugovor o najmu stana s najmoprimcem i naplatiti mu tržišnu najamninu, navodeći „da sve da su i postojali razlozi za raskid ugovora, da to nije predmet ovog spora, niti razlog utrnuća prava na naknadu štete“, pa je usvojio zahtjev tužiteljice i obvezao tuženicu isplatiti joj iznos od 331,33 EUR sa zateznim kamatama od 5. listopada 2017. do isplate.

7. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st.

2. toč.

11. Zakona o parničnom postupku, jer nije dao nikakve a posebno ne valjane razloge o njezinim prigovorima u pogledu doprinosa tužiteljice vlastitoj šteti, odnosno da je u konkretnom slučaju tužiteljica imala pravo na raskid Ugovora o najmu stana i predaju stana u posjed. Ovo iz razloga što je tužiteljica još 2013. znala da zaštićeni najmoprimac ĆL i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva imaju u vlasništvu stan u istom gradu, radi čega joj je pripadalo pravo zahtijevati raskid ugovora i predaju stana u posjed. Ističe da je tužiteljica u tom pravcu pokrenula određene postupke, ali je nepoduzimanjem odgovarajućih pravnih radnji, odnosno pogrešno postavljenim zahtjevom u predmetu Po-171/2023 i povlačenjem tužbe u predmetu Po-172/2023, prouzročila situaciju da se zaštićeni najmoprimac i nadalje nalazio u stanu i da iz tog razloga nije mogla koristiti stan. Nadalje, ističe da je tužiteljica trebala poduzeti i odgovarajuće pravne radnje radi provjere platnih sposobnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji, te je tako sukladno odredbi čl.

9. st.

4. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“ broj 91/96, 117/05) bila ovlaštena zatražiti od najmoprimca potvrdu o njegovom imovnom stanju, a što podrazumijeva i članova njegovog kućanstva, što nije učinila, te je i na taj način doprinijela vlastitoj šteti. U prilog navedenom ukazuje da je u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/604/2016 od 4. listopada 2017. i broj: U-III/3849/2011 od 30. siječnja 2018. zauzeto stajalište prema kojemu je pravo na zaštićenu najamninu uvjetovano ekonomskim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca vezanim uz tržišnu vrijednost druge nekretnine u njihovom vlasništvu, dok su „kriteriji useljivosti“ utvrđeni u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-x-751/17 od 29. siječnja 2019., Rev-448/12 od 29. lipnja 2016., Rev-2043/11 od 10. lipnja 2015. i dr.).

Ističe i da spisu ne prileži odgovarajući dokaz o pravnom položaju ĆL kao ranijeg nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu, kao ni dokaz da su članovi njegove obitelji na dan 5. studenog 1996. imali pravni položaj obiteljskog domaćinstva, a osim toga ni dokaz na okolnost visine zaštićene najamnine za utuženo vrijeme, za što prvostupanjski sud nije dao valjane razloge zbog kojih otklanja prigovor o visini tržišne najamnine, odnosno zbog čega prihvaća izračun agencije Trgostan d.o.o. Zaključno ističe da ukoliko je već visina štete utvrđena na taj način, da ista predstavlja bruto iznos tržišne najamnine koju je potrebno umanjiti na ime porezne obveze najmodavca (porez na dohodak od imovine po osnovi najma i prirez tom porezu) i po tom osnovu umanjiti bruto iznos tržišne najamnine s obzirom da naknadu štete predstavlja gubitak zarade od najamnine (stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izneseno u presudi i rješenju broj:

Rev-1104/18 od 22. siječnja 2019.).

8. Prije svega valja navesti da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP- a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona), u kojem se presuda ili rješenje kojim se završava spor takve vrste mogu pobijati iz razloga propisanih čl. 467. st. 1. ZPP-a, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. u vezi čl. 467. st. 1. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica, obzirom da presuda ima nedostataka radi kojih ovaj sud ne može ispitati njezinu zakonitost.

10. Tijekom postupka tuženica je isticala da je tužiteljica odgovorna što joj je nastala šteta za utuženo razdoblje (listopad 2017.), jer nije poduzela odgovarajuće pravne radnje kojima bi štetu otklonila, odnosno što nije otkazala Ugovor o najmu stana niti je zatražila od ĆL predaju stana u posjed, iako je najkasnije od 2013. (kada je pokrenula neodgovarajuće postupke) imala saznanja da je ĆL stekao stan od majke temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

11. Naime, utvrđeno je da je tužiteljica kod istog suda pokrenula parnični postupak pod poslovnim brojem: Po-171/2013 (protiv ĆL) radi utvrđenja da je raskinut Ugovor o najmu stana, a koji postupak je pravomoćno okončan odbačajem tužbe, te parnični postupak pod poslovnim brojem: Po-172/2013 (protiv JL) radi utvrđenja ništetnim Ugovora o darovanju nekretnine, koji je završio povlačenjem tužbe. U svezi tvrdnje tuženice da je tužiteljica sama doprinijela šteti jer je mogla raskinuti Ugovor o najmu stana i naplatiti ĆL tržišnu najamninu, prvostupanjski sud je u točki 42. obrazloženja naveo: (…) sve da su i postojali razlozi za raskid ugovora o najmu, to nije predmet ovog spora. To ne bi bio razlog utrnuća prava na naknadu štete jer je država nametnula taj odnos tužiteljici (…).

12. Dakle, iako je tuženica tvrdila da je tužiteljica prouzročila nastanak štete jer nije poduzela odgovarajuće pravne radnje nakon saznanja da je ĆL stekao vlasništvo stana, kao i da nije provjeravala imovinske prilike članova njegovog obiteljskog domaćinstva, tvrdeći da je JL (kći ĆL) također imala u vlasništvu nekretninu, prvostupanjski sud navedene tvrdnje nije smatrao relevantnima za ocjenu osnovanosti zahtjeva, te nije iznio razloge kojima otklanja njihovu osnovanost.

13. Prema ocjeni ovoga suda pravni pristup prvostupanjskog suda nije pravilan obzirom da su za ocjenu osnovanosti zahtjeva relevantne činjenice - je li tužiteljica poduzela odgovarajuće pravne radnje nakon što je saznala da je ĆL stekao pravo vlasništva na drugom stanu nakon majčine smrti, kao i je li imala saznanja da i njegova kći JL ima u vlasništvu nekretninu, te o kojoj vrsti i vrijednosti nekretnine se radi. U svezi toga bitno je koju vrstu postupaka je tužiteljica vodila i koji je bio njihov ishod, obzirom da je tužiteljica nedvojbeno pokretala postupke protiv ĆL i JL nakon što je saznala o stečenoj imovini ĆL i njegovom daljnjem raspolaganju darovanjem u korist kćeri JL, od 2013. pa nadalje. Pri tome sama tužiteljica u svom iskazu navodi „da je nakon saznanja o stečenoj imovini ĆL putem odvjetnice uputila obavijest, zbog toga što ima stan, a sa njom je potpisao ugovor o najmu“.

14. Za ovaj sud nije dvojbeno da sustav zaštićenog najma uveden Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20, 36/24, dalje: ZNS-a), kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ broj 18/97, 67/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, 6/24, dalje: Konvencija), pa je zbog povrede Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, tuženica dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. U tim slučajevima vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine (i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu) pri čemu vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće, obzirom da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.

15. Međutim, prema čl. 31. st. 2. ZNS-a pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan. Jednako tako, pravo na zaštićenu najamninu ovisi i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca, kako to propisuje čl. 7. st. 2. ZNS-a, a koje je od utjecaja na procjenu materijalnog stanja najmoprimca. Na obje okolnosti je tuženica ukazivala u prvostupanjskom postupku tvrdeći - da je tužiteljica znala da je ĆL stekao stan nakon smrti majke i da njegova kći (koja je član obiteljskog domaćinstva) ima nekretninu, kao i da je vezano uz ta saznanja tužiteljica bila dužna poduzeti pravne radnje koje bi joj omogućile ostvarivanje tržišne najamnine.

16. Prema odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, time da je prema čl. 1046. ZOO-a šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu prema čl. 1092. st. 1. ZOO-a.

17. Obzirom na navedeno, prema ocjeni ovoga suda, za ocjenu osnovanosti zahtjeva bitno je koje pravne radnje je tužiteljica poduzela nakon što je saznala da je ĆL stekao stan, koju vrstu pravne zaštite je zahtijevala u sudskim postupcima i na koji način su isti okončani, odnosno je li zahtijevala izmjenu Ugovora o najmu stana prema kojoj bi ĆL plaćao slobodno ugovorenu najamninu. O tom utvrđenju ovisi ocjena suda je li u postupanju tužiteljice bilo propusta koji su doprinijeli ili su u potpunosti doveli do nastanka štete, što se posljedično reflektira na ocjenu odgovornosti tuženice za naknadu štete.

18. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuo presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

19. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu, na način da će provođenjem predloženih dokaza, njihovom analizom i ocjenom utvrditi pravno relevantne činjenice koje radi pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao i radi toga nije odgovoreno na prigovore tuženice o postojanju razloga koji otklanjaju njezinu odgovornost, uzimajući u obzir stajalište ovoga suda i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje ukazuje tuženica u žalbi. U vezi eventualnog utvrđivanja visine štete potrebno je ukazati da štetu u vidu izgubljene koristi čini razlika između tržišne i zaštićene najamnine umanjena za porez koji bi tužiteljica platila da je nekretninu iznajmljivala (u smislu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sedme sjednice Građanskog odjela broj: Su-IV-171/08-14 od 15. prosinca 2008.). Novom odlukom prvostupanjski sud će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

Varaždin, 21. srpnja 2025.

Sutkinja

Snježana Šaško