Rev-224/2019-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 224/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. d.d. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. Lj., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lj. i p. u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-17/12-2 od 11. rujna 2012. u dijelu kojim su uvaženi žalba i dopuna žalbe tuženika i preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6366/10-61 od 21. travnja 2011., u sjednici održanoj 27. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-17/12-2 od 11. rujna 2012. u dijelu pod toč. II. izreke i sudi:

Odbijaju se žalba i dopuna žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6366/10-61 od 21. travnja 2011. u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu preko iznosa od 148.506,83 kn do iznosa od 849.828,98 kn, tj. za iznos od 701.322,15 kn (st. I. izreke), kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak (st. II. izreke).

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava revizije u iznosu od 13.162,50 kn. u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 849.828,98 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 7. lipnja 2002. pa do isplate (stavak I izreke).

Stavkom II. navedene presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 140.047,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba i dopuna žalbe tuženika kao djelomično neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu 148.506,83 kn s pripadajućim zateznim kamatama (st. I. izreke), dok je djelomično uvažena žalba i dopuna žalbe tuženika i preinačena je navedena presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 701.322,15 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te je tužitelj odbijen s tim zahtjevom (st. II. izreke). Također odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

Protiv presude suda drugog stupnja pod st. II. izreke, reviziju je podnio tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu u skladu s navodima revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja je osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu stimulativnog dijela plaće iz dobiti projekta izgradnje bolnice u K., K. kojeg tužitelj potražuje na temelju Pravilnika organizacije rada, pravima i obvezama te plaćama i drugim primanjima radnika na gradilištu projekta "B." U.-K. ZND K.

U ovom stupnju postupka nije sporno da tužitelj ima potraživanje prema tuženiku u svoti od 4% dobiti projekta, ali sporno je, je li tužitelj izgubio pravo zahtijevati dio stimulativnog dodatka jer u postupku pred poslodavcem nije tražio zaštitu svojeg prava i je li potraživanje tužitelja dijelom zastarjelo.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- tužitelj je kao radnik tuženika upućen na rad u inozemstvo u Republiku Kazahstan i to kao rukovoditelj projekta izgradnje bolnice "B." U.-K.,

- dana 7. studenoga 2001. tužitelj je upravu i nadzorni odbor upoznao s rezultatima poslovnog projekta, a iz sačinjenog izvješća naznačena je dobit od 2.572.638,00 USD, te je 9. studenoga 2001. tuženik iskazao prijedlog dobiti u navedenom iznosu u financijskom izvještaju tuženika,

- dana 6. svibnja 2002. nadzorni odbor tuženika donosi odluku da će tužitelju isplatiti s osnove stimulacije 20.000,00 EUR o čemu je pisano izvješće dostavljeno tužitelju 6. lipnja 2002.

Nesporno je da je u ovom predmetu tužba podnesena 6. lipnja 2005.

Sud prvog stupnja smatra da je tražbina tužitelja dospjela 7. studenoga 2001., te da je svojom odlukom koja je dostavljena tužitelju 6. lipnja 2001. tuženik priznao svoj dug, zbog čega odbija prigovor zastare i prihvaća tužbeni zahtjev.

Nasuprot tome, sud drugog stupnja zauzeo je shvaćanje da je odluka tuženika od 6. svibnja 2002. osnova za nastanak tražbine tužitelja, pa kako tužitelj u roku nije pobijao tu odluku (za svotu preko 20.000,00 EUR) dosudio je tužitelju 148.506,83 kn (protuvrijednost 20.000,00 EUR), dok ga je s preostalim dijelom odbio.

Naime, sud drugog stupnja smatra da odluka tuženika od 6. svibnja 2002. predstavlja i konačnu odluku glede obveze tuženog da isplati tužitelju dio stimulativnog dodatka, pa budući da tužitelj tu odluku nije pobijao u postupku kod poslodavca, to sud drugog stupnja smatra, da tužitelju ne pripada stimulativni dodatak na plaću u većem iznosu od onog koji je utvrđen odlukom.

Sud drugog stupnja pogrešno je primijenio odredbu čl. 126. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 - dalje: ZR) koja propisuje da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava kod poslodavca.

Naime, sud drugog stupnja propustio je primijeniti odredbu čl. 126. st. 6. ZR koja propisuje iznimku od gore navedene odredbe, te propisuje da propust radnika da zahtijeva naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa, ne može imati za posljedicu gubitak prava na to potraživanje. Dakle, obzirom da se radi o novčanom potraživanju, suprotno shvaćanju suda drugog stupnja, radnik nije trebao pobijati tu odluku u postupku kod poslodavca, kao procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe, već je bio ovlašten bez provođenja tog postupka neposredno podnijeti tužbu sudu.

Kada je u pitanju zastara potraživanja tužitelja, iz odredbe čl. 131. ZR Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018., kojom je ukinuo presudu ovog suda Revr-1862/12-4 od 14. rujna 2016., zauzeo je pravno shvaćanje, protivno shvaćanju ovog suda, da navedeno potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

Na temelju odredbe čl. 73. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99 i 29/02) sud je dužan poštovati pravno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci kojom se ukida akt sudbene vlasti kojim je utvrđena povreda ustavnog pravo podnositelja ustavne tužbe, pa tako i shvaćanje da potraživanje tužitelja u ovom postupku nije zastarjelo.

Slijedom navedenog pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je odbiti prigovor zastare i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

Dakle, sud drugog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je preinačio presudu suda prvog stupnja, slijedom čega je valjalo prihvatiti reviziju i preinačiti presudu suda drugog stupnja i odbiti žalbu i dopunu žalbe tuženika, kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP.

Odluka o troškovima donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP, a trošak se sastoji od troška sastava revizije po punomoćniku tužitelja koji je odvjetnik.

Zagreb, 27. veljače 2019.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.