I Kž-6/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-6/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Horvatinović rar. Ružice, Husinec Augusta, Pavišić dr. Berislava i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin Almer Rajke kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. T. J. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 18. studenoga 1991, K-143/91, u sjednici održanoj 19. veljače 1992, saslušavši zamjenika Javnog tužioca Hrvatske Vučković mr. Milojka,

p r e s u d i o je :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. T. J. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

U uvodu označenom prvostepenom presudom opt. T. J. oglašen je krivim zbog kriv. djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH opisanog u izreci te presude i za to krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. svibnja 1991. godine pa nadalje.

Istom presudom od optuženika je oduzeta lovačka puška a obvezan je nadoknaditi i troškove krivičnog postupka u iznosu navedenom u izreci.

Pravovremeno podnijetom žalbom presudu pobija optuženik po branitelju odvj. R. D. iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Javni tužilac je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepena presuda.

U smislu čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i Jedinstvenosti Republike Hrvatske - "Narodne novine" br. 73/91, zahtjevu optuženika za obavijest o sjednici drugostepenog vijeća nije udovoljeno.

Žalba optuženika nije osnovana.

Ističući žalbeni prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj zapravo pobija prvostepenu presudu i iz osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se provede uviđaj i rekonstrukcija na mjestu događaja, a u odnosu na međusobni položaj i okolnosti ispaljivanja smrtonosnog hica. Taj žalbeni prigovor, kao ni onaj temeljni, koji se utemeljuje na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, nije osnovan. Optuženik nije u pravu kad osporava pravilnost zaključaka prvostepene presude o tome da je optuženik ispalio hitac u cilju lišenja života oštećenika i da je u skladu s tim inkriminirano krivično djelo počinio s direktnim umišljajem. U prvostepenoj presudi (str.

10) razlozi za taj zaključak izloženi su vrlo iscrpno, određeno i jasno i nema nikakve sumnje u pravilnost takvih zaključaka i ocjena i na njima izvedenih stajališta o odlučnoj činjenici subjektivne strane inkriminiranog krivičnog djela. Posebice je bez ikakva osnova tvrdnja optuženika ponovljena sada i u žalbi kako je do opaljenja hica došlo slučajno, jer suprotan zaključak slijedi kako iz nalaza i mišljenja vještaka Č. D., tako još prije iz iskaza sama optuženika. Žalbene tvrdnje kojima se podvrgava kritici zaključak suda o međusobnoj udaljenosti sudionika događaja također su bez osnove, jer je prvostepeni sud tu okolnost razjasnio posve pouzdano i to na temelju rezultata uviđaja zatim na temelju iskaza svj.

T. S., tragova na tijelu oštećenika i situacije na mjestu izvršenja krivičnoga djela. Prema tome, isticanje u žalbi kako je navodno nalaz i mišljenje balističkog vještaka neodređen jer otvara i suviše velik broj mogućih situacija, uopće nije odlučno. To stoga što je posve jasno da je konkretne prigode puška za koju vještak utvrđuje da je iz nje ispaljena patrona, što je i nesporna činjenica, upotrijebljena na svrsishodan način upravo karakterističan za radnju lišenja života. Svi žalbeni prigovori usmjereni u odnosu na to temeljno stajalište pobijane presude čine puke hipoteze za koje nikakvih uporišta nema u rezultatima dokaznog postupka, niti je žalitelj njihovu osnovanost učinio vjerojatnom nekim novim dokazom ili tvrdnjom o opstojnosti neke nove činjenice.

Nije točna niti daljnja žalbena tvrdnja o tome kako bi navodno prvostepeni sud propustio ocijeniti sve dokaze koji se odnose na redoslijed događaja jer je upravo suprotno, ocjenu tih okolnosti prvostepeni sud izložio krajnje detaljno i u svemu točno. Iskaz optuženika u istrazi u tom je kontekstu pravilno analiziran pa niti tvrdnje o navodnom posebnom stanju u kojem se nalazio optuženik nemaju opravdanje. Posebice nema opravdanja dalje istaknuta žalbena tvrdnja da je cilj optuženika bio samo zaplašiti oštećenika, u odnosu na to prvostepeni sud je temeljito obrazložio na već ranije spomenutom mjestu (str.

10) iz kojih razloga uzima da se radilo upravo o hicu ispaljenom u cilju lišenja života i te razloge prvostepene presude kao pravilno i valjano obrazložene u cijelosti prihvaća i ovaj drugostepeni sud te se zbog izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja žalitelj na njih ponovno upućuje.

Povezivanje prethodnog života optuženika uz tvrdnju kako on nikada nije iskazivao agresivne tendencije, s inkriminiranim događajem također nije uvjerljiva. Prvostepeni sud je cijeli sklop ranijih sporova oko zemlje između optuženika i oštećenika pravilno razjasnio, pa se prema tome te tvrdnje ukazuju u osnovi istinitim, ali za konkretni događaj u čijim je okvirima razjašnjeno i psihičko stanje optuženika provedenim psihijatrijskim vještačenjem, to nema odlučno značenje.

Iz svega što je izloženo slijedi da su upravo suprotno tvrdnji optuženika u prvostepenoj presudi pouzdano i pravilno utvrđene sve okolnosti objektivne i subjektivne strane krivičnoga djela za koje je optuženik oglašen krivim, pa se slijedom toga dio žalbe što se odnosi na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanim.

Nije u pravu optuženik ni kod tvrdnje da je na njegovu štetu ostvarena povreda krivičnoga zakona (str. 4 žalbe). Taj žalbeni osnov doduše nije posebno istaknut, ali je sadržajno uključen u kontekst žalbe u tom smislu što optuženik tvrdi da se u svakom slučaju radi o pogrešnom stajalištu prvostepenog suda da je u pitanju direktni umišljaj, već da se u stvarnosti radi o nehatnom prouzrokovanju smrti ili o ubojstvu na mah. Niti jedna od tih tvrdnji, međutim, nije osnovana. Povreda krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 4. ZKP koji u izloženom smislu ističe optuženik nije ostvarena, a isto tako nije ostvarena ni bilo koja druga od takvih povreda na čije postojanje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, kao što isto tako nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP na koje se u izloženom smislu također pazi po službenoj dužnosti. Iz ranije izloženog, naime, slijedi da je prvostepeni sud pravilno utvrđeno činjenično stanje podveo pod odredbu čl.

35. st. 1. KZH, našavši osnovano da su se u ponašanju optuženika stekla sva bitna obilježja kriv. djela ubojstva predviđena u tom propisu. Žalbene tvrdnje o nehatu u odnosu na nastupjelu posljedicu posve su neosnovane, a isto vrijedi i za žalbene tvrdnje u pogledu oblika umišljaja, te konačno nema nikakve osnove za opstojnost postupanja na mah kako to u žalbi navodi optuženik. Uporište za ovo potonje žalitelj neuvjerljivo nalazi u ponašanju oštećenika, posebice u sadržaju riječi koje je ovaj uputio optuženiku, ali niti jedan od tih elemenata ni izdaleka ne predstavlja uvjete koji bi stvorili situaciju opravdanja za postupanje na mah.

Slijedom izloženoga nije u pravu optuženik ni kad ističe taj prigovor povrede krivičnoga zakona.

Nije osnovan niti dio žalbe zbog odluke o kazni. Prvostepeni sud je, naime, utvrdio sve relevantne okolnosti od utjecaja na odmjeravanje kazne (str. 12). Na temelju tih okolnosti posebice obiteljskih prilika, predživota i ranijih sporova samom događaju, izrekao je kaznu koja se u svemu ima ocijeniti primjerenom. Stoga se žalbene tvrdnje o tome da je izrečena kazna prestroga ne ukazuju osnovanim, pa je u skladu s tim i u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

Po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP) utvrđeno je da je odluka o mjeri sigurnosti izrečena u svemu pravilno i zakonito.

Slijedom svega što je izloženo trebalo je o žalbi optuženika odlučiti na temelju čl. 384. ZKP kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 19. veljače 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin Almer Rajka v.r.

Drakulić Milena v.r.