Legislator Case Law & Legislation
Gzz-55/2004-2 AI generated

Gzz-55/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Gzz-55/2004-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz Z., koga zastupa K. L., odvjetnik iz S. i N. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženice C. o. d.d. Z., P. S., koju zastupa M. J., dipl. pravnik, radi naknade štete, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 15. prosinca 2003. godine, br. G-DO-1934/03, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Virovitici od 11. rujna 2003. godine, br. Gž- 693/03., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini od 6. ožujka 2003. godine, br. P-185/01., u sjednici održanoj dana 25. siječnja 2005. godine,

Legislator headnote

AI generated

Gzz-55/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u svom zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da se zatezna kamata mogla utvrditi temeljem čl. 919. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO) nakon utvrđenja stvarne štete na predmetnim objektima vještačenjem. Smatra da se zatezna kamata mogla dosuditi po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnice tj. sada u eurima.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 55/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz Z., koga zastupa K. L., odvjetnik iz S. i N. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženice C. o. d.d. Z., P. S., koju zastupa M. J., dipl. pravnik, radi naknade štete, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 15. prosinca 2003. godine, br. G-DO-1934/03, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Virovitici od 11. rujna 2003. godine, br. Gž- 693/03., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini od 6. ožujka 2003. godine, br. P-185/01., u sjednici održanoj dana 25. siječnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženici da plati tužitelju iznos od 9.748,74 kn sa zateznom kamatom po propisanoj stopi od 25. rujna 1992. godine do isplate i parničnim troškom u iznosu od 60.414,20 kn. Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

Tužitelj je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti s prijedlogom da se odbije kao neosnovan.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Sporni iznos tužitelj potražuje na temelju ugovora o osiguranju svoje pokretne i nepokretne imovine u Kapincima od 16. lipnja 1992. godine. Traži naknadu štete zbog požara u iznosu od 9.748,78 kn (koji iznos je utvrđen vještačenjem) sa zateznom kamatom po propisanoj stopi od 25. rujna 1992. godine.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u svom zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe da se zatezna kamata mogla utvrditi temeljem čl. 919. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje ZOO) nakon utvrđenja stvarne štete na predmetnim objektima vještačenjem. Smatra da se zatezna kamata mogla dosuditi po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnice tj. sada u eurima.

Državno odvjetništvo pogrešno smatra da je u ovom slučaju trebalo dosuditi zateznu kamatu od obavljenog vještačenja u ovom sporu u valuti glavnice zbog devizne klauzule u ugovoru o osiguranju.

U ovoj pravnoj stvari iznos naknade preračunat je u domaću valutu – kune danom 25. rujna 1992. godine, kada je tuženičina obveza dospjela po proteku roka od 14 dana od pravovremenog prijavljivanja štete, kako je to ugovorom određeno.

Naime, tog momenta prestala je djelovati valutna klauzula, a tužiteljeva tražbina je postala obična tražbina u domaćoj valuti.

Nakon pravovremenog izvještaja tuženici od strane tužitelja tuženica je pristupila procjeni štete sukladno odredbi čl. 21. svojih općih uvjeta, te po svom procjenitelju Ž. Š., dipl. ing. za građevinarstvo utvrdila visinu štete u iznosu od 9.849,91 kn, ali je tu štetu otklonila namiriti tužitelju pogrešnom primjenom čl. 28. Općih uvjeta.

Zatezne kamate u ovom slučaju nisu one koje se plaćaju na devizne tražbine odnosno tražbine zaštićene valutnom klauzulom, već naprotiv kamate na koje ima pravo vjerovnik u domaćoj valuti (čl. 925. st. 1. i 2. ZOO i čl. 18. i čl. 20. posebnih uvjeta tuženice).

Navedene zatezne kamate sudovi su u ovom sporu pravilno primjenjujući materijalno pravo osnovano dosudili tužitelju na teret tuženika.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut, pa je na temelju čl. 393. i čl. 408. st. 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 25. siječnja 2005. godine

Predsjednica vijeća:

Miljenka Vraničar, v. r.