Revt-300/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 300/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja S. Š., iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu G. & p., Z., protiv tuženika H. p. b. d.d., Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2182/13-3 od 3. travnja 2013. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1501/2011 od 12. rujna 2012., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1501/2011 od 4. prosinca 2012., u sjednici održanoj 30. rujna 2014.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. utvrđen nevaljanim opoziv imenovanja tužitelja temeljem Odluke o opozivu imenovanja i raskidu Ugovora o radu člana Uprave banke tuženika H. p. b. d.d. iz Z., …, broj NO 13-07/97 od 22. svibnja 1997. Pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 132.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 1996. pa do isplate po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate. Tužitelju je naloženo nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.087,50 kuna (točka III. izreke), a zahtjev tuženika za nadoknadu preostalog dijela troška u iznosu od 2.087,50 kuna odbijen je kao neosnovan. Rješenjem prvostupanjskog suda navedena presuda je ispravljena u točci II. izreke, u retku drugom, kao i u obrazloženju na drugoj stranici presude, stavak treći, redak sedmi, na način da umjesto „1. srpnja 1996.“ ima pisati „1. srpnja 1997.“

Drugostupanjskom presudom je tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu pod toč. II. i III. izreke.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da sud u pobijanoj odluci zauzima shvaćanje koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, a radi se o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u toč. II. i III. izreke, te predmet stavi u nadležnost Općinskog radnog suda.

Tuženik je podnio odgovor na reviziju, navodeći da je revizija tužitelja u cijelosti neosnovana.

Revizija nije dopuštena.

Prema čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP), u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja naprijed citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da se revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP ne može podnijeti zbog bilo kojeg pravnog pitanja već, prije svega, mora biti riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u predmetnom sporu. Također, po prirodi stvari, podrazumijeva se i to da je upravo pobijana odluka posljedica stajališta nižestupanjskih sudova u odnosu na to pravno pitanje. To su osnovne pretpostavke za razmatranje postojanja daljnjih elemenata za ocjenu je li u konkretnom slučaju riječ o nekom pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni – od kojih su neki primjerice navedeni u odredbama čl. 382. st. 2. toč. 1.- 3. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nevaljanim opoziva imenovanja tužitelja na temelju Odluke o opozivu imenovanja i raskidu Ugovora o radu člana Uprave banke tuženika od 22. svibnja 1997. te za isplatu iznosa od 132.000,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ime otpremnine u visini 12 mjesečnih plaća iz posljednjeg mjeseca rada.

U revizijskoj fazi postupka tužitelj osporava odluke nižestupanjskih sudova kojima je odbijen sa zahtjevom za isplatu otpremnine.

Tužitelj navedeni zahtjev za isplatu otpremnine temelji na odredbi čl. 8.2.3. spomenutog Ugovora o radu člana Uprave, prema kojoj članu Uprave tuženika pripada 12 njegovih plaća iz posljednjeg mjeseca, ako tuženik jednostrano raskine ugovor bez utvrđivanja razloga. Nižestupanjski sudovi su taj zahtjev odbili s obrazloženjem da nisu ostvarene pretpostavke na temelju kojih bi tužitelju pripadalo pravo na otpremninu, jer je u konkretnom slučaju došlo do sporazumnog raskida radnog odnosa u smislu čl. 103. i 104. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95 i 65/95), koji zakon se primjenjuje sukladno odredbi tog ugovora, a da pritom stranke nisu utvrdile pravo na otpremninu (čl. 8.2.5. ugovora).

Predmetna revizija je podnesena zbog sljedećih pravnih pitanja:

Koji je sud nadležan za odlučivanje o radno-pravnom statusu članova uprave nakon što im se otkaže ugovor i ponudi novi Ugovor o radu?

Da li odbijanjem ponude za sklapanje izmijenjenog ugovora o radu radnik ima pravo na isplatu otpremnine?

Kao razlog zbog kojih navedena pitanja smatra važnima za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, revident navodi da je drugostupanjski sud u pobijanoj odluci glede postavljenih pitanja zauzeo stav koji je suprotan shvaćanju revizijskog suda izraženom u odlukama Gr-78/00 od 16. svibnja 2000. i Rev-2943/1998-2 od 3. ožujka 1999.

Naime, glede prvopostavljenog pitanja, revident obrazlaže da je za odlučivanje o njegovom zahtjevu za isplatu otpremnine isključivo nadležan općinski sud, koji bi o tom zahtjevu, prema mišljenju revidenta, odlučio u njegovu korist. U odluci Gr-78/00 od 16. svibnja 2000., na koju se revident poziva, revizijski sud je odlučio da je trgovački sud nadležan za odlučivanje o zahtjevu za poništenje Odluke tuženika o opozivu tužiteljice kao člana Uprave, ali da trgovački sud nije stvarno nadležan za odlučivanje u sporu za poništenje Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu, vraćanju tužiteljice na rad i određivanje privremene mjere, jer da je za rješavanje radno-pravnog statusa stvarno nadležan općinski sud.

Međutim, u konkretnom slučaju nije riječ o situaciji istovjetnoj onoj obuhvaćenoj predmetnom rješidbom Vrhovnog suda broj Gr-78/00 od 16. svibnja 2000., budući da je u ovom predmetu tužitelj stavio zahtjev za isplatu otpremnine koji temelji na odredbama spomenutog Ugovora o radu člana Uprave, dakle zahtijeva isplatu otpremnine kao član Uprave društva. Stoga je u ovom predmetu riječ o sporu između člana Uprave i društva pa je za postupanje nadležan trgovački sud (čl. 40. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima „Narodne novine broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 i 152/11 – dalje: ZTD), a kao što je već odlučeno rješenjem ovog suda Gr-165/00-2 od 27. rujna 2000. (list 34 spisa). Slijedom navedenog, pitanje koje postavlja tužitelj nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U odluci Rev-2943/1998-2 od 3. ožujka 1999., na koju se revident poziva glede drugog pitanja, tuženik je donio odluku o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora kojom otkazuje tužitelju ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga te mu nudi drugo radno mjesto time da u slučaju neprihvaćanja tog radnog mjesta tužitelju se daje otkaz, pa su obzirom na navedeno sudovi ocijenili da neprihvaćanjem ponuđene izmjene ugovora tužitelj nije otkazao ugovor o radu, već da je prihvatio poslovno uvjetovani otkaz. U ovom predmetu sudovi su ocijenili da je tužiteljev ugovor o radu raskinut sporazumom stranaka, budući da je tuženik ponudio tužitelju novi, izmijenjeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme a tužitelj je obavijestio tuženika da tu ponudu ne prihvaća već predlaže da mu radni odnos prestane 30. lipnja 1997. – što je tuženik prihvatio i donio odluku da tužitelju radni odnos prestaje upravo dana kojeg je tužitelj predložio, 30. lipnja 1997. Slijedom svega navedenog očito je da se u ovim uspoređivanim predmetima radi o potpuno različitom činjeničnom i pravnom supstratu, zbog čega se pravno shvaćanje izraženo u spomenutoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne može dovoditi u vezu i uspoređivati s onim iz pobijane presude. Stoga se nužno nameće zaključak kako u odnosu na postavljeno pravno pitanje ne postoje razlozi zbog kojih bi ono bilo važno u svrhu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Dakle, nižestupanjski sudovi nisu zauzeli stajalište koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u naprijed spomenutim odlukama zbog čega se u konkretnom slučaju postavljena pitanja ne mogu smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, pa nije ispunjena pretpostavka u smislu čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP za dopuštenost predmetne revizije. Stoga je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. ZPP).

U Zagrebu, 30. rujna 2014.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.