Rev-382/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 382/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslave Vekić kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K.V. iz V., koju zastupa punomoćnik K.M., odvjetnik iz V., protiv tuženika "V. " iz V., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Varaždinu od 8. rujna 1992. br. Gž 952/92 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 21. svibnja 1992. br. P 283/92, u sjednici održanoj dana 10. studenog 1993.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice K.V. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja odbijena je tužiteljica sa zahtjevom da se tuženiku naloži da joj isplati iznos od 174.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude suda drugog stupnja izjavila je tužiteljica reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižih sudova preinače odnosno ukinu.

Na reviziju nije odgovoreno niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija nije osnovana.

U dosadašnjem tijeku postupka utvrđene su slijedeće odlučne okolnosti:

- Tužiteljica je bila zaposlena kod tuženika do 21. svibnja 1991.

- Tužiteljica se kao radnica tuženika nalazila na spisku radnika utvrđenih kao tehnološki odnosno ekonomski višak, a koji spisak je sastavni dio programa osiguranja prava radnicima za čijim je radom prestala potreba donesenog na sjednici tuženikovog Radničkog savjeta održanoj 11. prosinca 1990.

- U toč. III. Programa od 11. prosinca 1990. navedeno je da će tuženik nastojati isplatiti otpremninu od najmanje 24 prosječna osobna dohotka u tuženom poduzeću svakom radniku koji dade pismenu izjavu da se slaže s time da mu prestaje radni odnos kod tuženika ako dobije otpremninu i ako tom otpremninom trajno rješava svoje radno angažiranje u smislu čl. 24. Zakona o radnim odnosima ("Narodne novine", br. 19/90 - u daljnjem tekstu: ZRO). Navedenu pismenu izjavu dala je i tužiteljica.

- Točkom V. Programa od 11. prosinca 1990. predviđeno je uz ostalo da ako tuženik ne osigura isplatu otpremnine, radnici iz tog Programa imaju pravo najduže dvije godine na novčanu naknadu u visini zajamčenog osobnog dohotka te pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

- Dana 21. svibnja 1991. tužiteljica je pismeno izjavila da želi raskinuti radni odnos na što je tuženik 29. svibnja 1991. temeljem čl. 75. st. 1. toč. 1. preuzetog Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", br. 34/91 - u daljnjem tekstu: ZOPRO) donio odluku da tužiteljici s danom 21. svibnja 1991. prestaje radni odnos. Ta je odluka postala pravomoćna.

- U podnesku od 21. svibnja 1991., u kojem je tužiteljica izjavila da želi raskinuti radni odnos, tužiteljica je postavila i zahtjev da joj se isplati otpremnina, no o tom zahtjevu tuženik nije donio nikakvu odluku.

S obzirom na navedene okolnosti sudovi nižeg stupnja su, protivno revizijskim tvrdnjama tužiteljice, pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženiku naloži da joj isplati otpremninu.

Radnicima za čijim je radom prestala potreba zbog tehnoloških i drugih unapređenja kojima se pridonosi povećanju proizvodnosti i uvećava uspjeh poduzeća, a među takve je spadala i tužiteljica, osigurana su određena prava pobliže navedena u čl. 21. ZOPRO te čl. 20. do 26. ZRO. Pri tome je kao jedna od mogućih solucija i prestanak radnog odnosa uz isplatu radniku stanovitog iznosa na ime otpremnine. Iz spomenutih zakonskih odredaba ne slijedi međutim pravo radnika da po svom izboru zahtijeva da mu se isplati otpremnina, a niti je tuženik u svom Programu od 11. prosinca 1990. ili pak na neki drugi način preuzeo obvezu da će tu otpremninu tužiteljici isplatiti. Prema tome, i da tužiteljica nije izjavila da želi raskinuti radni odnos, već da je sačekala da se pitanje njenog radnopravnog statusa riješi u skladu s naprijed navedenim zakonskim odredbama, ne bi sa sigurnošću mogla očekivati da će joj biti priznato pravo na otpremninu. Ono što bi joj ipak pripadalo, ako joj nije osigurano neko drugo zakonom predviđeno pravo, bilo bi pravo na izvjesnu novčanu naknadu u trajanju od najduže dvije godine (čl. 21. st. 2. ZOPRO te čl. 25. ZRO). Time što je tužiteljica postala tehnološki višak, nije međutim prestala mogućnost da joj radni odnos prestane na neki od načina propisanih u čl. 75. ZOPRO, pa uz ostalo i na temelju njene pismene izjave da želi raskinuti radni odnos. Ali, raskinuvši radni odnos tužiteljica nije, što se tiče prava na otpremninu, došla u položaj povoljniji od onog u kojem bi se nalazila da do raskida nije došlo. Zato joj pravo na otpremninu ne pripada ni sada nakon što joj je radni odnos kod tuženika prestao.

Iz navedenih razloga, a budući da se nije ostvarila ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. preuzetog Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 - u daljnjem tekstu: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), odlučeno je kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. studenog 1993.

Predsjednik vijeća:

Miroslava Vekić v.r.