I Kž-816/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 816/1994-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Kocijančić Erike, Primorac Vladimira i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudske savjetnice Klarić- Baranović Senke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. I. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. i 3. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnijetim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 6. rujna 1994. br. K-22/94, u sjednici održanoj 22. studenog 1994. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dujmić Tomislava,

r i j e š i o j e:

I. Uvažava se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Uslijed odluke pod I. žalba opt. P. I. je bespredmetna.

III. Protiv opt. P. I. produljuje se pritvor.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom, Županijski sud u Karlovcu oglasio je krivim opt. I. P. da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1. izreke te presude počinio krivično djelo bludnje radnje iz čl. 85. st. 1. u svezi čl. 83. st. 1. i 3. KZRH, te mu je za to djelo na temelju čl. 85. st. 1. KZRH izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 15. lipnja 1994. godine pa nadalje.

Optuženik je ujedno obvezan i na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosima navedenim u izreci.

Istom presudom optuženik je na temelju čl. 350. toč. 3. ZKP oslobođen od optužbe, da bi počinio krivično djelo teške krađe i krivično djelo krađe.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

I Kž 816/1994-3

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odnosu na osuđujući dio presude, optuženik se žali zbog odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka, te predlaže da mu se za počinjeno djelo izrekne bitno blaža kazna, po mogućnosti uvjetna osuda i da se u cijelosti ili pak djelomično oslobodi od plaćanja troškova krivičnog postupka.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis, stavio je u smislu čl. 360. st. 2. ZKP pismeni prijedlog da se žalba državnog odvjetnika uvaži kao osnovana i prvostupanjska presuda ukine, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je o žalbi optuženika, uslijed uvažavanja žalbe državnog odvjetnika, postalo bespredmetno raspravljati.

Osnovano državni odvjetnik u svojoj žalbi prigovara činjeničnom utvrđenju suda prvog stupnja koje je, bar za sada, rezultiralo pogrešnom odlukom tog suda i kada je u pitanju prekvalifikacija krivičnog djela iz optužbe i kada je u pitanju oslobađajući dio pobijane presude.

Prema izreci pobijane presude, optuženik je oglašen krivim, da je kritičnog događaja oko 12 sati, u parku osnovne škole u D. R., oštećenicu S. T., staru 6 godina, uhvatio rukama za ramena, srušio je na tlo, pa kako je vikala, stavio joj maramicu u usta, a zatim, unatoč njezinoj obrani, skinuo joj hlačice i gaćice, te legao na nju, u kojem trenutku se pojavila I. T., koja je zvala učitelja, nakon čega se optuženik uplašio i pobjegao.

Već navedeni opis djela upućuje na pokušaj nasilne obljube, a ne samo na bludnu radnju, budući da je sud prvog stupnja, prema datom opisu, zapravo utvrdio, ne samo da je optuženik upotrebom sile poduzeo upravo one radnje koje objektivno predstavljaju radnje usmjerene na izvršenje krivičnog djela obljube nad djetetom, nego i sugerira, da je to djelo ostalo u pokušaju samo zato, što je optuženik u kritičnom trenutku, u poduzimanju daljnjih radnji upravljenih na ostvarivanje svoje namjere, a s tim u svezi i dovršenja djela, bio spriječen, odnosno prekinut dolaskom sestre oštećenice.

Unatoč takvom činjeničnom utvrđenju sadržanom u opisu djela, sud prvog stupnja je učin optuženika pravno označio kao krivično djelo bludne radnje iz čl. 85. st. 1. KZRH u svezi čl. 83. st. 1. i 3. KZRH, zaključivši, da kada je u pitanju subjektivna strana djela, optuženik nije imao namjeru izvršiti obljubu, već da je samo, motiviran željom za zadovoljenjem ili pobuđivanjem svog seksualnog nagona, izvršio drugu seksualnu radnju, odnosno, da je dodirivanjem tijela oštećenice, želio zadovoljiti svoj spolni nagon. Međutim, ako je to tako, odnosno, ako bi se prihvatio kao pravilan takav zaključak suda prvog stupnja, onda za sada, doista ostaje nerazjašnjeno, iz kojih je razloga optuženik uopće poduzeo sve one radnje koje je sud prvog stupnja utvrdio da je poduzeo, a posebice, iz kojih je razloga skidao odjeću sa oštećenice, te se prema vlastitoj izjavi, očito i sam namjeravao skinuti, na što s pravom u svojoj žalbi upozorava državni odvjetnik.

I Kž 816/1994-3

Ovo i za slučaj, ako se kao pravilno prihvati i daljnje rezoniranje suda prvog stupnja, prema kojem je optuženiku radi zadovoljenja ili pobuđivanja njegovog seksualnog nagona "jednom ranije, kada je za guzu hvatao jednu drugu djevojčicu i tada dodirivanje očito bilo dovoljno", budući da ponašanje optuženika kritične prigode nikako nije identično spomenutom, već naprotiv i po obimu poduzetih radnji i po njihovom sadržaju daleko ga premašuje, pa u tom slučaju ponašanje optuženika "jednom ranije", koje bi se vjerojatno i moglo podvesti pod "seksualni dodir" ne može biti osnov za zaključak suda prvog stupnja glede stvarne namjere optuženika prema oštećenici kritične prigode u onom pravcu u kojem je to sud prvog stupnja našao, već upravo u suprotnom - ono naime, tim prije upućuje da optuženik kritične prigode doista nije imao nikakve potrebe poduzimati sve one radnje koje je poduzeo, ukoliko se prihvati, da mu je radi zadovoljenja njegovog seksualnog nagona, hvatanje kao vid seksualnog dodira, bilo dovoljno.

Nadalje, prema stajalištu ovog suda, kao suda drugog stupnja, izvedeni zaključak suda prvog stupnja, nema svoj osnov ni u nalazu vještaka psihijatra, poglavito ne u onoj mjeri u kojoj je to sud našao, neovisno o tomu, što je vještak, izjašnjavajući se na glavnoj raspravi o razinama seksualnog kontakta optuženika sa oštećenicom izjavio da "nema pouzdanih elemenata na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je ispitanik namjeravao imati potpuni seksualni kontakt sa oštećenicom" i što takovo utvrđenje inače spada u utvrđenje suda.

To zato, što je vještak, između širokog spektra mogućih načina seksualnih zadovoljenja osoba sa onim poremećajima koje je našao na strani optuženika (emocionalno nezrela osoba sa istovremenim shizoidnim poremećajem ličnosti koji trenutno poprima granične dimenzije), samo primjerice spomenuo i "seksualni dodir bez dodatnog nasilja", pa kada se, prema svemu naprijed izloženom, ima u vidu da je optuženik poduzeo više radnji, još k tome i upotrebom sile, onda je doista, za sada, teško prihvatiti da ponašanje optuženika kritične prigode predstavlja upravo spomenuti vid seksualnog zadovoljenja, kao što je to našao sud prvog stupnja.

Ovo poglavito i u situaciji, što i nije u dovoljnoj mjeri razjašnjeno, što se zapravo sadržajno podrazumijeva pod "seksualni dodir bez dodatnog nasilja", i da li on isključuje svaku upotrebu sile, te u čemu se iscrpljuje, a što će u ponovljenom postupku biti potrebito razjasniti.

Nadalje, prema nalazu vještaka, proizlazilo bi, da vještak nije isključio i druge moguće načine seksualnog zadovoljenja osoba sa psihičkim značajkama kakve ima optuženik, pa prema tome ni nasilnu obljubu, jer bi se u protivnom doista i postavilo pitanje, na koje također s pravom u svojoj žalbi ukazuje državni odvjetnik, da li se u tom slučaju kod optuženika doista radi samo o graničnom slučaju poremećaja ličnosti ili se radi o takvom psihičkom poremećaju koji upućuje na optuženikovu pravu duševnu bolest, a inkriminirano ponašanje predstavljalo tzv. inicijalni delikt.

Zbog toga se, ne dovodeći u pitanje stručnost i objektivnost vještačkog nalaza, ipak ukazuje potrebnim uputiti optuženika u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče na dulje promatranje, te ponovno saslušati istog vještaka, pribaviti socijalnu anamnezu, kao i detaljnije saslušati optuženikove roditelja, posebice o njihovim saznanjima vezanim za optuženikov boravak u vojsci i nakon toga, budući da bi, prema podacima iz spisa proizlazilo, da je krivična djela za

I Kž 816/1994-3

koje je oslobođen od optužbe počinio u okviru vremenu za koje navodi da je u bio u vojsci, a krivično djelo za koje je oglašen krivim neposredno po izlasku iz vojske, kako bi se donio konačni, siguran zaključak o stanju duševnog zdravlja optuženika, te suglasno tomu, ponovnim izvođenjem svih provedenih dokaza i njihovom preocjenom, kako svakog za sebe tako i u njihovoj međusobnoj svezi, moglo odlučiti o krivičnoj odgovornosti optuženika za djela za koja je tužen i o eventualnoj potrebi izricanja odgovarajuće sigurnosne mjere.

Kada su pak u pitanju krivično djelo teške krađe i krivično djelo krađe, sud prvog stupnja je zauzeo stajalište da optuženik oduzimanjem predmeta iz automobila vlasništva P. M. i J. M. nije išao za pribavljanjem protupravne imovinske koristi, jer je otuđene predmete bacio.

Točno je doduše, da je optuženik radio-kazetofon otuđen iz vozila vlasništva J. M. bacio, međutim, kraj postojanja drugih činjenica koje proizlaze iz obrane samog optuženika, prije svega kod činjenice, da je optuženik kritične večeri obilazio automobile na parkiralištu na način da je "išao od automobila do automobila", dok nije "ujedan uspio ući" i to baš u automobil oštećenika J. M., da je prema iskazu tog oštećenika u automobilu sve ispreturao, te zatim iščupao kazetofon zajedno sa kutijom te ga sa sobom ponio, zatim ga, kraj nekih nabacanih dasaka u naselju R. odbacio, gdje je prema podacima na listu 46 spisa kasnije i pronađen, onda se kod postojanja tih činjenica, ne može samo zbog toga što je optuženik radio-kazetofon naknadno odbacio, zaključiti da on nije imao namjeru otuđenjem radio- kazetofona za sebe pribaviti protupravnu imovinsku korist, jer drugog motiva, kojim bi se objasnilo optuženikovo ponašanje - osim pribavljanja protupravne imovinske koristi - ovaj sud za sada ne vidi.

Ovo i za slučaj kada je u pitanju optuženikovo ponašanje iste prigode u odnosu na ulazak u vozilo "Renault 4", vlasništvo oštećenice P. M. i otuđenje fena za kosu i kristalne vaze, za koje optuženik tvrdi da ih je bacio u rijeku, koja je udaljena i od mjesta izvršenja djela i od mjesta njegovog stanovanja, pa i u tom dijelu državni odvjetnik opravdano ukazuje na nelogičnost optuženikovog ponašanja za slučaj da se njegova obrana prihvati kao istinita, a s tim u svezi i na neprihvatljivost stajališta suda prvog stupnja, prema kojem je optuženik i te predmete uzimao bez namjere pribavljanja protupravne imovinske koristi.

Kada je pak riječ o tomu, da li je optuženik ovo krivičnog djelo počinio provaljivanjem, točnije "snažnim pritiskom na leptir staklo", ili nije, na što državni odvjetnik također upire u svojoj žalbi, iako u tom pravcu nema konkretnih prijedloga, treba reći, da doista nije u cijelosti razjašnjen način izvršenja ovog krivičnog djela, iako je oštećenica P. M., saslušana na glavnoj raspravi u tom dijelu potvrdila obranu optuženika naglasivši, da se leptir staklo otvara guranjem i da ono kritičnog događaja "najvjerojatnije iznutra nije bilo dobro zakačeno", iz čega bi se moglo zaključiti da za otvaranje istog nije trebalo upotrijebiti nikakvu silu niti snažni pritisak, kako se optuženika tereti, međutim, svjedokinja i nije izričito pitana o tomu, da li je na staklu u to vrijeme postojala zaštitna bravica koja je kritičnog događaja "snažnim pritiskom na leptir staklo" pokidana, ili je ona pokidana od ranije, pa je to i bio razlog iz kojeg je oštećenica zaključila, da - najvjerojatnije staklo iznutra nije bilo dobro zakačeno - (sve zorno prikazano na fotoelaboratu), a što će se u ponovljenom postupku, ponovnim saslušanjem oštećenice raspraviti i u svezi s time, odlučiti o pravnoj kvalifikaciji ovog krivičnog djela.

I Kž 816/1994-3

Slijedom svega naprijed izloženog, trebalo je na temelju čl. 375. st. 1. ZKP, uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika odlučiti kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

Na temelju čl. 375. st. 4. ZKP pritvor je protiv optuženika produljen, jer je ovaj sud ocijenio da razlog za pritvor iz čl. 182. st. 2. toč. 3. ZKP i dalje postoji, jer se od pravomoćnosti posljednjeg rješenja suda kojim je odlučeno o pritvoru protiv optuženika (list 128 spisa), do donošenja ovog rješenja nije ništa značajno promijenilo, a što bi dovelo i do ukidanja pritvora.

U Zagrebu, 22. studenog 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Klarić-Baranović Senka v.r.

Gudelj Milan v.r.