Revr-220/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 220/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz D. M., kojega zastupa punomoćnik H. K., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u O., Stalna služba u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-331/13-2 od 11. rujna 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Valpovu, poslovni broj P-274/12-24 od 6. studenoga 2012., u sjednici održanoj 7. ožujka 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku plaće u bruto iznosu od 90.446,10 kn s pripadajućim zateznim kamatama pobliže naznačenim u izreci te presude, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu 12.244,26 kn (t. I. izreke), dok je tužbeni zahtjev u ostalom dijelu za isplatu iznosa od 3.127,44 kn s pripadajućim zateznim kamatama kao i zahtjev za naknadu ostalog parničnog troška, odbijen kao neosnovan (t. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom žalba tuženice odbijena je kao neosnovana u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 80.355,45 kn sa zateznim kamatama, a preinačena je presuda i odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.090,65 kn sa zateznim kamatama na taj iznos, te je preinačena i odluka o troškovima postupka i tuženici je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.806,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13- dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Traži trošak sastava revizije.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu ili odbiti reviziju kao neosnovanu.

Revizija tuženice nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

U ovom revizijskom stupnju sporna je isplata naknade za prekovremeni rad, za rad noću, za rad subotom i nedjeljom, blagdanom i za rad u smjenama, a koji je tužitelj kao djelatna vojna osoba obavljao u sklopu dežurstva i stražarske službe u razdoblju od siječnja 2008. do listopada 2009.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud je takvu presudu potvrdio u dijelu za razdoblje od 1. listopada 2009., utvrđujući da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom i nedjeljom i blagdanima. Utvrđeno je da je tužitelj na ime takvog rada nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu te da je na taj način ostvario određeni broj prekovremenih sati koji mu nisu nadoknađeni korištenjem slobodnih dana niti je tuženica dostavila dokaz da je tužitelju radno vrijeme bilo preraspodijeljeno niti da bi dežurstvo predstavljalo poseban uvjet rada.

Tuženica u reviziji postavlja sljedeće materijalnopravno pitanje:

Pripada li djelatnoj vojnoj osobi naknada za prekovremeni rad kada je poslodavac organizirao preraspodjelu radnog vremena, a obnašanje službe dežurstva i straže je poseban uvjet rada vezan za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća radnog mjesta na kojem je tužitelj raspoređen, odnosno, da li se boravak djelatne vojne osobe na terenu u trajanju više dana neprekidno ima smatrati prekovremenim radom bez obzira na raspored poslova i radnih zadataka i stvarno odrađene sate u pojedinim danima za vrijeme boravka na terenu?

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja tuženica se u reviziji poziva na različitu praksu drugostupanjskih sudova te na odluku revizijskog suda broj Revr- 753/09 od 17. studenoga 2009.

Materijalno pravo na kojem sudovi temelje svoje shvaćanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva su odredbe propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni na osnovi odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR), Zakona o državnim službenicima i namještenicima "Narodne novine" 27/01) i Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine" 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. ("Narodne novine", broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08).

Pri tome su nižestupanjski sudovi u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata, kroz 7 dana, rad od osam sati tretirali redovnim radom, daljnjih osam sati prekovremenim radom, a daljnjih osam sati su računali kao dnevni odmor. Prilikom izračuna u obzir su uzeti i slobodni dani koje je koristio tužitelj i za koje je umanjena naknada za prekovremeni rad.

Nasuprot zaključivanju i utvrđenju nižestupanjskih sudova da je tužitelj na ime prekovremenog rada nakon obavljene službe koristio slobodne dane, ali ne za ukupno ostvarene prekovremene sate za koje zato u postupku traži naknadu te da je na taj način ostvario određeni broj prekovremenih sati koji mu nisu nadoknađeni korištenjem slobodnih dana niti je tuženica dostavila dokaz da dežurstvo predstavlja poseban uvjet rada i da je tužitelju radno vrijeme bilo preraspodijeljeno, postavljajući navedeno pitanje tuženica ustraje u tvrdnji da tužitelj kao djelatna vojna osoba nema pravo na isplatu povećane plaće za prekovremeni rad, jer je tuženica kao poslodavac organizirala preraspodjelu radnog vremena tužitelju, te da je služba dežurstva i straže vezano za kontinuirano obavljanje poslova na koje je tužitelj raspoređen.

Budući da se navedeno pitanje ne odnosi na činjenična utvrđenja koja proizlaze iz nižestupanjskih presuda, to pitanje nije važno za odluku u sporu, pa stoga niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Stoga je revizija nedopuštena i na temelju odredbe čl. 392. b st. 3. ZPP valjalo riješiti kao u izreci.

Zagreb, 7. ožujka 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.