Rev-x-575/2011-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 575/11-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. K. i R. K., oboje iz Republike Slovenije, Lj., koje zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u P., protiv tuženika N. V. iz K. J., B., kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-263/11-2 od 14. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-460/09-99 od 4. studenoga 2010., u sjednici održanoj 1. travnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja N. K. i R. K., te revizija tuženika N. V. odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku N. V. da plati tužiteljici N. K. sa osnova nematerijalne štete pored već dosuđenog iznosa od 80.000,00 kuna daljnji iznos od 220.000,00 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice N. K. preko dosuđenog dijela u iznosu od 140.000,00 kuna.

III. Nalaže se tuženiku N. V. da plati tužitelju R. K. sa osnova nematerijalne štete pored već dosuđenog iznosa od 80.000,00 kuna daljnji iznos od 220.000,00 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana presuđenja pa do isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja R. K. preko dosuđenog dijela u iznosu od 140.000,00 kuna.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 54.691,22 kune, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nisu uspjeli u postupku reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da usvoji reviziju tužitelja, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužitelji potražuju naknadu troška revizije.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu s kojim nije uspio u postupku reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom reviziju prihvatiti, te drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti odnosno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

Odgovori na revizije nisu podneseni.

Revizije nisu osnovane.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Niti tužitelji, a niti tuženik u reviziji određeno ne navode u čemu se sastoji i koja bi to bitna povreda bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pa sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da su … 1992. utapanjem, smrtno stradali roditelji tuženika kao putnici na brodu „J.“ na kojem je tuženik N. V. bio zapovjednik,

- da je u ovom sporu presudom suda prvog stupnja broj P-391/06-60 od 10. travnja 2007. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda broj Gž-236/08-2 od 16. siječnja 2009. naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima po 80.000,00 kn na ime nematerijalne štete s pripadajućim kamatama, kao i naknaditi im materijalnu štetu i to tužiteljici N. K. u iznosu od 30.000,00 kn i tužitelju R. K. 50.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom,

- da iz navedenih presuda proizlazi da su nižestupanjski sudovi zaključili da je tuženik odgovoran za štetu koju trpe tužitelji, odnosno da postoji „krivnja tuženika kao zapovjednika broda za tu pomorsku nesreću u kojoj su smrtno stradali roditelji tužitelja“, time da se radi o najblažem stupnju krivnje tuženika obzirom da štetu nije prouzročio ni namjerno ni krajnjom nepažnjom,

- da je tužiteljica N. K. u vrijeme štetnog događaja imala 13 godina, a tužitelj R. 10 godina i da se o njima do punoljetnosti brinula njihova tetka koja je zajedno s njima živjela u stanu njihovih roditelja u Lj.,

- da je tužiteljica N. K. zaposlena i ostvaruje bruto plaću koja godišnje iznosi 20.631,52 EUR-a odnosno neto oko 12.000,00 EUR-a godišnje ili 1.000,00 EUR-a mjesečno i da je zajedno s tužiteljem R. K. vlasnica stana u Lj. površine 80,00 m[2] te vlasnica osobnog automobila marke Peugot 206 proizvedenog 2002. godine, a da je tužitelj R. K. još uvijek student, suvlasnik navedenog stana i vlasnik osobnog vozila proizvedenog 1995. godine,

- da je tuženik N. V. rođen 1928., umirovljenik s mirovinom od oko 3.500,00 kn, da nema vrijednije pokretne imovine a glede nekretnina suvlasnik je u 1/2 dijela nekretnina upisaniih u zk.ul. 2124 k.o. J. i u 8/60 dijela nekretnina upisanih u zk.ul. 2118 k.o. D., s tim da prvostupanjski sud procjenjuje da vrijednost suvlasničkog udjela tuženika ne prelazi svotu od 10.000,00 kn,

- da je u svibnju 2010. tuženik podvrgnut operaciji abdomena, što upućuje na lošije zdravstveno stanje,

nižestupanjski sudovi djelomično prihvaćaju, a djelomično odbijaju tužbeni zahtjev imajući na umu odredbe čl. 154. st. 1., čl. 201. st. 1. i čl. 191. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO). Pritom drugostupanjski sud u bitnom u obrazloženju navodi da iz razloga jer je tuženik kao osoba odgovorna za štetu koju nije prouzročio ni namjerno ni krajnjom nepažnjom, već se radi o običnoj nepažnji kao najblažem stupnju krivnje, ipak slabog imovnog stanja pa bi ga isplata potpune naknade dovela u oskudicu da je u takvoj situaciji prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 191. st. 1. ZOO vodeći računa i o materijalnom stanju tužitelja kao oštećenika. Stoga je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno proveo sniženje naknade na iznos od 150.000,00 kn za svakog tužitelja za duševne boli zbog smrti svakog roditelja, odnosno ukupno 300.000,00 kn za svakog tužitelja, od čega je od te naknade štete u visini od 80.000,00 kn već pravomoćno presuđeno ranije navedenim presudama nižestupanjskih sudova, tako da je prvostupanjski sud i prema shvaćanju drugostupanjskog suda pravilno pobijanom presudom naložio isplatiti tuženiku svakom tužitelju još po 220.000,00 kn, dok su tužitelji, svaki za iznos od po 140.000,00 kn odbijeni s tužbenim zahtjevom.

I prema ocjeni ovoga suda, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev djelomično prihvatili, a djelomično odbili.

Naime, suprotno navodima revizije tuženika pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik odgovoran tužiteljima za štetu koju su pretrpjeli smrću roditelja (utapanjem) u pomorskoj nesreći … 1992. To iz razloga jer tuženik (zapovjednik broda) sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZOO nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, a o čemu su nižestupanjski sudovi već zauzeli pravno shvaćanje u presudi suda prvog stupnja broj P-391/06-60 od 10. travnja 2007. koja je djelomično potvrđena presudom drugostupanjskog suda broj Gž-236/08-2 od 16. siječnja 2009. (list 130-137 spisa).

Slijedom toga, proizlazi da je drugostupanjski sud i u pobijanoj presudi ocijenio neosnovanim žalbeni navod tuženika da je do štetnog događaja došlo zbog više sile dakle, bez njegove krivnje.

I prema shvaćanju ovoga suda u situaciji kada je tuženik prema utvrđenim činjenicama koje su prethodile reviziji, uočivši nadolazak nevremena bio u situaciji iskrcati putnike s broda prije naleta orkanskog vjetra odnosno „pijavice“, a što nije učinio (dakle, nije postupao kao naročito pažljiv čovjek, iako je bio zapovjednik broda), isti se ne može s uspjehom pozivati na višu silu kao razlog za oslobođenje od odgovornosti za štetu (tako i ovaj sud u Rev-x 525/09).

U odnosu na revizijske navode tuženika da je protiv njega kazneni odnosno prekršajni postupak vezano za pomorsku nesreću od 10. kolovoza 1992. obustavljen, valja odgovoriti, da je u pravnoj teoriji opće prihvaćeno da je građanskopravna odgovornost šira od one kaznenopravne odnosno prekršajne odgovornosti. Stoga, suprotno navodima revizije tuženika, nije od odlučnog značenja za presuđenje u ovoj pravnoj stvari činjenica da je protiv tuženika obustavljen kazneni odnosno prekršajni postupak.

Jednako tako, nije od odlučnog značenja za presuđenje u ovom sporu, putem koje agencije su roditelji tužitelja došli na brod, propust agencije da osigura putnike na brodu, te eventualno odgovornost iste. To iz razloga jer je tijekom ovog dugotrajnog postupka ocijenjeno da je tuženik uzrokovao štetu tužiteljima i pritom nije dokazao da je ista nastala bez njegove krivnje (čl. 154. st. 1. ZOO).

Opširni revizijski navodi tuženika kojima se preocjenjuju izvedeni dokazi i na određeni način ukazuje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, prema odredbi čl. 385. ZPP, nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, i prema ocjeni ovoga suda, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili odredbu čl. 191. st. 1. ZOO, kada su, vodeći računa o materijalnom stanju tuženika istoga obvezali da isplati manju naknadu nego što iznosi šteta budući ista nije uzrokovana namjerno ni krajnjom nepažnjom.

Navodi revizije kojima tužitelji preocjenjuju izvedene dokaze i prigovaraju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje sukladno odredbi čl. 385. ZPP.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je revizije stranaka odbiti kao neosnovane.

Zagreb, 1. travnja 2015.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.