Rev-393/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedZakona o parničnom postupku) i to, jedino zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev odbije, odnosno ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U reviziji se posebno navodi da prihodi tužene nisu dovoljni za pokriće vlastitih potreba, da joj je u međuvremenu (15. kolovoza 1990. godine) prestao radni odnos, te da su imovinske prilike oca djece znatno bolje.
Legislator headnote
AI generatedRev-393/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu tužena je pravovremeno izjavila reviziju (odredba čl. 382. st.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 393/1991-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Stanka Jesenkovića, Stanislava Plazonića i Stanka Hautza kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja G. mldb. B., G. mldb. D. i G. mldb. D. koje zastupa otac i zakonski zastupnik G. V. iz D. S. ..., protiv tužene G. R. iz D. R., ..., radi plaćanja doprinosa za uzdržavanja, odlučujući o reviziji tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Karlovcu od 25. rujna 1990, br. Gž-886/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 17. svibnja 1990, br. P-119/90, u sjednici održanoj dana 13. lipnja 1991,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužene odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostepenom presudom Općinskog suda u Karlovcu br. P-119/90, od 17. svibnja 1990. godine obvezana je tužena da za uzdržavanje maloljetnih tužitelja plaća, po utvrđenim periodima razne iznose, za posljednjih po 80 dinara odnosno 55 dinara za svakog od troje tužitelja, ili ukupno 215 dinara, a nakon toga 25% od osobnog dohotka, sve na način pobliže određen u izreci te odluke.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Karlovcu broj Gž-886/90, od 25. rujna 1990. godine, odbijanjem žalbe tužene, ta je presuda u cijelosti potvrđena.
Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu tužena je pravovremeno izjavila reviziju (odredba čl. 382. st.
1. Zakona o parničnom postupku) i to, jedino zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev odbije, odnosno ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U reviziji se posebno navodi da prihodi tužene nisu dovoljni za pokriće vlastitih potreba, da joj je u međuvremenu (15. kolovoza 1990. godine) prestao radni odnos, te da su imovinske prilike oca djece znatno bolje.
Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostepeni je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i javnom tužiocu nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, međutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se republički javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Iako je revizija u ovom predmetu izjavljena jedino zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ipak je neophodno ukazati na nedvojbenu okolnost da u postupku nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku. To zato, što na tu bitnu povredu, prema odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Odluke nižestepenih sudova zakonito su donesene, dakle, istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren. Oboje roditelja dužni su uzdržavati svoju maloljetnu djecu i u skladu s mogućnostima doprinositi toliko da im omoguće razvoj njihove osobnosti. To se, dakako odnosi i na majku djeteta, čija je obaveza, ovdje i u današnjim uvjetima utvrđena u minimalnom iznosu. Već zato nije u pravu tužena kada ovakovoj obavezi pretpostavlja svoje vlastite potrebe. S druge strane pravilno je postupio drugostepeni sud ocijenivši neopravdanim, neodlučnim, one okolnosti koje su (eventualno) nastupile nakon donošenja odluke tj. nakon momenta na koji bi se odnosila pravomoćnost prvostepene presude. Prema tome, okolnosti koje su nastupile nakon toga momenta (konkretno eventualni prestanak radnog odnosa - prema tvrdnji tužene 15. kolovoza 1990. godine, a prvostepena je presuda donesena 17. svibnja 1990. godine, ne mogu utjecati na pravilnost odnosno zakonitost odluke, pa niti sa stanovišta mogućnosti tužene da plaća utvrđeni doprinos.
Valjalo je zbog toga izjavljen revizijski razlog ocijeniti kao neosnovan, pa je revizija odbijena temeljem odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.
U Zagrebu, 13. lipnja 1991.
Predsjednik vijeća:
Radomira Felicijan Maoduš, v. r.