Rev-1753/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1753/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. I. iz G., koga zastupa punomoćnik odvjetnik N. O. iz Z., protiv tuženika L. G., zastupana po z. z. direktoru J. M., zavod, Područna služba G., zavod Područni ured G., te P. Z., I. d. o. o. Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Gospiću broj Gž- 124/00 od 28. rujna 2000., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću broj P- 81/91 od 28. ožujka 2000. godine, u sjednici održanoj dana 21. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Gospiću broj Gž-124/00 od 28. rujna 2000. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Gospiću broj P-81/01 od 28. ožujka 2000. godine.

Tom je prvostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 2,560.066,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci prvostupanjske presude.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju, a državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji se ukazuje u reviziji, a bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa s naslova naknade štete, odnosno punog iznosa naknade osobnog dohotka za vrijeme njegove privremene spriječenosti za rad.

U odnosu na I-tuženika GP L., koji je u stečajnom postupku prodan P. d. o. o., i u odnosu na IV-tuženika P. d.o.o., prvostupanjski kao i drugostupanjski sud s osnovom su zaključili da je tužitelj svoje potraživanje trebao ostvarivati u stečajnom postupku, odnosno da je IV-tuženi stekao poduzeće u stečaju ugovorom o prodaji oslobođeno od potraživanja trećih osoba (čl. 90. st. 1. toč. 6. i čl. 151. st. 2. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji – "Narodne novine", broj 54/94, pročišćeni tekst).

Stoga je u odnosu na navedene tuženike tužbeni zahtjev s osnovom odbijen.

U odnosu na tuženika Zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje s osnovom je prihvaćen prigovor promašene pasivne legitimacije, pa se u tom pravcu upućuje na razloge prvostupanjske i drugostupanjske presude.

Sudovi su također pravilno utvrdili odnosno zaključili da nema niti odgovornosti III- tuženog Zavoda za zdravstveno osiguranje zbog navodno manje isplaćenih naknada od onih za koje tužitelj smatra da bi mu pripadale za vrijeme privremene spriječenosti za rad. U svezi s time, prvostupanjski i drugostupanjski sud pravilno polaze od primjene čl. 47. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju (pročišćeni tekst "Narodne novine", broj 12/91) u svezi obveznika isplate naknade, o čemu se na isti način izjasnio i sam III-tuženik (tako npr. na zapisniku od 12. veljače 1997. godine), pa suprotni navodi izneseni u reviziji nisu osnovani.

Sudovi su pri tome vjerodostojnim ocijenili provedene dokaze o tome da je III-tuženi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje sva svoja potraživanja prema GP L. namirio u stečajnom postupku, kao i svoja dugovanja stečajnom dužniku uplatio u stečajnom postupku, dakle da je sva svoja dugovanja za bolovanja podmirio I-tuženiku u stečajnom postupku, sukladno svojoj zakonskoj obvezi.

Slijedom svega izloženog prvostupanjski, kao i drugostupanjski sud pravilno su odlučili o postavljenom tužbenom zahtjevu kad su taj zahtjev odbili kao neosnovan, pa kako nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, trebalo je odlučiti kao u izreci, odnosno temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 21. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.