Rev-1114/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1114/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. S. iz R., zastupanog po punomoćnici R. S., odvjetnici iz B., protiv tužene Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske, radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanja na rad, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 7. prosinca 1994. broj Gž-357/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 7. prosinca 1993. broj P-176/93, u sjednici održanoj dana 31. siječnja 1996.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja koju je sud drugog stupnja potvrdio suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Policijske uprave Rijeka, odjela za zajedničke poslove broj 511-09-10/1-16197/1-92 od 19. listopada 1992. godine, kao nezakonito i ujedno tuženika obvezuje tužitelja vratiti na poslove i radne zadatke, pomoćnika zapovjednika za obranu kaznenih djela u II PS Rijeka, u roku od 8 dana, pod prijetnjom prisilnog izvršenja, kao i naknaditi mu troškove spora, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja."

II. Tužitelj je dužan tuženoj naknaditi troškove spora u iznosu od 1.450.000 HRD, u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja."

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede Zakona o parničnom postupku (ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Suprotno revizijskim navodima iz stanja spisa i nižestupanjskih presuda vidi se da je postupak proveden u skladu s odredbama ZPP.

Nižestupanjske presude sastavljene su tako da sadrže jasne izreke i razloge, izreke presuda nisu u međusobnoj suprotnosti ni u suprotnosti s njihovim razlozima ni u suprotnosti s rezultatima provedenih dokaza.

Sud drugog stupnja ocijenio je sve odlučne žalbene navode i zato u postupku nije učinjena bitna povreda iz st. 1. čl. 354. u svezi st. 1. čl. 375. i bitna povreda iz toč. 13. st. 2. čl. 354. ZPP kako se to tvrdi u reviziji.

U postupku nije učinjena ni bitna povreda iz toč. 10. st. 2. čl. 354. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj koristio godišnji odmor zaključno sa 6. listopadom 1992., te da se nakon toga trebao javiti na posao 7. listopada 1992.

Utvrđeno je da se tužitelj nije javio na posao 7. listopada 1992., a ni kasnije.

Rješenje o prestanku radnog odnosa tužitelja doneseno je temeljem odredbe toč. 3. st. 2. čl. 75. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (ZOPRO) jer je utvrđeno da je tužitelj neopravdano s posla izostao pet radnih dana uzastopno.

Sudovi nižeg stupnja raspravili su ovaj spor primjenom navedenog propisa i ocjenjivali da li je dokazano da je tužitelj u smislu tog propisa neopravdano izostao s posla pet dana uzastopno.

Međutim, u vremenu u kojem je tužitelj trebao nakon iskorištenog godišnjeg odmora nastupiti na posao na snazi je bila Uredba o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku i zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 55/91) pa se na razrješenje spora u ovom predmetu treba primijeniti u vezi neopravdanog izostanka odredbe tog propisa.

Prema odredbi st. 2. čl. 7. navedene Uredbe radni odnos zbog izostanka prestaje i u slučaju ako je radnik izostao s posla samo i jedan dan i prestaje s tim danom (prvim danom izostanka) ako organ nadležan za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa ocijeni da radnik nema opravdanog razloga za izostanak.

Dokazano je da se tužitelj nakon iskorištenog godišnjeg odmora nije javio na rad kod zapovjednika stanice, a kako za izostanak s posla tužitelj nije naveo razlog kojim bi opravdao izostanak s posla, pobijana rješenja o prestanku radnog donosa u smislu citirane Uredbe su zakonita i zato materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen unatoč tome što sudovi nižeg stupnja nisu primijenili navedenu Uredbu.

Revizijski navodi tužitelja da se je on javio na rad 7. listopada 1992. u suprotnosti su s utvrđenim činjeničnim stanjem.

Sadržajem revizije tužitelj zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što u reviziji prema odredbi st. 3. čl. 385. ZPP nije dopušteno.

Koje će činjenice uzeti dokazanim sud odlučuje po svom slobodnom sudačkom uvjerenju nakon ocjene svakog provedenog dokaza posebno, svih dokaza zajedno kao i rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

Iz izloženog slijedi da se nije ostvario ni jedan revizijski razlog i zato je revizija temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbijena.

U Zagrebu, 31. siječnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v. r.