I Kž-621/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 621/12-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. G., zbog kaznenog djela iz članka 271. stavka 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 17. listopada 2011. broj K-58/11-106, u sjednici održanoj dana 3. listopada 2012, saslušavši Zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dragu Marincela,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 331. st. 2. u vezi st. 1. KZ-a protiv opt. N. G., opt. I. G. i opt. V. P. opisana u toč. 2. izreke prvostupanjske presude te se predmet vraća nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Varaždinu na temelju čl. 354. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje: ZKP/97) pod toč. 1. izreke te presude oslobodio je optužbe opt. G. N. zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 271. st. 1. KZ-a u vezi čl. 263. st. 1. KZ-a i kaznenog djela zlouporabe osiguranja iz čl. 225. st. 1. KZ-a, opt. G. N. zbog kaznenog djela zlouporabe osiguranja iz čl. 225. st. 1. KZ-a, te pod toč. 2. izreke opt. G. N., opt. G. I. i l. 331. st. 2. u vezi st. 1. KZ-a. opt. V. P. zbog kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz č

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/97 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 621/12-4

Protiv te presude je žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i bitne povrede odredaba kaznenog postupka s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP/97 dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u pisanom mišljenju od 06. rujna 2012., broj KŽ-DO-1168/12 predložilo da se žalba prihvati.

Kod istog je prijedloga ostao Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel koji je nazočio sjednici vijeća.

Žalba je djelomično osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP/97 time što je činjenicu postojanja emotivne veze između Ž. M. i F. Š. utvrdio uvidom u presudu Općinskog suda u Koprivnici, a ne njihovim neposrednim ispitivanjem na raspravi. Naime, sud prvog stupnja je bio ovlašten radi utvrđivanja činjenica za koje smatra da su važne za pravilno utvrđenje, i izvršiti uvid u navedenu presudu.

Prema tome, kada je sud prvog stupnja naveo čitav niz razloga zbog čega nije poklonio vjeru iskazu svjedokinje Ž. M., nije uopće relevantno to što nije nju i F. Š. neposredno ispitao na glavnoj raspravi na okolnost jesu li bili u inkriminirano vrijeme u emotivnoj vezi, jer to ni na koji način ne bi utjecalo na presudu.

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio navedenu postupovnu povredu, kao niti bilo koju drugu iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja u pogledu kaznenih djela iz toč. 1. izreke pobijane presude pogrešno utvrdio činjenično stanje.

Sud prvog stupnja je posve ispravno, kao jednu od najvažnijih indikativnih okolnosti zbog kojih je donio oslobađajuću presudu u odnosu na ova kaznena djela, utvrdio da izostaje logičan motiv opt. G. N. i opt. G. N. da paljenjem svoje imovine na prijevaran način ostvare naplatu osiguranog iznosa. Polazeći od dopisa G. o. d.d. (list 631), zatim Posebnih uvjeta za osiguranje građevinskih objekata i opreme od rizika požara i nekih drugih rizika na novu vrijednost (list 635) te iskaza svjedoka D. N., regionalnog voditelja navedene osiguravajuće kuće koji je s navedenim optuženicima zaključio policu osiguranja, sud prvog stupnja je ispravno zaključio da bi osigurana svota bila isplaćena samo ako osiguranik dokaže da gradi novi objekt i nabavlja novu opremu koja će služiti za istu namjenu kao i prije štetnog događaja.

S obzirom na tu značajnu okolnost s pravom sud prvog stupnja zaključuje da se ne ukazuje logičnim da bi ovi optuženici izazvali požar na objektima kojega su priveli

I Kž 621/12-4

ugostiteljskoj funkciji, ali i za stanovanje, a potom išli graditi potpuno iste takve objekte s istom poslovnom i stambenom namjenom. Postupak izgradnje bi potpuno izvjesno trajao dulje vrijeme za koje ovi optuženici ne bi mogli raditi, ostalo bi im neriješeno stambeno pitanje, a i dalje bi imali obvezu vraćati kredite kojega su preuzeli prilikom kupnje objekta.

U kontekstu svega naprijed navedenog doista nije uvjerljiva tvrdnja državnog odvjetnika da ovi optuženici nisu niti znali za ovu okolnost uvjetovane isplate osigurane svote. Naime, kada se zaključuje ugovor o osiguranju s ovako visokom vrijednosti police od preko dva milijuna kuna, svakako da osiguranici poznaju tako važne detalje o tome pod kojim uvjetima će im se isplatiti osigurana svota. Iz istih razloga nije prihvatljiva tvrdnja žalitelja da bi ovi optuženici, da su i znali da im neće biti isplaćena puna osigurana svota, pristali i na iznos građevinske vrijednosti objekta, tj. na isplatu 900.000,00 kuna.

Pozivanje žalitelja na iskaz svjedokinje Ž. M., kojoj je opt. N. G. navodno rekao da će dobiti dva i pol milijuna kuna, što bi potvrđivalo da on nije znao za ovaj uvjet iz police je promašeno kraj činjenice da njezin iskaz sud prvog stupnja potpuno opravdano nije prihvatio, o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja.

Državni odvjetnik pokušava osporiti zaključak suda prvog stupnja o tome da je postojala i mogućnost da je netko od nezadovoljnih gostiju s kojima je opt. N. G. dolazio u sukobe i koji su mu prijetili, tvrdnjom da o tome ne postoji niti jedan dokaz. Međutim, te navode ovih optuženika je potvrdila svjedokinja Š. G. koja je uvjerljivo opisala uvjete pod kojim su se sukobi znali odvijati i tko je konkretno u njima sudjelovao. Jednako tako, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud nekritički prihvatio obrane opt. G. N. i opt. G. N. da su prije požara imali znatna ulaganja u objekte tvrdeći da osim sitnijih računa o tome nema dokaza. Međutim, zaključak o tome da su ovi optuženici obnavljali sporni objekt, izvodili različite radove na njemu i imali ulaganja, osim računa (list 827. i 828.) potvrđuju svjedoci F. Š. i Š. G., a isto proizlazi i iz fotodokumentacije iz koje se vide radovi o kojima je iskazivao opt. N. G.

Žalitelj, pozivajući se na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka, nastoji argumentirati svoju tvrdnju, da su ovi optuženici imali motiva zapaliti lokal navodom da njihova tvrtka nije dobro poslovala i bila je u gubicima koje su oni morali sanirati i plaćati dugove tvrtke. Međutim, sud prvog stupnja ispravno ukazuje na dio nalaza vještaka koji je naveo i da bi se u narednom poslovanju tvrtke kroz cijelu godinu mogla ostvariti dobit, što u znatnoj mjeri relativizira tvrdnje žalitelja. Osim toga, ulaganje vlastitih sredstava u tvrtku od strane opt. N. G. je doista pokazatelj da se tvrtka nastoji održati.

Prema tome, niti u ovom dijelu se ne može prihvatiti tvrdnja o tome da je kod opt. N. G. i opt. N. G. postojao motiv da na prijevaran način dođu do novca. Osim toga, sud prvog stupnja je utvrđenje o tome da su se ovi optuženici nastojali i u budućnosti baviti istom ugostiteljskom djelatnošću zasnovao na iskazu svjedokinje K. P. koja se trebala kod njih zaposliti. Suprotno tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je posve opravdano prihvatio iskaz ove svjedokinje, bez obzira što je ona pozvana kao svjedok tek u fazi glavne rasprave, ocijenio ga uzimajući u obzir sve okolnosti koje bi mogle biti od utjecaja na objektivnost njenog iskaza (str. 22, 3. i 4. pasus), te je iskaz potpuno ispravno ocijenio vjerodostojnim.

I Kž 621/12-4

Nadalje, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja trebao prihvatiti iskaz svjedokinje Ž. M. navodeći da je ona u prva dva iskaza potpuno uvjerljivo teretila opt. N. G. i opt. N. G., ali da je pod utjecajem ovih optuženika koji su je očito zastrašivali iskaz potpuno promijenila.

Međutim, ovi navodi žalitelja nisu osnovani jer je navedena svjedokinja od početka nedosljedno iskazivala. Naime, nakon iskaza u predistražnoj fazi, već u tijeku istrage ona mijenja iskaz reterirajući od prvog iskaza u toj mjeri da je čak činila upitnim s kojim je to Nevenom razgovarala.

Prema tome, kada ova svjedokinja nedosljedno iskazuje, a uz to je njezin iskaz i životno uvjerljiv, tada ga sud prvog stupnja nije mogao prihvatiti kao vjerodostojan. Niti ovom sudu doista nije uvjerljivo da bi opt. N. G., sve da se i nalazio u nekakvoj izvanbračnoj vezi s ovom svjedokinjom, njoj najprije najavio što će napraviti, a poslije joj to i priznao. Evidentno je da državni odvjetnik cijelu konstrukciju optužbe temelji u biti na iskazu ove svjedokinje, i stoga razumljivo ustrajava u tome da se njen iskaz ocijeni vjerodostojnim. Međutim, kraj tolike nedosljednosti u iskazivanju ove svjedokinje, neživotnosti i neuvjerljivosti njenog prvog iskaza, o čemu se izuzetno opširno i vrlo argumentirano i logično očitovao sud prvog stupnja (str. 26, 3. i 4. pasus, str. 28 - 29), na koje se žalitelj zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje, ocjena suda prvog stupnja je potpuno ispravna.

Žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju niti utvrđenje suda pravog stupnja da je opt. N. G. kritične zgode bio u lokalu „K.“. Naime, iako je točno da njegov alibi potvrđuje niz svjedoka (G., M., N., P. i G.) koji su prvi put ispitani tek u fazi glavne rasprave, sud prvog stupnja je prihvatio ispravno njihove iskaze jer isti zaključak proizlazi i iz nalaza vještaka za telekomunikacije dr. sc. M. B. koji je na temelju podataka baznih stanica utvrdio da je opt. N. G. dana 14. siječnja 2010., u 21,09 sati bio u V. Dakle, u vrijeme koje je neposredno prethodilo inkriminiranom događaju se ovaj optuženik ne nalazi u B. već u V., što je vrlo bitno pri zaključivanju je li on podmetnuo požar. Tvrdnja žalitelja da je unatoč svemu tome, ovaj optuženik od posljednjeg javljanja iz V. ipak imao dovoljno vremena otići do B. i tamo izazvati požar je i ovom sudu životno neuvjerljiva i u suprotnosti je s navedenim dokazima o alibiju.

Kraj takvog stanja stvari, kada je sud pravog stupnja, ne nalazeći na strani ovih optuženika postojanje objektivnog motiva da zapale svoju imovinu, utvrdio da su ovi optuženici vršili ulaganja u lokal i tvrtku, da je opt. N. G. imao alibi, da je imao u kritično vrijeme povrijeđenu ruku zbog koje po mišljenju medicinskog vještaka nije mogao obavljati takve poslove koji zahtijevaju uporabu snage obje ruke, da na tijelu opt. N. G. nisu nađeni tragovi goriva kojim je požar podmetnut, da se nije moglo s izvjesnošću isključiti da je netko treći zapalio lokal, da se ne može isključiti mogućnost da su vrata na objektu bila otključana i da je bilo tko mogao podmetnuti požar, a da svjedokinje koje terete ove optuženike M. i S. ne iskazuju istinito, tada je zaključak suda prvog stupnja o nedokazanosti navoda optužbe potpuno ispravan. Prema tome, razmišljanja žalitelja o tome kako nema logike da bi bilo tko drugi u datim okolnostima podmetnuo požar nisu relevantna jer se na hipotetičkim tvrdnjama ne može temeljiti osuđujuća presuda.

I Kž 621/12-4

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djela opisano u toč. 1. izreke pobijane presude.

Međutim, osnovano se državni odvjetnik žali u odnosu na kazneno djela iz čl. 331. st. 2. KZ-a.

Naime, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja olako i nekritički prihvatio obrane opt. N. G., opt. I. G. i opt. V. P. navodeći da su potvrđene iskazima niza svjedoka i medicinskim vještačenjem, a za iskaze oštećenika je naveo da su proturječni i neuvjerljivi te u suprotnosti s iskazima očevidaca. Međutim, sud prvog stupnja zanemaruje iskaze svjedoka D. M., M. J., M. J., N. M. i C. V. koji su u bitnom potvrdili navode oštećenika o tome kako su oštećenike u lokalu navedeni optuženici napali. Kraj činjenice da su kritične zgode oba oštećenika zadobili tjelesne ozljede, da se sve dogodilo u određenoj dinamici, striktna analiza iskaza oštećenika o tome na koji način oni opisuju ozljede koje su zadobili, nakon čega se ti iskazi pozivanjem na nalaze i mišljenja vještaka ne prihvaćaju, je pogrešan pristup. Naime, po mišljenju ovoga suda nije isključeno, ali se svakako o tome treba očitovati vještak medicinske struke, da su oštećenici, mogli zadobiti samo verificirane ozljede ali da je pri tom bilo zadano i više udaraca kako oni tvrde, od kojih neki nisu ostavili vidljivu ozljedu na tijelu oštećenika u medicinskom smislu.

Nadalje, u pravu je državni odvjetnik kada ukazuje da je indikativno da su u istrazi ispitani svjedoci očevici koji su svi potvrđivali navode optužbe, da bi se tek u fazi glavne rasprave pojavili svjedoci koji su potvrđivali obranu opt. N. G., opt. I. G. i opt. V. P..

Iz naprijed navedenih razloga, kako je državni odvjetnik s uspjehom doveo u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja u pogledu ovog dijela prvostupanjske presude, trebalo je djelomičnim prihvaćanjem žalbe ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo opisano u toč. 2. izreke.

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će raspraviti sporne okolnosti na koje mu je ukazano u prethodnom dijelu ovog obrazloženja, provest će do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge, te će nakon savjesne ocjene svakog dokaza pojedinačno i na temelju cjelokupnog rezultata dokazivanja donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

Iz naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 387. ZKP/97 i čl. 388. st. 1. ZKP/97 odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 3. listopada 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v. r.

Vesna Vrbetić, v. r.