Criminal appeal partially allowed; Supreme Court reduced sentence from three to two years for sodomy.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially allowed the defendant's appeal against a first-instance conviction for sodomy, reducing the prison term from three to two years. While the court upheld the finding of guilt based on victim testimony and identification, it found the original sentence too severe given mitigating factors like the defendant's military status and child custody. The decision applied Article 384 and 387 of the Criminal Procedure Act to adjust the penalty while maintaining the conviction.
Legislator headnote
AI generatedčl. 384. i 387. st. 1. ZKP; The Supreme Court may partially allow an appeal to correct an excessive sentence without overturning the conviction if the factual findings remain sound.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 53/1993-3
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr. Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M.I. zbog krivičnog djela iz čl. 89. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Zagrebu od 19. svibnja 1992. K 96/92, u sjednici održanoj 24. ožujka 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske D.Z.,
p r e s u d i o j e:
I. Uvažava se djelomično žalba optuženika, preinačuje se presuda suda prvoga stupnja u odluci o kazni te se opt. M.I. za kriv. djelo iz čl. 89. st. 1. KZRH, za koje je tom presudom oglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.
II. U ostalom dijelu žalba opt. M.I. odbija se kao neosnovana i u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvoga stupnja.
O b r a z l o ž e n j e
Pobijanom presudom Vojni sud u Zagrebu oglasio je opt. M.I. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude počinio krivično djelo bludnih radnji iz čl. 89. st. 1. KZRH, te mu je na temelju istog zakonskog propisa izrekao kaznu zatvora u trajanju od 3 godine.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženik osobno iz čijeg se sadržaja zaključuje da se žali zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni i u kojoj predlaže da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi optužbe.
Javni tužitelj Hrvatske, vraćajući spise, stavio je u smislu čl. 370. st. 2. ZKP prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.
I Kž 53/93
Žalba optuženika djelomično je osnovana.
Prije svega treba istaći da pobijanom presudom nisu učinjene povrede zakona, na čije postojanje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 376. st. 1. t. 2. i 2. ZKP.
Nije u pravu optuženik kada tvrdi kako nije dokazano da bi on izmedju 1. i 15. prosinca 1992. godine prolazio svojim automobilom kroz J., čime hoće reči, kao i u postupku pred sudom prvoga stupnja, da djelo nije počinio. Optuženik je, naime, u svojem iskazu priznao da je upravo u vrijeme kada je djelo počinjeno prolazio svojim automobilom kroz J., i da je imao kontakt s jednom mladjom ženskom osobom koju je kao auto-stopisticu primio u svoj automobil i vozio do mjesta koje se nalazi u blizini njenog mjesta stanovanja, ali je porekao da bi prema toj osobi počinio krivično djelo zbog kojega je optužnicom terećen. Sud prvog stupnja je, medjutim, na osnovi iskaza svjedoka M.S., majke oštećenice, a posebno na osnovu iskaza oštećene M.N., koja je u svakom pogledu dala jasan, odredjen i cjelovit iskaz, utvrdio da je optuženik počinio djelo zbog kojega je optužen. Kod toga valja posebno naglasiti kako je oštećenica na glavnoj raspravi bila potpuno sigurna (100% sigurna kako navodi u svom iskazu) da je upravo optuženik ona osoba koja je nad njom djelo počinila.
Nadalje, nije točna tvrdnja optuženika iznesena u žalbi kako nije točno da je oštećenica bila na prepoznavanju u Policijskoj stanici u J., nego u Z., jer iz službene bilješke na str. 5 spisa proizlazi suprotno, a što imače i nije odlučno. Prilikom tog prepoznavanja u Policijskoj stanici u J., koje je s kriminalističkog stajališta dobro provedeno, (optuženik je bio u maskirnoj uniformi Hrvatske vojske izmedju više osoba isto tako obučenih) oštećenica je bez oklijevanja ustvrdila da je optuženik osoba koja je počinila djelo. To je ujedno i odgovor na tvrdnje optuženika da bi oštećenica u tom pogledu davala drukčije izjave u pretkrivičnom postupku.
Sud prvoga stupanja je prema tome pravilno i u cijelosti utvrdio činjenično stanje i na tako utvrdjeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon.
U pravu je medjutim optuženik, da mu je sud prvoga stupnja izrekao prestrogu kaznu.
Točno je utvrdio sud prvoga stupnja da je optuženik višestruki povratnik, a i specijalni povratnik, jer je uz druga krivična djela do sada dva puta osudjivan zbog krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZRH, te da je oštećenica nakon izvršenja djela trpila odredjene psihičke posljedice. No, te otegotne okolnosti, uz one olakotne (da je optuženik bio Hrvatski vojnik i da ima na brizi jedno maloljetno dijete) treba pravilno vrednovati u okvirima
I Kž 53/93
zaprijećene kazne za krivično djelo iz čl. 89. st. 1. KZRH. Vrednovanjem svih ovih okolnosti, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja, izrekao je optuženiku kaznu kako se to navodi u izreci ove presude za koju smatra da će postići svoju svrhu.
Zbog svega navedenog trebalo je na temelju čl. 384. i 387. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu, 24. ožujka 1993.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Branka Papeš, v.r.
Horvatinović mr. Ružica, v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:
Viši stručni referent:
(Vladimir Vuletin)