I Kž-73/2002-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 73/02-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Vesne Vrbetić, Erike Kocijančić i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. H., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Gospiću od 13. prosinca 2001. godine, br. K 6/01, u sjednici održanoj 20. ožujka 2002. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. H.J. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Gospiću proglasio je krivim opt. H.J. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

Protiv te presude žali se optuženi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske razgledao je spis.

Žalba nije osnovana.

Optuženi nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP).

U žalbi optuženi ističe, ali ne obrazlaže, u čemu je izreka prvostupanjske presude proturiječna njenim razlozima. Suprotno toj paušalnoj tvrdnji optuženog nema takove pogreške o obrazlaganju presude. Naime, izreka presude sadrži odluku suda, u obrazloženju

I Kž 73/02-4

presude navedeni su razlozi upravo za takovu odluku, odlučne činjenice su u izreci presude opisane na identični način kao i u obrazloženju presude. Dakle, u obrazlaganju presude se ne pojavljuju niti u jednom vidu opreke između izreke presude i njenog obrazloženja.

Netočna je također tvrdnja iz žalbe da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, jer takav nedostatak u odnosu na odlučne činjenice u pobijanoj presudi ne postoji, već upravo suprotno u obrazloženju presude posve određeno i potpuno su izložene važne činjenice, te razlozi iz kojih sud uzima da su te činjenice dokazane odnosno nedokazane.

Optuženi također ne obrazlaže u čemu nalazi da su razlozi presude u znatnoj mjeri proturiječni. Protivno tome protuslovlja u razlozima presuda nema, dapače, u pobijanoj presudi postoji sklad između potpuno jasno iznesenih razloga presude.

Prema tome, optuženi nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a obrazlažući taj žalbeni osnov opt. to čini nesređeno, a sadržaj tog žalbenog osnova u suštini se svodi na pobijanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud pravilno je ocijenio rezultat izvedenih dokaza, njihovu pouzdanost i vjerodostojnost, te izveo logičan zaključak o postojanju odlučnih činjenica, tako da optuženi nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Okolnost da je optuženi već u kuhinji udario dva puta željeznom polugom po glavi oštećenog ne proizlazi samo iz iskaza svjedokinje A.H., već posve jasno i određeno iz obrane optuženog, pa doista nema nikakovog osnova za tvrdnju iz žalbe, da je ta svjedokinja svojim kazivanjem, a zbog svoje "izrazite emocionalne vezanosti" za sina, htjela naštetiti optuženom.

Također i prebacivanje krivnje za događanja, na tu svjedokinju, bez ikakovog je osnova, svjedokinja doista ničime nije "potpirivala svađu", niti je očito bila u stanju smiriti sukob između oca i sina.

Opravdano sud prvog stupnja otklanja obranu optuženog, koja se ponavlja i u žalbi, da se je u kritičnom trenutku optuženi nalazio u stanju nužne obrane. Naime, već sama činjenica da je nedvojbeno oštećeni bio u teškom pijanom stanju, dovodi do ograničavanja prava optuženog na nužnu obranu. Optuženi se nije trebao napadu oštećenog, da je on i postojao, suprotstaviti pod svaku cijenu, mogao se skloniti, posebno zbog toga što se optuženi, zbog stanja u kojem se je nalazio, teško se kretao, a kako to proizlazi iz svih izvedenih dokaza. Od optuženog da je i bio napadnut tražilo bi se jedno razumno prihvaljivo sklanjanje, što nikako ne bi značilo zapostavljanje njegovih interesa. Optuženi je kao i svi ostali jasno vidio u kakvom stanju se nalazi oštećeni, a znajući da je sklon konfliktima mogao je izbjeći oštećenog na način da je postupao krajnje obazrivo.

Pored toga iz izvedenih dokaza, posebno iskaza svjedokinje A.H. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, da je optuženi bio taj, koji je nakon verbalnog sukoba prvi udario oštećenog, dok ovaj sjedi, željeznom šipkom po glavi, to je bio početak stvarnog napada. Tek tada se diže oštećeni, te teturajući, o čemu svjedoče tragovi krvi polazi prema optuženom. Dizanje i kretanje oštećenog u pravcu optuženog rezultat je, dakle, napada optuženog na

I Kž 73/02-4

oštećenog, to je bila samo reakcija oštećenog, a objektivno stanje stvari dakle bilo je takovo da je optuženi bio inicijator napada. Protiv akcije napadnutog, dakle, oštećenog, koji je prvi udarcem, a koju akciju je oštećeni poduzeo dizanjem i kretanjem prema optuženom, da bi se obranio, nije dopuštena nužna obrana.

Ubodne rane, koje je zadobio optuženi, obje prema nalazu vještaka obducenta zadate su odostraga, što je potkrepljeno i iskazom svjedokinje A.H., i one ukazuju da je oštećeni u času uboda bio optuženom okrenut leđima, dakle, nije ga napadao.

Nalazom Centra za forenzičnu psihijatriju Psihijatrijske bolnice V., nije dovedena u pitanje ubrojivost optuženog, pa paušalni prigovori izneseni u žalbi o potrebi da se provede novo psihijatrijsko vještačenje nisu osnovani.

Prema tome, nije u pravu optuženi kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženi u žalbi ne obrazlaže žalbeni osnov povrede kaznenog zakona, pa je ovaj sud drugog stupnja po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. ZKP ispitao pobijanu presudu i nije našao da bi bile počinjene povrede kaznenog zakona na štetu optuženog. Iako treba primjetiti, da obrazloženje presude sadrži neke nedopuštene činjenične modifikacije djela, što doduše ne mijenja konstitutivno obilježje djela sadržanog u optužnici, dakle, ne mijenja suštinu djela iz optužnice i ne transformira obilježje djela, ali se ipak sud time obrazlaganjem nepotrebno upušta u nešto što nije predmet optužbe.

Budući da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, to je ovaj sud drugog stupnja ispitao pobijanu presudu i u tome pravcu, te utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno optuženom kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost, te činjenicu da je u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv, dok mu je kao otegotno uzeo u obzir da je lišio života sina koji se nalazi u teško pijanom stanju, nesposoban da se brani. Ove okolnosti sud je pravilno ocijenio i vrednovao na način da je optuženom izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset godina, koja kazna odgovara i po utvrđenju ovoga drugostupanjskog suda težini kaznenog djela i ličnosti optuženog, te će ta kazna ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ.

Zbog svega naprijed navedenog trebalo je temeljem čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 20. ožujka 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ana Garačić, v.r.