I Kž-172/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 172/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. A.K., zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 1. i dr. KZRH, odlučujući o žalbama vojnog tužitelja i optuženika podnesenim protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 25. siječnja 1995. godine br. K-685/93, u sjednici održanoj 6. lipnja 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske V.T.,

p r e s u d i o j e:

I. Uvažava se djelomično žalba vojnog tužitelja, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i opt. A.K. za kriv. djela zbog kojih je oglašen krivim tom presudom, uzimaju kao utvrđene kazne zatvora i to za kriv. djelo iz čl. 161. st. 1. KZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i 39. st. 1. toč. 3. OKZRH kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a za kriv. djelo iz čl. 158. st. 1. KZRH kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa se optuženik za

na jedinstvenu

oba krivična djela u stjecaju, na temelju čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH osuđuje kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

II. Žalba opt. A.K. i u ostalom dijelu žalba vojnog tužitelja odbijaju se kao neosnovane i u ostalnom pobijanom, a napreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja opt. A.K. je oglašen krivim zbog kriv. djela iz čl. 161. st. 1. KZRH, opisanog pod točkom 1. izreke, za koje mu je - uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne - utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, i za kriv. djelo iz čl. 158. st. 1. KZRH, opisano pod točkom 2. izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa je za oba djela, na temelju čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci.

Protiv te presude podnijeli su žalbe vojni tužitelj i optuženik po braniteljici N.Ć., odvjetnici iz Z..

Vojni tužitelj se žali zbog povrede krivičnog zakona i odluke o krivičnim sankcijama i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači i optuženiku utvrde teže pojedinačne kazne, te ga se osudi na strožu jedinstvenu kaznu i izrekne mu sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri (čl. 369. ZKP) i predlaže da se pobijanu presudu preinači i njemu izrekne blaža krivična sankcija, uvjetna osuda, podredno, da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se uvaži žalba vojnog tužitelja, a optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

Žalba vojnog tužitelja je djelomično osnovana, dok je optuženikova žalba u cijelosti neosnovana.

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u svezi zbog povrede krivičnog zakona.

U stvari, optuženik ni ne obrazlaže zbog čega smatra da je činjenično stanje u pobijanoj presudi nepotpuno utvrđeno, koje to odlučne činjenice nisu raspravljene ni kojim bi se to, daljnjim, dokazima trebalo provjeriti i utvrditi, već isključivo prigovara ocjeni njegove obrane i iskaza svjedoka M.B.. Tvrdi, naime, da njegova alkoholiziranost nije u uzročnoj svezi sa inkriminiranim događajem, da je do nezgode došlo zato što je iz suprotnog pravca nailazilo vozilo, pa se on "morao ukloniti približavanjem vozila rubu ceste", a nakon što je osjetio udar, a nije znao u što je udario, niti je djecu - pješake vidio, "skočili su u kanal kraj puta, a bio je mrak", to je nastavio vožnju, ali se uskoro i vratio na lice mjeseta kad je ustanovio oštećenja na vozilu. Iz svih tih razloga, zaključuje se u ovoj žalbi, činjenično stanje pobijanom presudom je pogrešno utvrđeno, a krivični zakon je primijenjen na takvo činjenično utvrđenje.

nom stavu ovog žalitelja, sud prvog stupnja je Suprotno izloženim tvrdnjama i nekritič

na temelju korektno provedenog postupka i u njemu izvedenih dokaza, pažljivom i savjesnom analizom i ocjenom kako optuženikove obrane, tako i svih provedenih dokaza, potpuno, ali i pravilno, utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik počinio oba krivična djela iz izreke pobijane presude.

Prije svega treba reći da se neosnovano ponavlja u optuženikovoj žalbi da bi uzrok njegovog skretanja s vozilom udesno, do samog desnog ruba kolnika, bio taj što bi tempore criminis nailazilo neko vozilo iz suprotnog pravca. Kada bi to i bio slučaj, a nije, i tada bi se u postupanjima optuženika stekla bitna obilježja inkriminiranih djela, jer bi i tada njegova vožnja u noćnim uvjetima, pri brzini od oko 65-70 km na sat, pod režimom oborenih svjetala, bez pravilnog reagiranja, bila nepropisna. No, o tom nekakvom vozilu govori samo optuženik, a on je bio tako alkoholiziran da nije bio sposoban sudjelovati u prometu, jer je u vrijeme događaja imao u krvi koncentraciju od 2,47 ‰ apsolutnog alkohola. Nasuprot optuženikovoj neuvjerljivoj tvrdnji, stoje iskazi svjedoka M.B. (l. 11), D.C. (l. 22) i M.B. (l. 22), dakle, ne samo ovog potonjeg, da u kritično vrijeme nije bilo nikakvog drugog vozila na kolniku. Imajući u vidu te iskaze, ali i iskaze svjedoka I.B. (l. 32), M.B. (l. 11) i napose Ž.S. (l. 33), nalaz i mišljenje prometnog vještaka ing. I.B. (l. 44-46 Kio spisa) i nalaz s mišljenjem vještaka toksikologa ing. M.B. (spis Kio, l. 51-52), onda su činjenični zaključci prvostupanjskog suda u cijelosti ispravni o uzrocima predmetne nezgode i to u odnosu na oba

I Kž 172/95.

inkriminirana djela. Upravo zbog visokog stupnja alkoholiziranosti, optuženik je nepropisno vozio, kako je to navedeno u činjeničnom opisu djela pod točkom 1. izreke pobijane presude, pa je ta alkoholiziranost u izravnoj svezi sa nastupjelim posljedicama, koje se - same ozljede oštećenika - imaju pripisati optuženikovom nehatu, za razliku od samog ugrožavanja javnog prometa očiglednom nesposobnošću za sigurnu vožnju, kada optuženik, pijenjem veće količine alkohola, pristaje na to ugrožavanje i time postupa s eventualnim umišljajem.

Dakako, opijenost optuženika je bila od utjecaja i na njegovo daljnje postupanje - napuštanje lica mjesta, no ne i opravdanje, jer je on čuo, a prema svjetlima vozila i vidio pješake, pa je i znao da nije udario u nikakvo drvo ili stupić, već u pješaka, ali je usprkos toga nastavio s vožnjom. Pri tome tvrdnja žalbe da pješake nije vidio, s obzirom da su oni poskakali u kanal kraj ceste, jest proizvoljna, jer da su svi oni uspjeli skočiti u jarak, koji se nalazi do bankine (kako je to vidljivo u skici lica mjesta i fotodokumentaciji), onda ne bi ni došlo do naleta na njih, a o njegovom "vraćanju na lice mjesta" zorno je iskazivao svjedok S. (l. 33).

Konačno, pobijana presuda sadrži dovoljne, logične i valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i u ostalom upućuje optuženika na te razloge, sadržane u njenom obrazloženju, kako se isti ne bi ponavljali.

Na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je ispravno primijenio krivični zakon kada je postupanje optuženika pravno označio kao u izreci pobijane presude.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede (pogrešne primjene) krivičnog zakona kada je pitanju pravna oznaka djela.

Međutim, u pravu je vojni tužitelj kada pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede krivičnog zakona i s tim u svezi zbog odluke o kazni, dok optuženikova žalba nije osnovana ni zbog odluke o kazni.

Prije svega treba reći da su pojedinačno utvrđene kazne optuženiku i to za kriv. djelo iz čl. 161. st. 1. KZRH, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci i za kriv. djelo iz čl. 158. st. 1. KZRH kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, zaista primjerene kada se imaju u vidu olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, koje su utvrđene pobijanom presudom, te cijeni za otegotno i to da se je optuženik kao profesionalni vozač doveo u zaista visok stupanj alkoholiziranosti, kako se to navodi u žalbi vojnog tužitelja, ali i za olakotno da školuje jedno dijete (l. 61), da mu je supruga narušenog zdravlja i nezaposlena, a on sam je 30 postotni invalid (l. 57, 60, 62), kako se to obrazlaže i odgovarajućom dokumentacijom potkrijepljuje u optuženikovoj žalbi. Cijeneći upravo značaj olakotnih okolnosti, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da one predstavljaju osobito olakotne okolnosti u smislu čl. 38. toč. 2. OKZRH, pa i bez obzira na opstojnost otežavajućih okolnosti, opravdavaju utvrđenje kazne za djelo iz čl. 161. st. 1. KZRH ispod minimuma zakonom zaprijećene kazne.

No, kada je sud prvog stupnja optuženiku izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, onda je ostvario povredu krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 5. ZKP u

I Kž 172/95.

odredbi čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH, jer jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene kazne, a prvostupanjski sud je tu jedinstvenu kazna izrekao u visini jedne utvrđene kazne - za kriv. djelo pod točkom 1. izreke (10 mjeseci zatvora). S obzirom na odredbu čl. 43. st. 2. toč. 2. OKZRH, ali i odredbu čl. 35. st. 4. OKZRH, sud prvog stupnja je mogao izreći optuženiku jedinstvenu kaznu zatvora i to najmanju u trajanju od jedanaest mjeseci, a najstrožu u trajanju od jedne godine i jednog mjeseca (13 mjeseci), dakako, kod ovih istih pojedinačno utvrđenih kazni.

Cijeneći sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, ovaj sud je našao da je prema optuženiku za oba krivična djela u stjecaju primjerena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i da će se tom kaznom moći ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 31. u svezi sa čl. 4. st. 2. OKZRH.

Iz tog je razloga uvaženjem žalbe vojnog tužitelja otklonjena povreda krivičnog zakona, te optuženiku izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pri čemu su kao primjerene uzete za utvrđene pojedinačne kazne iz prvostupanjske presude.

Nisu u pravu ni vojni tužitelj ni optuženik (čl. 369. ZKP) kada se žale zbog odluke o sigurnosnoj mjeri iz čl. 63. OKZRH, kod čega se vojni tužitelj neosnovano zalaže za izricanje te mjere u duljem trajanju.

Naime, upravo iz razloga što je optuženik profesionalni vozač, a posebno kada se ima u vidu protek vremena od gotovo tri i pol godine, vrijeme od jedne godine - za koje je optuženiku izrečena sigurnosna mjera iz čl. 63. OKZRH - jest dovoljno, ali i potrebno kako bi se, uz izrečenu kaznu, postigla svrha izricanja krivičnih sankcija. Inače, sud prvog stupnja je tu svoju odluku dostatno i valjano obrazložio (str. 11. presude).

eno kao u izreci na temelju čl. 377. st.

Stoga je o podnesenim žalbama stranaka odluč

1. i čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 6. lipnja 1996. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.