Gž R-72/2015-3 · Županijski sud u Velikoj Gorici

Posl. br. 14 Gž R-72/15-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Magde Gligora-Tripalo, predsjednice vijeća, Verice Kos, suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. N., OIB: … iz V. G., …, kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u V. G., protiv tuženika A. d.o.o., OIB: …, …, V. G., kojeg zastupa punomoćnik I. M., diplomirani pravnik, radi utvrđenja nezakonitim otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. P-738/12 od 22. siječnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2015. godine,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja M. N. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. P-738/12 od 22. siječnja 2015. godine.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu kojeg mu je tuženik dao odlukom broj 631/2012 od 30. listopada 2012. godine te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i da mu tuženik isplati naknadu plaće u iznosu od 150.315,21 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate na način kako je navedeno u izreci te presude kao i da mu isplati otpremninu u iznosu od 34.923,78 kn sa zateznim kamatama tekućim od 18. listopada 2012. godine do isplate.

Protiv ove presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku za utvrđenjem nezakonitog izvanrednog otkaza ugovora o radu i za isplatom naknade plaće za vremensko razdoblje u kojem tužitelj nije radio zbog navedenog otkaza.

Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio po službenoj dužnosti, ovaj viši sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud temeljem čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11., 148/1., 25/13., 28/13., 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a niti je pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Suprotno žalbenim prigovorima prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, valjano je utvrdio sve činjenice bitne za pravilno i zakonito rješenje spora te je za ta utvrđenja iznio jasne i pravno argumentirane razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća.

Sud prvog stupnja je tako utvrdio slijedeće bitne činjenice:

- da je tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme na poslovima i radnim zadacima autolimara,

- da je tuženik odlukom od 3. listopada 2012. godine izvanredno otkazao tužitelju ugovor o radu kojom odlukom mu se stavlja na teret da je tužitelj prilikom popravka zaprimljenog vozila postupajući po radnom nalogu br. 2011009797/1 od 18. travnja 2011. godine iz skladišta naručio određene dijelove kao potrebne za ugradnju u navedeno vozilo, s time da nije u to vozilo ugradio sve naručene dijelove već je dva dijela („upravljačka procesa i module“) zadržao za sebe, dok je naručitelju popravka izdan račun u kojem su sporni dijelovi bili navedeni kao ugrađeni i za koju se od naručitelja tražila naplata, te na taj način oštetio tuženika za vrijednost navedenih autodijelova u iznosu od 5.409,91 kn,

- da je prema rezultatima dokaznog postupka koji je u ovoj parnici proveden tužitelj kritičnog događaja postupio upravo na način kako mu je to navedenom odlukom o otkazu stavljeno na teret,

- da je tuženik za navedeno nepropisno postupanje tužitelja saznao dana 1. listopada 2012. godine kada je od vlasnika navedenog vozila dana 21. rujna 2012. godine zaprimio reklamaciju spornog računa,

- da kod tuženika nije oformljeno radničko vijeće,

- da je tuženik omogućio tužitelju iznošenje obrane u kojoj je tužitelj u pismenoj izjavi priznao počinjenje navedenog djela.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te je za svoju odluku iznio valjane razloge koje ovaj sud prihvaća u cijelosti.

Pravilno je sud zaključio da postupanje tužitelja u konkretnom slučaju, tj. neugrađivanje navedenih auto dijelova u vozilo koje je prema konkretnom radnom nalogu trebalo popraviti odnosno nevraćanje istih u skladište tuženika, predstavlja tešku povredu radne obveze. Pravilno je također sud zaključio da je zbog ove povrede radne obveze tuženik osnovano izgubio povjerenje u tužitelja zbog čega nastavak radog odnosa između tužitelja i tuženika nije više bio moguć, a što je predstavljalo opravdan razlog za izvanredan otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 108. st. 1. Zakon o radu (''Narodne novine'' br. 149/09, 61/11 i 82/12) te u smislu čl. 59. tuženikovog Pravilnika o radu.

Pritom nije od bitnog utjecaja okolnost koju u žalbi ističe tužitelj da mu nije bila namjera otuđiti sporne dijelove jer da ih nije iznio iz kruga radnog prostora s obzirom da su pronađeni u ormaru u njegovom radnom prostoru.

Žalitelju je za odgovoriti da iz svih okolnosti konkretnog slučaja koje su u provedenom postupku utvrđene proizlazi da je on sporne auto dijelove koje je iz skladišta naručio i preuzeo upravo u svrhu spornog popravka, prema uobičajenoj praksi u poslovanju, bio dužan vratiti u skladište budući da isti nisu u konkretnom slučaju u sporno vozilo bili ugrađeni. Tužitelj, međutim, navedene dijelove nije vratio u skladište već je iste zadržao, konkretno u ormaru poslovne prostorije u kojoj je obavljao rad.

Navod tužitelja da nije mislio iste zadržati i da to potvrđuje činjenica što ih je pokazao poslodavcu, je neosnovan u kontekstu utvrđene činjenice u postupku da je tužitelj sporne dijelove pokazao poslodavcu tek prilikom izvanredne kontrole koja je učinjena nakon prigovora stranke na sporni račun.

Žalbeni prigovori tužitelja se svode na vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda, te ta ocjena nema realnu podlogu u rezultatu dokaznog postupka. Vezano za bitna činjenična utvrđenja treba reći da ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge koje iznosi prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude.

Na navod tužitelja kojim poriče da je bio svjestan sadržaja izjave od 1. listopada 2012. godine (list 12. spisa) treba odgovoriti da je sud prvog stupnja u pogledu ovog prigovora kojeg je tužitelj iznio u provedenom postupku iznio valjane i argumentirane razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća te žalitelja na iste upućuje. Osim toga, za napomenuti je da je tužitelj imao mogućnost tražiti sudskim putem poništenje navedene izjave zbog eventualne mane volje za što u ovom konkretnom slučaju nije tijekom parnice pružio nikakve dokaze.

Navod tužitelja da nije logično da bi uz tu izjavu potpisao i izjavu od 1. listopada 2012. godine koja da je podrazumijevala ostanak u radnom odnosu jer da se radi o „otplati u 12 obroka“, treba odgovoriti da se nikakva „obročna otplata“ ne spominje u toj izjavi. Osim toga, izjava o namirenju štete poslodavcu u ovakvom slučaju ne isključuje prethodno navedenu izjavu o priznanju učinjene povrede radne dužnosti kako to pogrešno u žalbi tumači tužitelj.

Žalbeni prigovori u pogledu nevjerodostojnosti tuženikovog Pravilnika o radu nemaju osnova budući tužitelj za ove svoje tvrdnje tijekom parnice nije iznio nikakve dokaze. Žalbena tvrdnja da nije upoznat s njime je neosnovan u kontekstu odredbe točke VII. podtočke 2. Ugovora o radu zaključenog između stranaka kojom je tužitelj prihvatio svoju ugovornu obvezu da je dužan upoznati se sa svim važećim propisima poslodavca te da njihovo „nepoznavanje ne opravdava“.

Na žalbeni prigovor tužitelja da je u postupku utvrđeno kako tuženik nema radničko vijeće niti sindikata što da je za „...tvrtku koja ima oko 600 zaposlenika neobično, te da je tužitelju kao radniku tuženika poznato da je svaki pokušaj organiziranja radnika bio zaustavljen od strane poslodavca pod prijetnjom otkaza...“, treba odgovoriti da je na zapisniku od 9. siječnja 2014. godine (list 89. spisa) između stranaka učinjena nespornom bitna činjenica da kod tuženika nije formirano radničko vijeće. Stoga ovu činjenicu kao nespornu u smislu odredbe čl. 221. st. 1. ZPP-a nije bilo potrebe posebno u parnici dokazivati pa su žalbeni prigovori u pogledu te činjenice bespredmetni. Navod tužitelja kojim ukazuje da je radnicima tuženika bilo uskraćeno njihovo radno pravo na sudjelovanje u odlučivanju, nije predmet ovog spora.

Žalbeni prigovor tužitelja da njegovo postupanje kritične zgode nije imalo nikakvog utjecaja na gubljenje ugleda tuženika kod poslovnih partnera u kontekstu okolnosti koje su u provedenom postupku pravilno utvrđene predstavljaju vlastito pravno shvaćanje i ocjenu koja nema temelja u rezultatima provedenog postupka niti u relevantnim materijalnopravnim odredbama.

S obzirom da, dakle, nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti povrede zakona na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 368. st. 1.ZPP-a, žalbu je trebalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi.

U Velikoj Gorici, 1. srpnja 2015. godine.

Predsjednica vijeća:

Magda Gligora Tripalo, v.r.