III Kr-597/2003-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 597/03-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Lidije Grubić Radaković kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. M. zbog kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 2. listopada 2002. godine broj K-175/01 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 17. listopada 2003. godine broj Kž-391/02, u sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog I. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 2. listopada 2002. godine broj K-175/01 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 17. listopada 2003. godine broj Kž-391/02 I. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja - zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju - iz članka 292. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00, 129/00. i 51/01.).

Osuđenik je po branitelju, odvjetniku S. R., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, iz osnova navedenih u članku 368. točci 1., članku 367. stavku 2. te članku 367. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 11. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.), s prijedlogom da se pobijane presude preinače i optuženika oslobodi od odgovornosti ili da se presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

III Kr 597/03-4

Zahtjev je sa spisom, u skladu s odredbom članka 428. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

Zahtjev nije osnovan.

U odnosu na navod iz zahtjeva da djelo iz članka 292. Kaznenog zakona više nije kazneno djelo valja istaći da je očigledno, s obzirom da je zahtjev je podnijet 2. prosinca 2003. godine, da podnositelj zahtjeva smatra da treba primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 111/03.) koji je, prema članku 156. tog Zakona, trebao „stupiti na snagu 15. srpnja 2003.“, a početi se primjenjivati od 1. prosinca 2003. godine. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske donio je 27. studenog 2003. godine Odluku broj U-I-2566/2003 i U-I-2892/2003 kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona s Ustavom te je navedeni Zakon ukinut u cijelosti (točka I. Odluke), a isti je prestao važiti danom donošenja te Odluke (točka II. njene izreke). Navedena Odluka objavljena je, u skladu s odredbom točke III. izreke, u „Narodnim novinama“ broj 190/03.). Dakle, ne može biti govora o tome da je kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju dekriminalizirano.

Osim toga, čak i kad to kazneno djelo više ne bi postojalo, pa i kada se radnje za koje je osuđenik proglašen krivim više ne bi mogle podvesti pod neko drugo kazneno djelo inkriminirano pozitivnim zakonodavstvom, sud u postupku povodom bilo kojeg izvanrednog pravnog lijeka ne bi mogao primijeniti odredbu stavka 2. članka 3. Kaznenog zakona, već bi, u skladu s odredbom stavka 1. istog članka primjenjivao onaj zakon koji je bio na snazi kad je kazneno djelo počinjeno. Naime, odredba stavka 2. članka 3. Kaznenog zakona primjenjuje se u kaznenom postupku samo do pravomoćnosti presude, a ne i u postupku po izvanrednim pravnim lijekovima, u kojima se ispituje zakonitost tim lijekovima pobijane presude prema propisima koji su se trebali primijeniti u trenutku donošenja te presude.

Budući da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da se u radnjama za koje je osuđenika proglasio krivim stječu sva bitna obilježja bića kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. Kaznenog zakona, nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 368. točke 1. Zakona o kaznenom postupku.

Podnositelj zahtjeva pogrešno tvrdi i da se pobijana odluka temelji na nezakonitom dokazu, jer da je sud u dokaznom postupku koristio materijale pribavljene financijskom kontrolom te je kao svjedoke ispitivao financijske inspektore koji su proveli financijsku kontrolu, da se i knjigovodstveni vještak pri izradi nalaza i mišljenja koristio isključivo ovom dokumentacijom i nalazom financijske kontrole, a da su saznanja financijskih inspektora do kojih su oni došli tijekom financijske kontrole izjednačena sa saznanjima djelatnika redarstvenih vlasti koja proizlaze iz obavljenih izvida kaznenih djela, pa da se radi o nezakonitim dokazima.

Na ove navode zahtjeva valja istaći da je člankom 9. Zakona o financijskoj policiji („Narodne novine“ broj 89/92., 16/93., 94/93. i 28/94.), koji je bio na snazi u vrijeme poduzimanja kako radnji osuđenika koje su bile predmetom ovog kaznenog postupka, tako i

III Kr 597/03-4

radnji djelatnika financijske policije koje su prethodile podnošenju kaznene prijave i o kojima su oni bili ispitivani u svojstvu svjedoka, bilo propisano da u obavljanju poslova iz djelokruga Financijske policije inspektori Financijske policije mogu privremeno oduzeti do donošenja rješenja o izvršenom prekršaju, odnosno presude o izvršenom privrednom prijestupu ili krivičnom djelu, novac, vrijednosne papire, predmete i dokumentaciju koji su poslužili ili mogu poslužiti za izvršenje krivičnog djela, privrednog prijestupa ili prekršaja, a mogu u prekršajnom ili sudskom postupku poslužiti kao dokaz.

Prema tome, iz navedenog Zakona koji regulira poslove i način rada financijske policije kao tijela državne uprave u sastavu Ministarstva financija, razvidno je da ista ima sve ovlasti osigurati predmete koji će poslužiti kao dokaz u eventualnom budućem kaznenom postupku, a poslovna dokumentacija to svakako jest.

Osim toga, inspektori Financijske policije sačinjavaju, u skladu s odredbom članka 13. Zakona o financijskoj policiji, i zapisnik o izvršenoj kontroli koji može sadržavati i izjave koje su oni, sukladno članku 7. istog Zakona, ovlašteni uzeti od osoba koje samostalnim osobnim radom obavljaju gospodarsku ili drugu djelatnost, odnosno osoba koja u pravnoj osobi ili kod fizičke osobe obavlja poslovodne, financijske ili računovodstvene poslove.

Postupajući na opisani način u predkaznenom postupku, Financijska policija prikupila je podatke koji su bili osnova za podnošenje kaznene prijave u ovome predmetu, a na to je Financijska policija bila ovlaštena i odredbom članka 11. Zakona o financijskoj policiji.

Zbog toga valja zaključiti da rad Financijske policije nije reguliran odredbama Zakona o kaznenom postupku, a pogotovo se na njihov rad ne mogu odnositi odredbe tog Zakona o postupanju redarstvenih vlasti, pa tako niti odredba članka 177. Zakona o kaznenom postupku koja se odnosi na izvide kaznenih djela. Stoga nije bilo mjesta niti primjeni odredbe članka 78. Zakona o kaznenom postupku o izdvajanju obavijesti koje su prikupili djelatnici Financijske policije, a niti odredaba članka 9. Zakona o kaznenom postupku o nezakonitim dokazima, budući da je Financijska policija te dokaze pribavila na zakonit način kako je to ranije obrazloženo.

Dakle, nije počinjena niti povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku na koju podnositelj upire u zahtjevu.

U zahtjevu se također navodi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, dakle, da bi u prvostupanjskom postupku bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku. Međutim, zbog takve postupovne povrede zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, s obzirom na odredbu članka 427. točke 2. Zakona o kaznenom postupku u kojoj su taksativno nabrojane apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka zbog kojih se presuda može pobijati, nije moguće podnijeti.

Konačno, u zahtjevu se tvrdi da u drugostupanjskoj presudi nisu ocijenjeni svi žalbeni navodi (pri čemu se ističu oni koji se odnose na nerazumljivost i proturječnost prvostupanjske

III Kr 597/03-4

presude), iz čega bi proizlazilo da je u žalbenom postupku povrijeđena odredba članka 391. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku, a ta povreda da je mogla utjecati na presudu.

Međutim, niti ovaj prigovor nije osnovan, jer je sud drugog stupnja dao jasnu i potpunu ocjenu tih žalbenih navoda (6. odlomak na 2. stranici drugostupanjske presude).

Slijedom iznesenog, a budući da ne postoje povreda kaznenog zakona niti povrede odredaba kaznenog postupka na koje se osuđenik u svom zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude poziva, valjalo je na temelju članka 421. u vezi s člankom 429. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 14. rujna 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.