I Kž-541/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 541/11-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice, te dr. sc. Zdenka Konjića, mr. sc. Marina Mrčele, mr. sc. Branka Brkića i mr. sc. Marijana Svedrovića kao članova vijeća i više sudske savjetnice Maje Štampar Stipić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Z. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona u vezi s člankom 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 24. ožujka 2011. godine broj K-3/2010., u sjednici održanoj 13. prosinca 2011,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika te se ukida prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Bjelovaru oslobođen je optužbe temeljem članka 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06 - dalje u tekstu: ZKP/97), optuženik D. Z. zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 - dalje u tekstu: KZ).

Na temelju članka 123. stavak 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točka 1.-5. ZKP/97 te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnijelo Državno odvjetništvo zbog pogrešno i čnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, nepotpuno utvrđenog činjeni

kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

I Kž 541/11-4

U pisanom očitovanju zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske podržao je žalbu državnog odvjetnika, ali sjednici vijeća nije nazočio, iako je o istoj uredno obaviješten.

Žalba je osnovana.

U pravu je žalitelj kada u žalbi navodi da je činjenično stanje za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Naime, sud prvog stupnja oslobađajuću presudu temelji na iskazu svjedoka J. T., čijem iskazu vjeruje, dok ne prihvaća iskaz svjedoka M. Š. kojim taj svjedok tereti optuženika D. Z.. Nadalje prihvaća kao istinit iskaz svjedoka A. P., policijskog djelatnika i A. K..

Činjenično stanje kako ga je utvrdio sud prvog stupnja za sada je pogrešno i nepotpuno utvrđeno i to iz razloga što prvostupanjski sud nije pravilno i u dovoljnoj mjeri cijenio iskaze saslušanih svjedoka i obranu optuženika.

Prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća kao istinit i uvjerljiv iskaz svjedoka J. T., koji je predmetnog dana bio alkoholiziran, iako se njegov iskaz o bitnim činjenicama razlikuje i od iskaza svjedoka A. P., A. K., M. Š., a i iskaza optuženika. Također, ne vjeruje svjedoku M. Š. koji u istrazi i na glavnoj raspravi cijeli događaj opisuje dosljedno i identično, a njegov iskaz u bitnim dijelovima potvrđuju i svjedoci A. P., A. K., a u nekim dijelovima čak i sam optuženik.

Nisu uvjerljivi razlozi suda prvog stupnja o tome zašto ne vjeruje svjedoku M. Š.. Pritom se prvenstveno misli na dio obrazloženja gdje sud nagađa o tome zašto svjedok Š. tereti optuženika za posredovanje u kupnji marihuane, pri čemu su razlozi koje navodi prvostupanjski sud potpuno nelogični. Priznanjem da je droga pronađena u automobilu njegova, ali da je tu drogu za njega nabavio optuženi, svjedok Š. sebe ne stavlja u povoljniji položaj i to iz razloga jer količina od oko 50 grama opojne droge marihuane za koju priznaje da je njegova, može ukazivati da je tu drogu nabavio i radi daljnje prodaje, a ne samo za osobne potrebe kako to smatra prvostupanjski sud, pri čemu nije odlučno da li je tu drogu nabavio sam ili preko treće osobe. Takav zaključak suda nema temelja ni u jednom provedenom dokazu. Treba uzeti u obzir da droga nije pronađena kod svjedoka Š., već u automobilu u kojem su se osim svjedoka nalazile još tri osobe i to iza sjenila za sunce ispred prednjeg suvozačkog sjedala, na kojem je sjedio prema iskazu svjedoka Š., K., P. i iskaza optuženika, upravo optuženik. Isto tako, prvostupanjski sud nije s potrebnom pažnjom cijenio dio iskaza svjedoka Š. u dijelu gdje ovaj objašnjava zašto se obratio baš optuženiku da mu nabavi drogu.

Nadalje, obranu optuženika prvostupanjski sud ne sagledava u cijelosti već samo djelomično, niti je ocjenjuje i analizira u odnosu na iskaze svih saslušanih svjedoka tijekom postupka. Optuženik je u svojoj obrani izričito rekao da je svjedoku Š., kada ga je ovaj nazvao, spomenuo, da kad je jednom prilikom bio u tramvaju u Z., da mu je jedan čovjek nudio drogu i rekao ako mu nešto treba da može doći u Z. u Č.. Taj dio obrane je bitan iz razloga jer je prema iskazima svjedoka droga koja je predmet postupka, je nabavljena upravo u Č., pa se taj dio obrane treba analizirati i sagledati u odnosu na dio iskaza svjedoka Š. da je preko optuženika nabavio predmetnu drogu. Nadalje, treba razjasniti i pitanje zbog čega bi

I Kž 541/11-4

optuženik uopće išao u Z. sa Š. i ostalima jer dio obrane u kojem navodi da je išao zato da bi vozio automobil od T., ne proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, pa ni samog T. koji iskazuje da o tome uopće nije bilo govora. Isto tako sam optuženik navodi da je u nekoliko navrata izlazio iz automobila da bi obavio nuždu i u jednom navratu da bi si kupio nešto za jelo, kada su stali kod B. u Z., dok svjedok T. izričito navodi da optuženik uopće nije napuštao vozilo. Te razlike su bitne pogotovo ako se ima u vidu da prvostupanjski sud oslobađajuću presudu temelji upravo na iskazu svjedoka T. kojem u potpunosti vjeruje.

Također, prvostupanjski sud u obrazloženju navodi kako vjeruje svjedoku A. P., policijskom djelatniku koji je i zaustavio vozilo u kojem se nalazio optuženik i svjedoci, no isto tako vjeruje i svjedoku J. T., a ta dva svjedoka potpuno različito iskazuju u djelu koji se odnosi na raspored sjedenja osoba u vozilu neposredno nakon što su zaustavljeni od djelatnika policije, time da iskaz svjedoka P. o toj okolnosti potvrđuju ostali svjedoci pa i sam optuženik.

Nadalje, da bi u potpunosti utvrdio činjenično stanje budući se iskazi svjedoka J. T. i M. Š. u odlučnim činjenicama razlikuju, sud će po potrebi provesti i suočenje između navedenih svjedoka.

Stoga je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, te prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će iznova provesti sve provedene dokaze koje će potom savjesno i detaljno ocijeniti i analizirati kako svaki za sebe tako i u njihovoj ukupnosti, posebno vodeći računa o propustima ukazanim u ovom rješenju, te će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje i izvesti valjane zaključke, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

Stoga je na temelju članka 388. stavak 1. i 3. ZKP/97 odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 13. prosinca 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Maja Štampar Stipić, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.