Croatian Supreme Court allows appeal, ruling employer fulfilled duty by reassigning disabled worker and paying statutory compensation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the appeal against a lower court judgment ordering an employer to pay wage differentials to a disabled employee. The court found that while the lower courts correctly identified the wage gap, they erroneously applied the law by failing to recognize that the employer had fulfilled its collective agreement obligations by reassigning the worker and paying the statutory compensation calculated by the Social Insurance Institute. Consequently, the appeal was allowed, and the lower judgments were overturned to dismiss the plaintiff's claim for the additional wage difference.
Legislator headnote
AI generatedčl. 26. Općeg kolektivnog ugovora; čl. 36. Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo: An employer satisfies its obligation to provide favorable working conditions for a disabled employee without reducing their pre-disability wage by reassigning them to suitable work and paying the statutory compensation determined by the Social Insurance Institute, thereby negating any further claim for wage differentials.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3622/1995-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.V. iz R., Ć. K. …, zastupanog po punomoćniku N.B., dipl. pravnici iz R., protiv tuženika: BI 3. R., radi isplate razlike plaće, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 16. kolovoza 1995. godine, br. Gž 845/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 24. ožujka 1995. godine, br. P 4216/92, u sjednici održanoj 27. listopada 1999. godine,
p r e s u d i o j e :
Revizija se prihvaća kao osnovana, te se preinačuju presude Županijskog suda u Rijeci od 16. kolovoza 1995. godine, br. Gž 845/95 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 24. ožujka 1995. godine, br. P 4216/92, tako da se u cijelosti tužbeni zahtjevi odbijaju kao neosnovani.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda, kojom je tuženik obvezan da tužitelju isplati na ime razlike u plaći za vrijeme od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 1992. godine svotu od 70,45 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. srpnja 1992. godine do isplate, te za razdobolje od 1. siječnja 1993. do 31. prosinca 1993. godine iznos od 265,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. srpnja 1993. godine do isplate.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju ističući revizijski razlog: pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je da preinakom nižestupanjskih presuda tužbeni zahtjev bude odbijen.
Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da ista bude odbijena.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja (zaposlenika kod tuženika) da se tuženik obveže da mu isplati određenu novčanu svotu na ime razlike u primanjima koja ostvaruje na radnom mjestu na kojem je raspoređen zbog smanjene radne sposobnosti i onog kojeg bi ostvario na ranijem radnom mjestu. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - nastavno: ZPP) na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).
Prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja prihvaća i drugostupanjski sud, tužitelju je temeljem rješenja Invalidske komisije Fonda MIORH od 20. lipnja 1984. godine priznato pravo na zaposlenje na drugim odgovarajućim poslovima, da je tužitelj sukladno navedenom rješenju raspoređen na radno mjesto skladištara sa nižim koeficijentom platnog razreda, da tužitelj u okviru rješenja Fonda MIORH ostvaruje naknadu zbog manje plaće na drugom radnom mjestu, a da je tužitelj, unatoč tome, ostvario manju plaću od one koju bi ostvario na ranijem radnom mjestu (dizaličar) i to u 1992. godini u iznosu od 70,45 kn, a u 1993. godini u iznosu od 265,63 kn.
Polazeći od izloženih utvrđenja, a pozivom na odredbe čl. 26. Općeg kolektivnog ugovora ("Narodne novine", broj 35/90 - dalje: OKU) i čl. 36. Općeg kolektivnog ugovora za gospodarstvo ("Narodne novine", broj 47/92 - dalje: OKU za gospodarstvo) nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev kao osnovan. Pravno stajalište nižestupanjskih sudova nije pravilno.
Odredbe čl. 26. OKU i čl. 36. OKU za gospodarstvo propisuju obvezu poslodavca da osigura povoljnije uvjete rada radniku kojem je tijekom radnog vijeka smanjena radna sposobnost i to bez umanjenja njegove plaće koju je ostvarivao u vremenu prije nastupanja okolnosti koje su dovele do smanjenja radne sposobnosti.
Tuženik je kao poslodavac sukladno rješenju Fonda MIORH rasporedio tužitelja na druge poslvoe koji odgovaraju njegovoj preostaloj radno sposobnosti. Time je svoju obvezu iz kolektivnog ugovora tuženik ispunio, s obzirom na zakonsko pravo tužitelja prema Fondu MIORH, čijim je rješenjem tužitelju i priznato pravo na naknadu zbog manje plaće na drugim poslovima u smislu čl. 52. st. 1. toč. 5. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Narodne novine", broj 26/83, 5/86, 42/87, 34/89, 57/89, 40/90, 9/91, 96/93 i 44/94). Način pak izračuna naknade propisan je odredbom čl. 44. Statuta SIZ MIORH ("Narodne novine", broj 31/83, 53/85, 23/86, 52/86, 32/89, 48/89/ 57/89 i 58/90) prema kojoj se naknada određuje od razlike između valorizirane plaće koju je osiguranik ostvario u godini koja je prethodila godini u kojoj je izmijenjena radna sposobnost i prosjećne plaće koju ostvaruje na drugom poslu. Činjenica da tužitelj navedenim načinom izračuna ne prima naknadu koju je ostvario da obavlja posao ranijeg radnog mjesta, ne stvara za tuženika novu obvezu na isplatu razlike plaće tužitelju, jer je tuženik svoje obveze vezane za smanjenje radne obveze tužitelja ispunio, a ne postoji drugi pravni temelj za isplatu te razlike.
Kako su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo, to je reviziju valjalo prihvatiti kao osnovanu i preinačiti nižestupanjske presude, te presuditi kao u izreci (čl. 395. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 27. listopada 1999.
Predsjednik vijeća:
Boris Guttmann, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Voditelj Otpremne pisarnice:
Štefica Klepac