Revr-373/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 373/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Tome Gložinića, Damira Mratovića, Ljubice Munić i mr. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika N. M. iz B., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika – protutužitelja Doma zdravlja "Sv. Ante" Benkovac, zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 3. travnja 2003. godine broj Gž-1551/02 kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru od 19. lipnja 2002. godine broj P- 1677/00, u sjednici održanoj dana 18. prosinca 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja – protutuženika N. M. iz B. i preinačuje presuda Županijskog suda u Zadru od 3. travnja 2003. godine broj Gž-1551/02 u dijelu pod toč. 3/ izreke i sudi:

Odbija se u cijelosti žalba tuženika - protutužitelja Doma zdravlja "Sv. Ante" Benkovac i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 19. lipnja 2002. godine broj P- 1677/00 u dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke, kojim se utvrđuje da su nezakonite odluke tuženika od 23. kolovoza 2000. godine i 12. rujna 2000. godine (toč. I. izreke) i nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 56.978,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama (toč. II. izreke), kao i u dijelu pod toč. IV. izreke kojim se odbija protutužbeni zahtjev na sudski raskid ugovora o radu.

r i j e š i o j e:

. 1/ i toč. 4/ izreke kao

Ukida se ista presuda Županijskog suda u Zadru u dijelu pod toč

i navedena presuda Općinskog suda u Zadru u dijelu pod toč. III. i V. izreke, kojim je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatu naknade od 11.695,29 kn s osnova povećanja plaće za 25%, kao i u dijelu o parničnim troškovima, i u tom dijelu predmet vraća Općinskom sudu u Zadru na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja pod toč. I. izreke utvrđuje se da su nezakonite odluke tuženika i to odluka ravnatelja tuženika broj … od 23. kolovoza 2000. godine o izvanrednom otkazu ugovora o radu i odluka Upravnog vijeća tuženika broj … od 12. rujna 2000. godine, koje se kao takve poništavaju, slijedom čega se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na njegovo ranije radno mjesto voditelja Odjela pravnih, ekonomskih i općih poslova, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe. Pod toč. II. izreke nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime neisplaćene plaće ukupni iznos od 56.978,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže specificiranim u izreci presude. Pod toč. III. izreke odbija se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu neisplaćene naknade s osnova povećanja plaće za 25% u ukupnom iznosu od 11.695,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama specificiranim u izreci presude. Pod toč. IV. izreke odbija se protutužbeni zahtjev tuženika na raskid ugovora o radu sklopljen dana 29. rujna 1997. godine između tužitelja i tuženika s danom 8. veljače 2001. godine uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovornih strana zbog kojih nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć. Pod toč. V. izreke dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.063,51 kn.

Presudom suda drugog stupnja pod toč. 1/ izreke odbija se žalba tužitelja – protutuženika N. M. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. III. izreke. Pod toč. 2/ izreke odbija se djelomično žalba tuženika – protutužitelja Doma zdravlja "Sv. Ante" Benkovac kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. IV. izreke. Pod toč. 3/ izreke preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I., II. i V. izreke i u tom dijelu odbija se tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika N. M.. Pod toč. 4/ nalaže se tužitelju N. M. da naknadi tuženiku Domu zdravlja "Sv. Ante" Benkovac parnične troškove u iznosu od 16.682,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj – protutuženik izjavio je reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu njegovih navoda u reviziji.

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija tužitelja – protutuženika je osnovana.

Pobijanom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 23. kolovoza 2000. godine tužitelju se stavljaju na teret mnoge povrede radnih obveza pobliže opisane u obrazloženju te odluke, utvrđene kontrolom poslovanja tuženika. U odluci se ne navodi kada je ta kontrola provedena.

U dokaznom postupku prvostupanjski sud je uvidom u dokumentaciju utvrdio da je Državni ured za reviziju – Područni ured Zadar u vremenu od 10. do 25. srpnja 2000. godine obavio reviziju poslovanja tuženika, kojom su utvrđene određene nepravilnosti, i svoj nalaz o reviziji dostavio je na očitovanje ravnatelju tuženika uz dopis od 27. srpnja 2000. godine.

Tuženik se očitovao na nalaz dopisom od 7. kolovoza 2000. godine. Nakon toga je Državni ured za reviziju dostavio tuženiku uz dopis od 24. kolovoza 2000. godine Izvješće o obavljenoj reviziji popraćeno očitovanjem tuženika uz pojedine točke. Tim Izvješćem nalaže se tuženiku otklanjanje utvrđenih nepravilnosti.

Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja zaključuje da je ravnatelj tuženika znao za povrede radnih obveza, koje se stavljaju tužitelju na teret, a utvrđene su nalazom Državne revizije, svakako prije mjeseca kolovoza 2000. godine, pa kako je od saznanja do otkaza ugovora o radu (23. kolovoza 2000. godine) proteklo više od 15 dana, tuženik ugovor o radu više nije mogao izvanredno otkazati u smislu odredbe čl. 107. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje ZR). Sud stoga utvrđuje otkaz nedopuštenim i nalaže vraćanje tužitelja na rad.

Sud drugog stupnja u svojoj preinačujućoj odluci uzima da je izvanredni otkaz ugovora o radu dat u propisanom roku od 15 dana, pa da je otkaz od 23. kolovoza 2000. godine čak i preuranjen. U razlozima drugostupanjske odluke izražava se stajalište, da je tuženik za činjenice na kojima temelji izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju saznao primitkom konačnog Izvješća o obavljenoj reviziji, tj. iza 24. kolovoza 2000. godine, pa da je pobijana odluka tuženika čak i preuranjena, odnosno donesena u zakonskom roku od 15 dana od dana saznanja.

U reviziji tužitelj osnovano ističe, da se pobijana Odluka o otkazu ugovora o radu ne može temeljiti, a i ne temelji se na Izvješću Državne revizije koje je dostavljeno tuženiku iza 24. kolovoza 2000. godine, jer je odluka o otkazu donesena 23. kolovoza 2000. godine, dakle, prije nego što je tuženik primio to Izvješće. Na to upućuje i činjenica, što je ravnatelj tuženika već 8. kolovoza 2000. godine upoznao strukovni sindikat s činjenicama i važnim podacima temeljem kojih se protiv tužitelja pokreće postupak za izvanredni otkaz, što proizlazi iz sadržaja dopisa sindikata upućenog ravnatelju tuženika dana 10. kolovoza 2000. godine, a koji dopis je prvostupanjski sud u dokaznom postupku uzeo na uvid.

Suprotno stajalištu izraženom u drugostupanjskoj presudi, ovaj Vrhovni sud nalazi da je jedino logično i ispravno da se izvanredni otkazu ugovora o radu od 23. kolovoza 2000. godine ne temelji na Izvješću Državne revizije koje nije bilo ni dostavljeno tuženiku prije donošenja te odluke, već se temelji, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, na nalazu Državne revizije o utvrđenim nepravilnosti dostavljenom ravnatelju tuženika uz dopis od 27. srpnja 2000. godine. Sam je tuženik priznao u tijeku postupka (podnesak sudu od 1. veljače 2001. godine) da je taj nalaz primio 29. srpnja 2000. godine, pa je to dan saznanja za činjenice na kojima se izvanredni otkaz temelji.

Zbog proteka roka od 15 dana od dana saznanja tuženik više nije mogao tužitelju izvanredno otkazati ugovor o radu dana 23. kolovoza 2000. godine temeljem odredbe čl. 107. st. 1. ZR, jer se u smislu st. 2. iste odredbe Ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je presudio da je otkaz ugovora o radu nedopušten i da je tuženik dužan vratiti tužitelja na rad i isplatiti mu naknadu plaće za sporno vrijeme.

Valjalo je zbog toga prihvatiti reviziju tužitelja i u tom dijelu preinačiti drugostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP).

Tuženik – protutužitelj je u žalbi samo općenito pobijano prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je sud odbio protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, a nije se izjasnio ni osporio konkretne razloge koji su u tom dijelu prvostupanjske presude dati i iscrpno obrazloženi, a kako iz tih utvrđenih okolnosti proizlazi da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je protutužbeni zahtjev odbijen, valjalo je i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu uvećane plaće od 25% za rad na područjima od posebne državne skrbi, niži sudovi se pozivaju na odredbu čl. 1. st. 1. i čl. 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 73/00 – dalje ZIDZPPDS) i u cijelosti odbijaju taj dio tužbenog zahtjeva.

Međutim, taj je Zakon stupio na snagu dana 29. srpnja 2000. godine, a tužitelj zahtjeva naknadu za rad u vremenu od kolovoza 1999. godine do kolovoza 2000. godine.

Pravo na isplatu uvećane plaće do 29. srpnja 2000. godine, koje je stečeno temeljem ranijeg Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj 44/96) pripada i onim fizičkim osobama koje nemaju prebivalište i ne borave na područjima posebne državne skrbi, jer se odredbe čl. 17. ZIDZPPDS o retroaktivnoj primjeni tog Zakona ne odnosi na one postupke u kojima se traži kondemnatorna zaštita već stečenog prava.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa u tom dijelu nisu utvrđene važne činjenice u odnosu na vrijeme i visinu uvećane plaće koja bi pripadala tužitelju, pa zbog toga nema ni uvjeta za preinaku pobijane presude. Valjalo je stoga prihvatiti reviziju tužitelja i u tom dijelu ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

U ponovnom postupku sud će odlučiti i o cjelokupnim parničnim troškovima.

U Zagrebu, 18. prosinca 2003. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.