Supreme Court allows appeal against lower court's dismissal of breach of contract claim regarding post-specialization employment obligations.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the plaintiff's appeal against a second-instance judgment that had dismissed the claim. The lower courts had rejected the plaintiff's request for payment based on a regulation that the Supreme Court found unconstitutional and inapplicable to the case. The court ruled that the original contract, which required the specialist to remain employed for ten years after completion, was valid and binding, thereby establishing the defendant's liability for breach of contract.
Legislator headnote
AI generatedčl. 392.a st. 1. ZPP; čl. 248. st. 2. ZOO: A regulation declared unconstitutional by the Constitutional Court cannot retroactively override the terms of a valid contract concluded prior to its invalidation, and lower court judgments based on such invalid regulations must be corrected on appeal.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 333/2017-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stomatološka poliklinika Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku N. C., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. S. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku B. Đ., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-941/14-2 od 24. svibnja 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-1144/12-20 od 7. veljače 2014., u sjednici održanoj 20. studenoga 2018.,
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-941/14-2 od 24. svibnja 2016. kojom je prihvaćena žalba tuženika i preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-1144/12-20 od 7. veljače 2014., i sudi:
1. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđuje.
2. Tuženiku se nalaže na ime naknade troška revizijskog postupka isplatiti tužitelju 9.375,00 kn u roku od 15 dana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 384.662,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2011. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.
Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 53.250,00 kn, u roku od 8 dana.",
dok je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi prouzrokovani parnični trošak od 51.562,50 kn.
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se žalba tuženika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija je osnovana.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno tvrdnji revidenta da se osporena presuda ne može ispitati - budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dano obrazloženje je nerazumljivo i proturječno rezultatima provedenog dokaznog postupka, ta presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevu tužitelja od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve ovdje (za odluku o predmetu spora) relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda (na koju revident upućuje) iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a.
Ostvaren je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmetom spora zahtjev je na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 384.662,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2011. pa do isplate. Tužitelj tvrdi da mu utuženi iznos pripada u ispunjenju i zbog povrede ugovorne obveze: jer se tuženik Ugovorom o specijalizaciji iz parodontologije broj … od 16. listopada 2008. obvezao nakon završene specijalizacije sklopiti s njime ugovor o radu u vremenu najmanje na šest godina, a u slučaju samovoljnog prekida radnog odnosa naknaditi mu sve troškove i izgubljenu dobit - a što nije poštivao.
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a to između stranaka u bitnome i nije sporno):
- da je Ugovorom o radu od 11. listopada 2007. tužitelj zasnovao radni odnos s tuženikom i ugovorio da će tuženika uputiti na specijalizaciju iz parodontologije po odobrenoj specijalizaciji temeljem rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, a da će tijek specijalizacije te obveze za vrijeme i poslije specijalizacije ugovorne strane urediti posebnim ugovorom: odredbom čl. 2. određeno je da za vrijeme trajanja specijalizacije tuženik ostvaruje sva prava iz rada i u svezi s radom sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a odredbom čl. 3. da će se prava i obveze iz rada i u svezi s radom riješiti Aneksom koji je sastavni dio ugovora. Ugovor je, sukladno odredbi čl. 5., sklopljen "do položenog specijalističkog ispita iz specijalizacije na koju je tuženik upućen",
- da je Aneksom ugovora o radu od 10. prosinca 2007. i Aneksom II ugovora o radu od 27. ožujka 2008. utvrđeno da tuženik započinje s radom kod tužitelja 10. prosinca 2007. po odobrenoj specijalizaciji temeljem rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 26. studenoga 2007., te je navedenim aneksima određena i plaća tuženika,
- da je 16. listopada 2008. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o specijalizaciji iz parodontologije za razdoblje od 10. prosinca 2007. do 9. prosinca 2010. (dalje: Ugovor o specijalizaciji),
- da se tim Ugovorom o specijalizaciji, prema odredbi čl. 1., tužitelj obvezao da će tuženiku kao specijalizantu za vrijeme specijalizacije koja traje 36 mjeseci (u vremenu od 10. prosinca 2007. do 9. prosinca 2010.) omogućiti korištenje svih prava iz ugovora o radu, te prava i obveza iz ugovora o specijalizaciji, s time da se, prema odredbi čl. 2., tuženik obvezao specijalizaciju završiti u predviđenom roku, nakon završetka programa specijalizacije te položenog specijalističkog ispita nastupiti na rad kod tužitelja, te nakon završene specijalizacije sklopiti s tužiteljem ugovor o radu u vremenu od najmanje 6 godina,
- da je prema odredbi čl. 5. st. 1. istog Ugovora, između stranaka ugovorena obveza tuženika u roku od 30 dana nadoknaditi tužitelju sve troškove iz čl. 4. Ugovora, te naknaditi mu štetu za izgubljenu dobit tima, ostvarenu za ono vrijeme koliko je trebao ostati na radu nakon specijalizacije - ako samovoljno prekine radni odnos s tužiteljem: odredbom čl. 4. Ugovora ugovoreno je da se troškovima specijalizacije smatraju sva davanja koja proizlaze iz rada i u svezi s radom sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, dopust za polaganje specijalističkog ispita, cijena specijalističkog ispita i naknade za mentorstvo,
- da je 3. siječnja 2011., nakon što je tuženik završio specijalizaciju, tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu na određeno vrijeme - do dobivanja suglasnosti Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o sklapanju ugovora na neodređeno vrijeme, i to za poslove radnog mjesta doktora stomatologije specijalista parodontologije kod tužitelja,
- da je 21. veljače 2011. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta doktora stomatologa specijaliste parodontologa kod tužitelja,
- da je Odlukom od 21. ožujka 2011. tužitelj odbio prijedlog tuženika za sporazumni raskid ugovora o radu,
- da je 31. ožujka 2011. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem 21. veljače 2011., i to redovitim otkazom ugovora - s danom prestanka radnog odnosa 30. travnja 2011.,
- da je tijekom trogodišnjeg razdoblja specijalizacije, a po osnovi plaća i dodataka na plaću, tužitelj isplatio tuženiku ukupno 411.388,47 kn, a tuženik je do 30. travnja 2011. odradio obvezu (radeći kod tužitelja 4 mjeseca i 22 dana) od 26.725,51 kn,
- da po tome razlika između troškova koje je tužitelj imao za specijalizaciju tuženika i alikvotnog dijela po tuženiku odrađene obveze do 30. travnja 2011. iznosi ukupno 384.662,96 kn.
Sporno je u revizijskom stupnju je li tuženik u obvezi isplatiti tužitelju taj iznos. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovni i odlučan zaključak da je prvostupanjski sud pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje odlučno za odluku o zahtjevu tužitelja - ali je na ovo pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio ono što je utužio. Drži da je tuženik za vrijeme specijalizacije obavljao rad za tužitelja - tako da plaća koju je za taj rad dobivao "ne može ulaziti u trošak specijalizacije koji bi teretio tuženika". Ocjenjuje da bi uz suprotno shvaćanje tužitelj ostvario dvostruku korist: korist od rada i povrat plaće koju je za obavljeni rad već isplatio.
Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.
Predmet spora valja razriješiti primjenom Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), i to:
- odredbe čl. 9., prema kojoj: "sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje",
- odredbe čl. 65. st. 1., prema kojoj: "Na temelju obveze vjerovnik je ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je.",
- odredbe čl. 336. st. 1., kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze,
- odredbe čl. 342. st. 1., prema kojoj: "Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.",
a sve polazeći i od odredaba čl. 319., i to odredbe st. 1., prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju "onako kako glase" - te odredbe st. 2., kojom je propisano da se pri tumačenju spornih odredaba ugovora ne treba "držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom",
Polazeći od tih odredaba ZOO-a, a obzirom na pisani Ugovor o specijalizaciji, s navedenim njegovim jasnim sadržajem - pa ga i ne treba tumačiti (u smislu odredbe čl. 319. st. 1. ZOO-a), a kojim tužitelj dokazuje istinitost svojih navoda o osnovi i visini tuženikova duga, tuženik je, da bi uspio u sporu, prema pravilu o teretu dokazivanja trebao dokazati postojanje činjenica prema kojima ga taj Ugovor ne bi obvezivao, primjerice: da Ugovor u pisanom obliku i s njegovim sadržajem (dakle ne samo po njegovom nazivu: budući da narav svakog ugovora određuje njegov sadržaj - a ne naziv) ne odgovara onome što je stvarno ugovoreno, odnosno da u tome sadržaju nije odgovarao njegovoj stvarnoj volji - i ne daje osnovu zahtjevu tužitelja.
Kod toga je, a budući da tumačenje stvarnog sadržaja ugovora, vezano samo uz volju stranaka ugovora u formiranju toga sadržaja, zadire u pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenoga činjeničnoga stanja - i da je (u smislu odredaba čl. 385. ZPP-a) pitanje volje stranaka ugovora o onome što su ugovorom htjele i time sadržaja toga ugovora činjenično pitanje, to trebao dokazati na jedini moguć (pravno relevantan) način: pred prvostupanjskim sudom.
Međutim, budući da je, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: "Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja."), tužitelj dokazao stvarni sadržaj sklopljenog ugovora - a da tuženik nije dokazao niti jednu činjenicu koja bi ga oslobodila obveze iz Ugovora, pravilno je bilo zahtjev tužitelja prihvatiti osnovanim: u svezi prethodno navedenih odredaba ZOO-a i obzirom na navedena činjenična utvrđenja (da je prijeporni Ugovor o specijalizaciji odgovarao volji stranaka), nižestupanjski sudovi nisu imali razloga odbiti zahtjev kojeg tužitelj na tome ugovoru (na njegovim odredbama čl. 4. i čl. 5.) temelji.
Tuženik mora (u smislu odredaba čl. 9. i čl. 342. st. 1. ZOO-a) ispuniti ono na što se ugovorom obvezao: ono što je htio i prihvatio ugovorom - učinci kojeg niti na jedan pravno relevantan način nisu prestali.
Uostalom, revizijski sud tek primjećuje da je u suštinski istovrsnoj stvari i u svezi suštinski istih odredaba zakona u nizu svojih odluka jasno izrazio svoje shvaćanje, i to u takvome (prethodno navedenom) sadržaju - i određeno obrazložio razloge za takvo, i to (ovdje primjerice):
A/ u odluci posl. br. Revr 726/17-2 od 13. prosinca 2017., prema kojoj:
"...glede ostalih dijelova tužbenog zahtjeva riječ je o zahtjevima koji se odnose na djelomičnu ništetnost ugovora o specijalizaciji i aneksa tog ugovora ...
U predmetnom slučaju tužiteljica je u svojoj reviziji postavila sljedeća pravna pitanja:
1. Da li se na odnose (prava i obveze) u svezi ugovora o specijalizaciji koje su sklopili specijalizanti medicine i poslodavci (zdravstvene ustanove - bolnice) moraju primjenjivati propisi koji uređuju radne odnose, konkretno odredbe Zakona o radu, ili samo propisi kojima se reguliraju pitanja specijalizacije doktora medicine (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Pravilnici o specijalističkom usavršavanju doktora medicine, odluke Ministarstva zdravstva) i opći propisi obveznog prava?
2. Ima li pravo poslodavac zahtijevati povrat isplaćenih plaća radniku, pa i u slučaju da to naziva potraživanjem s osnove naknade štete?
3. Da li je Ugovor o specijalizaciji koji su sklopili specijalizanti medicine i poslodavci (zdravstvene ustanove - bolnice) ništetan, ako je činidba jedne ugovorne strane nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva?
...Međutim, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj Su-IV-168/16-11) od 28. studenoga 2016. zauzeto je pravno shvaćanje da je liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji, neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju ..."
B/ u odluci posl. br. Revr 853/13-3 od 16. siječnja 2018., prema kojoj:
"...Presuda je donesena u sporu po tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu iznosa u visini isplaćene naknade plaća i drugih troškova, koje je tužiteljica isplatila tuženici (i za tuženicu) za vrijeme specijalizacije temeljem ugovora o specijalizaciji sklopljenog s tuženicom 27. siječnja 1997. Povrat navedenog iznosa tužiteljica potražuje od tuženice zbog povrede ugovora o specijalizaciji, jer je tuženica nakon dovršene specijalizacije provela na radu kod tužiteljice svega 9 mjeseci i šest dana, iako se obvezala da će kao specijalizant odraditi kod tuženice specijalistički staž u trajanju jednostrukog vremena trajanja specijalizacije ....
Sporno je u revizijskom stupnju postupka je li tuženica dužna naknaditi tužiteljici troškove koji su nastali isplatama naknade plaće i drugih troškova koje je tužiteljica imala za vrijeme dok je trajala specijalizacija tuženice ...
Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica ispunila svoje obveze prema tuženici, pa je i tuženica dužna ispuniti svoju obvezu, jer su ugovorne strane u obveznom odnosu dužne izvršavati svoje obveze i odgovorne su za njezino ispunjene (čl. 17. st. 1. ZOO- a), a u slučaju raskida ugovora dužna je ispuniti obveze nastale kao posljedica raskida ugovora po čl. 132. st. 2. i 5. ZOO-a ...
Tuženica je revizijom osporila pravilnu primjenu materijalnog prava te se pozvala na sadržaj žalbe kojom je osporila pravilnu primjenu:
- odredaba čl. 57. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 3/02 i dr.),
- čl. 56. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine" broj 84/07),
- čl. 69. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 9/05),
- općih pravila o izvršenju obveza iz Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju, a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05),
- te odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04)...
Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev je prihvaćen pravilnom primjenom materijalnog prava ...
Pravilno je shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude o tome da se spor ima riješiti primjenom odredbe čl. 17. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbama čl. 2. i drugih Ugovora o specijalizaciji, kojim su stranke uz ostalo ugovorile i pravne posljedice raskida ugovora.
Radi se naime o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati, a sam ugovor po svom sadržaju nije protivan prisilnim propisima, pa ni onima koje je tuženica navela u reviziji.
Ugovorom o specijalizaciji tužiteljica je tuženoj omogućila njezinu specijalizaciju koju je ona uspješno privela kraju i nakon specijalizacije joj je osigurao radno mjesto odgovarajuće njezinoj stručnoj spremi, no isto tako i odredio obvezu tuženice u smislu provođenja određenog broja godina na radu kod tužiteljice po završenoj specijalizaciji, što su sve legitimna prava i obveze ovih ugovornih stranaka, koja za to imaju podlogu u Zakonu o radu i ZOO, a koji zakoni, polazeći od položaja ovih ugovornih stranaka, uređuju njihove međusobne odnose na načelu slobode ugovaranja, te savjesnosti, poštenja i dužnosti ispunjenja ugovornih obveza.
Odredbom čl. 2. točke 11. Ugovora o specijalizaciji stranke su ugovorile da će tuženica ostati na radu u bolnici, u svojstvu specijalista, jednostruko vrijeme trajanja specijalizacije. Za svaku godinu ranijeg raskida radnog odnosa na zahtjev specijalizanta- specijaliste, (...) specijalist je dužan nadoknaditi direktnu i indirektnu štetu bolnici. Pod direktnom štetom stranke su ugovorile refundaciju bruto iznosa svih naknada plaća za vrijeme trajanja specijalizacije i iznosa naknada troškova poslovanja (npr. i troškova postdiplomske nastave.), uz pripadajuću zateznu kamatu.
Iako su stranke upotrijebile termin "šteta", sadržaj odredbe čl. 2. toč.11. Ugovora o specijalizaciji ne predstavlja ugovornu kaznu, pa u konkretnom slučaju ne može doći do primjene odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO). Spornom odredbom nije ugovoreno plaćanje određene novčane svote u slučaju ako dužnik ne bi ispunio svoju obvezu, već se radi o vraćanju onoga što je temeljem tog istog ugovora tužitelj platio tuženici (i za tuženicu) za vrijeme dok se nalazila na specijalizaciji.
Prema odredbi čl. 17. st. 1. ZOO sudionici u obveznim odnosima dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje. Tuženica je sklapanjem ugovora o specijalizaciji preuzela obvezu da će, u slučaju ako se raskine ugovor o radu prije ugovorenog roka, tada vratiti tužiteljici sve isplaćene naknade plaće odnosno troškove koje je tužiteljica imala u svezi specijalizacije tuženice. Stoga upravo iz čl. 17. st. 1. ZOO, a u vezi s odredbama Ugovora o specijalizaciji, proizlazi obveza tuženice na vraćanje utuženog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom od dana kada je isplata pojedinog iznosa izvršena. Kod toga je zatezna kamata dosuđena u skladu s odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05) za razdoblje od 1. siječnja 2008. a za ranije razdoblje u skladu s odredbom čl. 277. ZOO.
Takvo shvaćanje je zauzeto u nizu presuda Vrhovnog suda RH (Revr 1058/11, Revr- 517/02, Revr-741/12., Revr-196/12, ...)...
U postupku je utvrđeno da je tuženica nakon završene specijalizacije ostala na radu kod tužiteljice još 9 mjeseci i 6 dana (od 21. lipnja 2001. do 27. ožujka 2002. godine), nakon čega je jednostrano otkazala ugovor o radu (dana 27. ožujka 2002. godine). Stoga je dužna vratiti tužiteljici ukupno iznos od 385.801,24 kn, jer toliko iznose preostali troškovi koje je imala tužiteljica, koji su izračunati na način da su ukupni troškovi za 48 mjeseci umanjeni za troškove za 9 mjeseci i 6 dana, primjenom korektivnog faktora za vrijeme koje je provedeno na radu ("odrađeno") nakon završene specijalizacije ...."
C/ u odluci posl. br. Revr 771/2016-2 od 26. rujna 2018., prema kojoj:
"...Nižestupanjski sudovi su ocijenili da tuženik nema pravo na naknadu troškova specijalizacije uz obrazloženje da je tužiteljica ispunila svoju obvezu rada u trajanju onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija jer je tužiteljica nakon položenog specijalističkog ispita ostala raditi kod tuženika nešto više od tri godine, a specijalizacija je trajala tri godine. Pritom drugostupanjski sud smatra da odredba čl. 11. st. 2. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 100/11 - dalje: Pravilnik) - kojom je propisano da pri sklapanju ugovora o međusobnim pravima i obvezama između zdravstvene ustanove i specijalizanta, obveza rada u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od vremena trajanja specijalizacije - na temelju odredbe čl. 248. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO), stupa na mjesto odredbe Ugovora o specijalizaciji kojom se tužiteljica obvezala raditi kod tuženika najmanje deset godina.
Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ovaj sud ne prihvaća.
Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o specijalizaciji nije ni donesen niti je stupio na snagu predmetni Pravilnik, iz čega proizlazi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora sloboda uređivanja obveznih odnosa nije bila ograničena tako da je prisilnim propisom bilo određeno trajanje obveze ostanka na radu nakon završetka specijalističkog usavršavanja stranke. Odredbe Pravilnika ne primjenjuju se na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu Pravilnika.
Prema tome, odredbe naknadno donesenog Pravilnika ne mogu na temelju čl. 248. st. 2. ZOO stupiti na mjesto ugovornih odredbi ranije sklopljenog Ugovora o specijalizaciji. Osim toga, treba imati na umu da su nižestupanjske presude donesene na temelju ukinute odredbe Pravilnika. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo čl. 11. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine", broj 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16 i 6/17), time da su ukinuti članci prestali važiti 31. prosinca 2017. uz obrazloženje da Zakonom o zdravstvenoj zaštiti nije dano ovlaštenje nadležnom ministru da, između ostalog, pravilnikom propiše najdulje trajanje obveze ostanka na radu specijalizanta nakon završetka specijalističkog usavršavanja i dr. (odluka broj U-II-187/2015 i dr. od 11. srpnja 2017. – "Narodne novine", broj 89/17). Iako su nižestupanjske presude donesene prije stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida čl. 11. Pravilnika, u trenutku odlučivanja o reviziji nema mjesta primijeni odredbi Pravilnika koji je prestao važiti jer je Ustavni sud utvrdio da su nezakonite.
S obzirom da su stranke ugovorile da će u slučaju ako tužiteljica po završenoj specijalizaciji ne ostane raditi kod tuženika najmanje 10 godina, vratiti tuženiku plaću u bruto iznosu koju je dobivala za vrijeme specijalizacije te sve troškove nastale tijekom specijalizacije i da je tužiteljica nakon položenog specijalističkog ispita ostala raditi kod tuženika nešto više od tri godine, to proizlazi da je tužiteljica dužna tuženiku platiti Ugovorom o specijalizaciji odredive novčane iznose zbog neispunjenja ugovorom preuzete obveze ostanka na radu u trajanju od deset godina nakon završetka specijalizacije....".
Sve te odluke donesene su u suđenju u skladu s već stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda – koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.
Stoga, a jer iz izloženog proizlazi da je u ovome slučaju drugostupanjski sud na pravilno i u potpunosti utvrđeno činjenično stanje odlučno za odluku o zahtjevu tužitelja pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o žalbi tuženika – kada je (zbog pogrešnog pravnog shvaćanja) preinačio prvostupanjsku presudu i zahtjev tužitelja odbio, a time i da je revizija tužitelja osnovana, to je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u stavku I. izreke ove presude.
Kako je preinačenjem revizijom osporene presude tužitelj uspio u sporu, valjalo je (prema odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP-a) preinačiti i odluku drugostupanjskog suda o parničnim troškovima, i to tako što je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška prihvaćen – i tuženik obvezan tužitelju naknaditi sve troškove potrebne za vođenje parnice, one koje je tužitelj određeno naznačio u svome zahtjevu, s troškom koji je ima povodom podnesene revizije.
Zagreb, 20. studenoga 2018.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.