II-8 Kr-130/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II-8Kr-130/01-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i sudske savjetnice - tajnice u vijeću Sanje Katušić- Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. V. H. zbog kaznenog djela iz čl. 865g. i 871. Carinskog zakona Republike Argentine, odlučujući u povodu molbe za izručenje V. H. pravosudnim tijelima Republike Argentine, koja molba je odbijena rješenjem Županijskog suda u Vukovaru od 8. veljače 2001. godine br. Kv-8/01 (Kir-748/00), u sjednici održanoj 22. veljače 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

r i j e š i o j e:

Ukida se rješenje Županijskog suda u Vukovaru od 8. veljače 2001. godine br. Kv- 8/01 (Kir-748/00) o odbijanju molbe za izručenje okr. V. H. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Vukovaru, na temelju čl. 517. st. 1. ZKP/93 odbijena je molba pravosudnih tijela Republike Argentine za izručenje okr. V. H. državi moliteljici zbog kaznenog djela iz čl. 865g. i 871. Carinskog zakona Republike Argentine.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, saslušan na temelju čl. 517. st. 1. ZKP, dao je mišljenje prema kojem postoji zakonska zapreka za izručenje okrivljenika, jer da je po hrvatskom zakonu nastupila zastara pokretanja kaznenog postupka za kazneno djelo iz čl. 298. st. 1. KZ, pa da s tog razloga pravilnost rješenja Županijskog suda u Vukovaru nije upitna.

Razmatrajući predmet po službenoj dužnosti, ovaj Vrhovni sud je našao da molbi Republike Argentine za izručenje V. H. nije dostavljen akt iz čl. 513. st. 3. toč. 3. ZKP/93 (a što je potrebno i prema čl. 12. st. 2. toč. b. Europske konvencije o izručenju),

budući iz spisa predmeta proizlazi da među dokumentacijom na temelju koje se zahtijeva izručenje nema niti optužnice, ni presude a niti odluke o pritvoru iz koje bi proizlazio točan opis djela za koje se okr. V. H. tereti. Bez takvog akta strane države ne može se donijeti zakonita i pravilna odluka o izručenju.

Ovdje treba reći da nije u pravu Županijski sud u Vukovaru kada smatra da je u konkretnom slučaju po domaćem zakonu nastupila relativna zastara kaznenog progona. Prvostupanjski sud takav zaključak izvodi iz toga što je iz dokumentacije Republike Argentine vidljivo da je djelo kojim se V. H. tereti počinjeno 8. travnja 1997. godine, te drži da se to djelo po hrvatskim propisima treba podvesti pod kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. KZ, pa da je, budući je on uhićen 15. studenog 2000. godine, a ispitan 16. studenog 2000. godine, od trenutka počinjenja djela prošlo više od tri godine, nastupila relativna zastara kaznenog progona po čl. 19. st. 1. al. 5. KZ, čime da je došlo do zakonske zapreke za izručenje iz čl. 512. st. 1. toč. 4. ZKP/93. Međutim, iz priložene dokumentacije slijedi da je još tijekom 1997. godine za V. H. raspisana međunarodna tjeralica, a koja nedvojbeno predstavlja postupovnu radnju koja se poduzima radi kaznenog progona počinitelja i koja priječi nastup relativne zastare, a apsolutna zastara kaznenog progona u tom slučaju još nije nastupila.

Kako je već prethodno istaknuto, zbog nedostatka dokumenta (akta) koji bi trebao biti priložen molbi za izručenje, ne može se točno razabrati činjenični opis kriminalne djelatnosti koja se okrivljeniku stavlja na teret, pa za sada nije moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

Pritom, da bi sud ocijenio treba li udovoljiti molbi za izručenje, potrebno je prethodno utvrditi je li djelatnost okrivljenika bila predviđena kao kazneno djelo i po zakonu Republike Hrvatske. Naime, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju identiteta norme zaključio da terećeno djelo iz čl. 865g. i 871. Carinskog zakona Republike Argentine odgovara u domaćem zakonu kaznenom djelu izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. KZ. Međutim, Kazneni zakon (NN 110/97) stupio je na snagu 1. siječnja 1998. godine, pa je ovdje odlučno i to može li se okrivljenikova djelatnost (činjenični opis terećenog djela) podvesti pod pravni opis kaznenog djela predviđenog čl. 334. st. 1. Carinskog zakona (NN br. 52A/91, 33/92, 106/93, 92/94 i 62/99), a koji je bio na snazi dana 8. travnja 1997. godine, tj. dana počinjenja terećenog djela. Jer, iako postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 334. st. 1. Carinskog zakona i kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. KZ, on se mora ustanoviti i za konkretan slučaj, odnosno u odnosu na konkretnu opisanu djelatnost okrivljenika, tj. ocjenom sadrži li konkretno postupanje okrivljenika sva bitna obilježja djela iz čl. 334. st. 1. Carinskog zakona. Dakako, ukoliko se takav opis kriminalnog postupanja okrivljenika ne bi mogao podvesti pod kazneno djelo iz čl. 334. st. 1. Carinskog zakona, a eventualno bi po tom zakonu predstavljao prekršaj, tada ne bi bili ispunjeni uvjeti za izručenje.

Pri ponovnom odlučivanju prvostupanjski će sud otkloniti manjkavosti i nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem, te će zatražiti da država moliteljica upotpuni svoju molbu adekvatnim aktom koji sadrži činjenični opis terećenog djela, a u skladu s odredbom čl. 513. st. 3. toč. 3. ZKP/93, te sve relevantne propise, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

Slijedom izloženog, na temelju čl. 517. st. 1. ZKP/93, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 22. veljače 2001. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović v.r.

Katica Jelić v.r.