Gž R-89/2019-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-89/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika M. z. l. Z. d.d., V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici I. Š. R. iz Odvjetničkog društva G. & Š. R. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 4 Pr-23/16-35 od 11. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 30. svibnja 2019.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 4 Pr-23/16-35 od 11. listopada 2018.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

''Utvrđuje se da Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od dana 23. prosinca 2015. i Odluka tuženika od 2. veljače 2016. povodom uloženog zahtjeva za zaštitu prava radnika nisu dopuštene i da radni odnos tužitelja kod tuženika tim odlukama nije prestao. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto Stručni suradnik za kontrolu kvalitete, odnosno ukoliko je to radno mjesto ukinuto na drugo radno mjesto koje je u skladu s njegovim stručnim sposobnostima, znanjem i iskustvom, u roku od 8 dana."

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 2.500,00 kuna. Žali se tužitelj (osobno i putem punomoćnika) pobijajući prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana, a istom obistini trošak odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

U odnosu na žalbene navode kojima žalitelj suštinski ističe da prvostupanjska presuda nije donesena u skladu sa člankom 8. ZPP-a, valja reći da je prema članku 8. ZPP-a, pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud, a ocjena dokaza prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika da se otkaz zbog skrivljenog ponašanja utvrdi nedopuštenim, te se tužitelj vrati na radno mjesto Stručni suradnik za kontrolu kvalitete.

Prema odredbi članka 115. stavka 1. točke 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: ZR) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog i u slučaju kada radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Otkaz prema ovom osnovu predstavlja specifičnu sankciju radnog prava za neispunjavanje obveza iz ugovora o radu, pa je u slučaju ovog otkaza poslodavac dužan radnika upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede tih obveza, te mu omogućiti da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da poslodavac to učini (članak 119. ZR-a).

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj radio kod tuženika na neodređeno vrijeme na radnom mjestu Stručni suradnik za kontrolu kvalitete,

- da su se poslovi njegovog radnog mjesta prvenstveno odnosili na kontrolu kvalitete, a ne i na provođenje procesa certifikacije po ISO normama, pa o pravilnosti certifikacije su mogle odlučivati samo institucije ili pravne osobe u čiju djelatnost ulazi i navedeni proces,

- da spisu priležeći dokumenti ne ukazuju da je proces certifikacije po ISO normi proveden nezakonito ili nepravilno,

- da je tužitelju ugovor o radu redovito otkazan – otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika (Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od dana 23. prosinca 2015.),

- da je tužba podnesena unutar roka iz članka 133. ZR-a,

- da je tuženik dao otkaz tužitelju u zakonito provedenom postupku (radnik je pisano upozoren na obveze iz radnog odnosa i ukazano mu je na mogućnost otkaza, omogućeno mu je da iznese svoju obranu, te je provedeno savjetovanje s radničkim vijećem),

- da je tuženik dakle, prije donošenja pobijane Odluke ispunio svoj obvezu propisanu člankom 119. ZR-a, jer je tužitelju omogućio da iznese obranu, a isto tako sukladno članku 150. stavku 1. ZR-a provedeno je i savjetovanje sa radničkim vijećem koje se usprotivilo navedenoj odluci,

- da iz obrazloženja predmetne Odluke proizlazi kako se pobijana odluka temelji na osam konkretnih povreda obveza iz radnog odnosa koje su detaljno opisane, time da je u svezi dvije dobio i usmeno, odnosno pisano upozorenje zbog kršenja obveza iz radnog odnosa,

- da pri ocjeni dopuštenosti Odluke sud prvog stupnja nije razmatrao onu koja se odnosi na podnošenje prijave vezano za zlouporabu ISO certifikata, jer prema članku 117. stavku 2. ZR-a podnošenje žalbe ili tužbe odnosno sudjelovanje u postupku protiv poslodavca zbog povrede zakona ne predstavlja opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, kao ni onu koja se odnosi na podnošenje zahtjeva za zaštitu dostojanstva radnika jer ista također ne može biti opravdan razlog za otkaz,

- da su preostale povrede iz radnog odnosa navedene u obrazloženju otkaza bile predmet razmatranja od strane suda prvog stupnja i to svaka pojedinačno,

- da je prilikom provođenja procesa certifikacije od ovlaštene certifikacijske kuće, a s ciljem pribavljanja ISI certifikata, u kojem je tužitelj sudjelovao s obzirom na svoje radno mjesto na kojem je zaposlen, tužitelj na pitanja auditora dao takve odgovore (njihovu izrečenost tužitelj ne spori) koji pokazuju njegovu nekompetentnost za poslove svog radnog mjesta, nedostatak znanja o odgovornostima i nedostatak saznanja o području primjene integriranog sustava upravljanja kvalitetom,

- da je proces certifikacije usklađenosti sa ISO normama izuzetno važan za tuženika, jer odgađanje ili neizdavanje takvog certifikata rezultira ozbiljnijim poremećajem rada kod tuženika te nastankom štete,

- da tužitelj nije ispunio radne zadatke od 20.-22. travnja 2015., zbog čega mu je izrečeno upozorenje, kojim mu je skrenuta pozornost na njegovo ponašanje i dano do znanja da se to ubuduće neće tolerirati, a nakon čega nije promijenio svoj pristup poslu, te ponovno nije izvršio odnosno neuredno je izvršio radni zadatak dana 27. listopada 2015.,

- da je tuženik dokazao svoje tvrdnje iz obrazloženja pobijane Odluke u odnosu na opetovano, neopravdano kršenje obveza koje proizlaze iz radnog odnosa, kao i da se radi o takvoj vrsti povrede obveze iz radnog odnosa koja predstavlja opravdan razlog za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja, a s obzirom na narav posla koji je obavljao. Temeljem prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja ispravno zaključujući da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke iz odredbe članka 115. stavka 1. točke 3. ZR-a za otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika.

Naime, radnje koje su tužitelju stavljaju na teret pobijanom odlukom poslodavca, utvrđene su i u sudskom postupku provedenim dokazima uključujući i iskaz samog tužitelja, kao i priloženom dokumentacijom.

Glede navoda iznijetih u žalbi također valja reći kako ZR-a ne propisuje što se smatra kršenjem obveze iz radnog odnosa, pa se dopuštenost ovog otkaza cijeni prema okolnostima svakog pojedinog slučaja.

U konkretnom slučaju tužitelj je bio dužan poštivati temeljne obveze i prava iz radnog odnosa u smislu odredbe članka 7. ZR-a, pa opravdan razlog za otkaz u slučaju skrivljenog ponašanja, a kako to ispravno cijeni prvostupanjski sud, predstavlja opetovano nedopušteno ponašanje tužitelja u smislu preuzetih obveza iz radnog odnosa zbog čega nije realno očekivati od poslodavca da i dalje zadrži taj radni (ugovorni) odnos.

Pritom se ističe da kod ocjene postoji li razlog za redoviti otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja ugovorenog radnog odnosa i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati. Poslodavac ima pravo očekivati i zahtijevati od tužitelja kao i svih ostalih radnika da savjesno ispunjava svoje radne obveze uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza te vođenja brige o radu i ugledu poslodavca.

Slijedom navedenog, kako je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu odnosno dokazao je kršenje obveze iz radnog odnosa i težinu koja opravdava otkazivanje ugovora o radu, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ne postoje razlozi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu na koje se poziva tužitelj, čime nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Utoliko je prvostupanjski sud osnovano odbio, kako zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu, tako i zahtjev koji je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.

Iznesene nove činjenice u žalbi ne odnose se na bitne povrede odredaba parničnog postupka, a što nije dopušteno u smislu članka 352. stavka 1. ZPP-a, pa iz tog razloga ih ovaj sud drugog stupnja nije ocjenjivao.

Odluka o trošku utemeljena je na ispravnoj primjeni odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a, jer isti nije uspio sa svojom žalbom.

Tuženiku nije obistinjen trošak odgovora na žalbu u okolnostima iz odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu tužitelja je trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu 30. svibnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Marija Šimičić