Rev-327/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-327/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Damira Mratovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Socijaldemokratske partije Hrvatske, zastupanog po S. M. i P. M., odvjetnicima u Z., protiv tuženika G. K., zastupanog po Ž. P., odvjetniku u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 15. listopada 1998. godine broj Gž-318/98-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 19. ožujka 1997. godine broj P-371/94- 33, u sjednici održanoj dana 09. travnja 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

“Tuženik G. d.o.o. K., dužan je tužiteljici SDP H. iz Z., isplatiti glavnicu od 272.613,80 kn (slovima: dvjestosedamdesetdvijetisućešestoitrinaestkunaiosamdesetlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema Uredbama o visini stope zatezne kamate i to na glavnicu od:

=8.102,60 kn od 10. listopada 1993. godine pa do isplate

=9.004,38 kn od 10. studenog 1993. godine pa do isplate

=8.181,58 kn od 10. prosinca 1993. godine pa do isplate

=8.363,96 kn od 10. siječnja 1994. godine pa do isplate

=8.682,50 kn od 10. veljače 1994. godine pa do isplate

=7.985,47 kn od 21. ožujka 1994. godine pa do isplate

=8.054,20 kn od 10. travnja 1994. godine pa do isplate

=8.126,80 kn od 10. svibnja 1994. godine pa do isplate

=8.140,00 kn od 10. lipnja 1994. godine pa do isplate

=8.132,96 kn od 21. srpnja 1994. godine pa do isplate

=8.132,96 kn od 25. kolovoza 1994. godine pa do isplate

=8.129,44 kn od 25. rujna 1994. godine pa do isplate

=8.063,44 kn od 10. listopada 1994. godine pa do isplate

=8.018,56 kn od 10. studenog 1994. godine pa do isplate

=7.990,62 kn od 9. prosinca 1994. godine pa do isplate

=7.975,44 kn od 10. siječnja 1995. godine pa do isplate

=7.983,36 kn od 10. veljače 1995. godine pa do isplate

=7.985,12 kn od 10. ožujka 1995. godine pa do isplate

=7.907,68 kn od 10. travnja 1995. godine pa do isplate

=7.913,62 kn od 10. svibnja 1995. godine pa do isplate

=7.927,48 kn od 10. lipnja 1995. godine pa do isplate

=7.951,68 kn od 10. srpnja 1995. godine pa do isplate

=8.107,22 kn od 10. kolovoza 1995. godine pa do isplate

=9.565,87 kn od 12. rujna 1995. godine pa do isplate

=8.192,14 kn od 10. listopada 1995. godine pa do isplate

=8.192,14 kn od 10. studenog 1995. godine pa do isplate

=8.978,43 kn od 10. prosinca 1995. godine pa do isplate

=10.681,19 kn od 10. siječnja 1996. godine pa do isplate

=9.865,57 kn od 10. veljače 1996. godine pa do isplate

=30.274,75 kn od 30. kolovoza 1996. godine pa do isplate, te troškove ove parnice u iznosu od 44.767,00 kn (slovima: četrdesetčetiritisućesedamstošezdesetisedam kuna) sa zateznim kamatama prema Uredbi o visini stope zatezne kamate od 22. ožujka 1997. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja SDP Z. u iznosu od 2.749,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

II. Odbija se u cijelosti protutužbeni zahtjev protutužitelja G. d.o.o. K. koji glasi:

‘Nalaže se protutuženiku SDP H. iz Z. da plati protutužitelju ‘G. d.o.o. K. iznos od 45.900,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o zateznoj kamati i Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate koja teče od 13. rujna 1994. godine kao dana podnošenja protutužbe do isplate kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.’”

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik, a zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Budući je revizija izjavljena samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a sukladno odredbi iz čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” br. 53/91 i dr.), zbog tog razloga revizija se ne može izjaviti, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a, i pogrešne primjene materijalnog prava, na koje, temeljem odredbe iz čl. 386. ZPP-a, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, te je utvrdio da ti razlozi nisu ostvareni.

Tužitelj u ovoj parnici ostvaruje svoje potraživanje po osnovi zakupnine i naknade troškova ugovorene Ugovorom o zakupu poslovnih prostorija sklopljenog dana 22. prosinca 1990. godine između prednika tužitelja kao zakupodavca i tuženika kao zakupca, i Anexom tom Ugovoru sklopljenog 06.05.1992. godine.

Na temelju utvrđenja da se tuženik u utuženom razdoblju nalazio u posjedu poslovnih prostorija koje su bile predmet zakupa i da nije platio ugovorenu zakupninu i troškove ugovorene rečenim Ugovorom u ukupnom iznosu od 272.613,80 kn, sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su tužbeni zahtjev prihvatili u visini te svote.

Tuženikov prigovor da je zbog ratnih okolnosti u Republici Hrvatskoj zapao u financijske teškoće i da zbog toga nije mogao plaćati zakupninu, sud je osnovano ocijenio neodlučnim jer je temeljem odredaba iz čl. 133. Zakona o obveznim odnosima – ZOO (“Narodne novine” br. 53/91 i dr.) iz tog razloga tuženik mogao tražiti raskid ili izmjenu ugovora, a što nije učinio.

U reviziji se neosnovano ističe da nije točno da on nije tražio izmjenu ugovora, jer da se zahtjevom za izmjenu ugovora obraćao tužitelju pismeno i usmeno, ali da tužitelj na njegovo traženje oglušio, budući se zahtjev za raskid ili izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti može ostvarivati tužbom, a ne zahtjevom podnesenim drugoj ugovornoj strani.

Sudovi su materijalno pravo također pravilno primijenili kada su odbili kao neosnovan protutužbeni zahtjev.

U odnosu na dio protutužbenog zahtjeva kojim se traži naknada štete za montažne kućice koje je tuženik postavio u tužiteljevom poslovnom prostoru za potrebe obavljanja svoje trgovačke djelatnosti, utvrđeno je da su kućice uklonjene iz poslovne prostorije, te da njihov materijal tuženik može preuzeti u svako doba i slijedom toga taj dio zahtjeva je osnovano odbijen.

Isto tako osnovano je odbijen i dio protutužbenog zahtjeva koji se tiče naknade troškova za struju i plin, kao i troškova uvođenja telefona i popravka ventilatora, jer je utvrđeno da u skladu s Ugovorom tuženik snosi troškove plina, a troškovi priključka telefona da se odnose na telefonsku liniju i priključak koju tuženik i sada koristi u svom novom poslovnom prostoru, dok trošak popravka ventilatora predstavlja izdatak koji bi trebao snositi tuženik.

Slijedom izloženog, a na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a, revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 09. travnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v. r.