I Kž-Us-86/2011-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 86/11-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Branku Brkiću kao sucu pojedincu, u kaznenom predmetu protiv okr. I. Č. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 333. st. 3. KZ-a i dr., odlučujući o žalbi okr. D. P. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Kir- Us-322/11 od 13. srpnja 2011., dana 17. kolovoza 2011.,

r i j e š i o j e:

Žalba okr. D. P. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Kir-Us-322/11 od 13. srpnja 2011. temeljem odredbe čl. 11. toč. e/ Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10), u korist Republike Hrvatske određena je privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi, te je naloženo „Z. b.“ d.d. Z. da bez odgode uskrati isplatu i raspolaganje novčanim sredstvima koja se nalaze na računima otvorenim kod te banke na ime okr. D. P., koja je privremena mjera je donesena.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okr. D. P., po branitelju Ž. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. i Š. d.o.o.u V., uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da ga se preinači i odbije prijedlog USKOK-a za određivanje privremene mjere.

Izjašnjavajući se o žalbi Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Miloradu Cuculiću, podneskom broj KŽ-DO-1189/11 od 29. srpnja 2011. predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

Žalba okr. D. P. nije osnovana.

Naime, žalba okr. D. P. ne dovodi u pitanje utvrđenje iz pobijanog rješenja da je 9. kolovoza 2010. otvorena istraga protiv okr. I. Č., okr. D. P. i okr. T. K. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u svezi st. 1. KZ-a, da je nalogom USKOK-a od 9. lipnja 20101 određeno provođenje i proširenje istrage protiv okr. I. Č., okr. D. P., okr. N. H., okr. H. V. i okr. T.

I Kž-Us 86/11-3

društva T. G. d.o.o V. te okr. Trgovačkog društva V. d.o.o V. zbog kaznenih djela iz čl. 333. st. 3., čl. 337. st. 4. u svezi s st. 1. KZ-a te čl. 337. st. 1. i 4. u svezi s čl. 37. KZ-a, a da je dana 7. srpnja 2011. nalogom USKOK-a određeno provođenje i proširenje istrage protiv okr. I. Č., okr. D. P., okr. N. H. i okr. Trgovačkog društva W. d.o.o V., zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u svezi čl. 1. KZ-a.

Žalba također ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda da je tim kaznenim djelima, prema nalozima o provedbi i proširenju istrage poduzećima u vlasništvu okr. D. P. pribavljena nepripadna imovinska korist od najmanje 29.000.000,00 kuna, na štetu grada V..

Isto tako nesporna je činjenica da je Ured za sprečavanje pranja novca 13. srpnja 2011. dostavio USKOK-u podatke iz kojih proizlazi da je okr. D. P. vlasnik većeg broja računa otvorenih u „Z. b.“, na kojima se nalaze veće svote novca u domaćoj i stranoj valuti u protuvrijednosti od više milijuna kuna.

Postavlja se pitanje da li su se stekli uvjeti iz čl. 11. te čl. 12. st. 1. Zakona o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, odnosno, može li se pretpostaviti postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.

U konkretnom slučaju sudac istrage prvostupanjskog suda, prema odredbi čl. 11. st. 2. Zakona o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem nadležan za odlučivanje o prijedlogu, i po stanovištu ovog drugostupanjskog suda pravilno smatra da postoje osnovi za pretpostavku o postojanju opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi neće moći biti ostvarena, što opravdava donošenje osporene privremene mjere, a što proizlazi iz činjenice da je upravo branitelj okr. D. P. Ž. P. podneskom od 12. srpnja 2011. (list spisa 26) molio da se omogući okr. D. P. potpisati punomoć kojim bi svog oca Z. P. ovlastio da raspolaže sredstvima „..na svim mojim tekućim i deviznim žiro-računima koje imam otvoreno kod „Z. b.“ d.d., te da raspolaže sredstvima na svim mojim računima oročene štednje. Također mu dajem pravo zatvaranje svih računa oročene štednje..“.

U takvom situaciji USKOK kao predlagatelj osiguranja pravilno smatra da postoji bojazan da se tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće moći ostvariti, a što pravilno prihvaća i sudac istrage.

Iako je točna tvrdnja žalitelja da u uvodu pobijanog rješenja stoji da ga je donio istražni sudac, a potpisuje ga sudac istrage, neosnovano se u žalbi navodi da je pobijano rješenje zbog toga u cijelosti proturječno samo sebi, jer je privremena mjera donesena prema Zakonu o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem te je sasvim jasno da je riječ o sucu istrage kao donositelju pobijanog rješenja i da je riječ o terminološkoj omašci prvostupanjskog suda koju je moguće u svakom trenutku ispraviti.

Žalitelj pravilno citira odredbu čl. 82. st. 2. Kaznenog zakona prema kojoj odredbi se pretpostavlja da je ukupna imovina počinitelja kaznenog djela iz nadležnosti USKOK-a stečena kao imovinska korist od kaznenog djela, te postavlja pitanje zašto prvostupanjski sud

I Kž-Us 86/11-3

nije omogućio žalitelju da dokaže odnosno učini vjerojatnim da je podrijetlo imovine odnosno novca na blokiranim računima zakonito.

Međutim žalba propušta imati u vidu odredbu čl. 11. st. 8. Zakona o osiguranju oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem, prema kojoj je odredbi postupak provedbe rješenja o osiguranju hitan, a prema odredbi čl. 12. st. 2. tog Zakona osiguranje se može odrediti i prije nego što je protivniku osiguranja omogućeno da se očituje o prijedlogu predlagatelja osiguranja.

To znači da će se tijekom postupka od strane obrane moći dokazivati zakonitost porijekla novca nad kojim je raspolaganje žalitelju privremeno uskraćeno. Žalitelj također neuspješno pokušava uvjeriti ovaj drugostupanjski sud da je izdavanje punomoći od strane okrivljenika u korist okrivljenikovog oca imalo za cilj podizanje novca radi polaganja jamčevine, koja je određena u iznosu od 12.000.000,00 kuna i koja može zamijeniti pritvor.

Međutim, kada bi to bilo tako, onda punomoć koju bi svom ocu ispostavio okrivljenik ne bi bila nužna, jer je sasvim moguće da se, u dogovoru sa sucem istrage, od strane samog okrivljenika novac prenese u korist računa pologa jamčevine Županijskog suda u Zagrebu pa se netočno u žalbi navodi kako prvostupanjski sud izvrće činjenice jer da je okrivljenikov otac trebao prikupiti novac i položiti ga kao jamčevinu kao zamjenu za određeni pritvor, obzirom da nije isključeno da ga otac uporabi u druge svrhe.i onemogući njegovo oduzimanje.

Stoga se neosnovano u žalbi tvrdi da se donošenjem pobijanog rješenja ne osigurava oduzimanje imovinske koristi nego se narušava ustavno pravo žalitelja na nepovredivost imovine.

Žalitelj pravilno primjećuje da se prema nalozima o provedbi istrage radi o imovinskoj koristi pribavljenoj pravnim osobama u vlasništvu žalitelja, ali propušta imati na umu odredbu čl. 82. st. 2. KZ-a, prema kojoj odredbi za kaznena djela iz nadležnosti USKOK-a, kojeg je ostvarila grupa ili zločinačka organizacija, koja je u vremenskoj povezanosti s počinjenim kaznenim djelom, se smatra imovinskom korist koja potječe od tog djela, ako se njezino zakonito podrijetlo ne može utvrditi, te se takva imovinska korist mora oduzeti.

Stoga činjenica da su već donesene privremene mjere, kako na računima žalitelja, tako i na imovini njegovih tvrtki predstavlja legitimnu zaštitu društva utemeljenu na Zakonu o postupku oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom ili prekršajem, jer društvena zajednica ima pravo oduzeti imovinu koju je netko stekao čineći kaznena djela, obzirom da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

Ovaj drugostupanjski sud nema mogućnosti upuštati se u ocjenu dokaza koji se pribavljanju tijekom istrage, konkretno provedenog građevinskog vještačenja na kojega se poziva žalba, a iz kojeg bi proizlazilo da u korist žaliteljevih tvrtki nije pribavljena imovinska korist navedena u nalozima o provedbi istrage, tim više što je iz same žalbe vidljivo da je USKOK zatražio nova vještačenja od Instituta za građevinarstvo Hrvatske. Naime, ocjena dokaza vrši se tek nakon što se, u slučaju optuženja, provede glavna rasprava.

I Kž-Us 86/11-3

Stoga, kada se ima u vidu doseg odredbe čl. 82. st. 2. KZ-a, za određivanje predmetne privremen mjere nije od značaja da li je prema činjeničnom opisu djela iz naloga o provedbi istrage imovinska korist pribavljena za pravnu osobu, jer će na glavnoj raspravi na žalitelju stajati teret dokaza da je imovinu koja mu je blokirana pribavio na zakonit način, što doduše ne isključuje i obvezu prvostupanjskog suda da sa dužnom pažnjom utvrđuje činjenice koje idu na teret i koje su od koristi za optuženika, vodeći računa o odredbi čl. 557. st. 2. ZKP-a kojim je propisano da su sud i drugo tijelo pred kojim se vodi postupak dužni u tijeku postupka prikupljati dokaze i istraživati okolnosti koje su važne za utvrđivanja imovinske koristi, kao što to pravilno primjećuje i žalba.

Nalazeći da žalba okr. D. P. nije osnovana, valjalo je temeljem odredbe čl. 11. st. 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. kolovoza 2011.

Sudac:

mr. sc. Branko Brkić, v.r.