Croatian Supreme Court dismisses appeal on termination of employment due to lack of specific justification.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling that reinstated an employee and ordered back pay following her dismissal. The court found the dismissal invalid because the employer failed to provide specific factual grounds for the termination, merely citing a generic inability to perform duties without detailing the personal attributes involved. Consequently, the court upheld the lower courts' decision that the dismissal was unlawful due to inadequate reasoning.
Legislator headnote
AI generatedčl. 111. ZR; čl. 392.a st. 1. ZPP; činjenično obrazloženje otkaza mora sadržavati konkretne razloge, a opća formulacija bez činjeničnog supstrata čini otkaz nezakonitim.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Revr 1560/11-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz Z., koju zastupa punomoćnik mr. F. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. – P. i., T. p. Z. d.o.o Đ., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Z., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-517/11 od 10. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3356/08 od 22. listopada 2010., u sjednici održanoj 3. lipnja 2014.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje:
Prvostupanjskom presudom poništena je odluka Z. t. p. d.o.o. Z. od 5. prosinca 1997. o otkazu ugovora o radu tužiteljici te je tuženiku naloženo vratiti tužiteljicu na rad (toč. I. izreke). Tuženiku je također naloženo isplatiti tužiteljici pojedinačno navedene iznose na ime naknade plaće za razdoblje od 5. prosinca 1997. do vraćanja tužiteljice na rad s pripadajućim zateznim kamatama, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 47.138,25 kn (toč. II. izreke).
Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke, dok je drugostupanjskim rješenjem navedena presuda ukinuta u dijelu pod toč. II. izreke i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu, odnosno da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 - ispr., 57/11 i 148/11 - proč. tekst - dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni su jasni i međusobno ne proturječe te imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi, pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju revident ističe u reviziji. Drugostupanjski sud je pritom obrazloženju svoje odluke ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja u ovome sporu, tako da nije ostvarena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju se opisno ukazuje revizijom.
Izneseni navodi u okviru tog revizijskog razloga u suštini se svode na prigovor revidenta ocjeni izvedenih dokaza (koja je pridržana za sud – čl. 8. ZPP), čime se zapravo faktično prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja u postupku, no to nije dopušteni revizijski razlog kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje odluke Zagrebačke tvornice papira d.o.o. Zagreb kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu temeljem odredbe čl. 106. st. 1. podst. 1. ili 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95 - dalje: ZR) – osobno uvjetovani otkaz, te zahtjev za vraćanje na rad i isplatu plaće.
U revizijskom stadiju postupka prvenstveno je sporna pasivna legitimacija tuženika P.-P. i.-T. p. Z. d.o.o Đ., a potom i (ne)dopuštenost predmetne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici.
Revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, nisu osnovani.
Naime, iz postignutih utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i drugostupanjskog suda (u smislu čl. 373.a st. 1. alineja 2. ZPP), u odnosu na pitanje pasivne legitimacije tuženika proizlazi:
- da je tužiteljica bila zaposlena u Z. t. p. d.o.o. Z. (dalje: ZTP) u sektoru proizvodnje; da se u radnoj knjižici kao njezin poslodavac vodio Z. (do 5. prosinca 1997. kada je otkazan ugovor o radu) koji je i zaključio njezinu radnu knjižicu; da se 27. studenoga 1997. Z. savjetovao sa sindikatom o namjeri otkaza ugovora o radu tužiteljici; da je otkaz ugovora o radu tužiteljici dao Z. (5. prosinca 1997.); da je zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa tužiteljica uputila Z.-u (19. prosinca 1997.),
- da se tuženik (P.-T.) upustio u raspravljanje o (ne)dopuštenosti otkaza,
- da je društveni ugovor o osnivanju tuženika sklopljen 14. listopada 1997., da je tuženik (po vlastitom priznanju) počeo egzistirati u studenom 1997. te je upisan u sudski registar 2. prosinca 1997., na istoj adresi na kojoj je upisan Z.; da je u tom razdoblju M. M. bio i direktor tuženika (sve do 11. veljače 2002.) i direktor Z.-a,
- da je tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, naslovljen na Z.), za Z. primio tuženik (čak sa štambiljem P.-P., koji jer u to vrijeme imao sjedište u D. A.),
- da je Odlukom direktora M. M. 17. studenoga 1997. tužiteljica upućena na „čekanje“, pri čemu u zaglavlju tog dokumenta stoji oznaka tuženika P.-T., a na dnu štambilj Z.),
- da je odlukom Z. od 5.12.1997. tužiteljici dan poslovno uvjetovani otkaz, uz obrazloženje da nije u mogućnosti izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, zbog trajnih osobina ili sposobnosti, te da ju nije moguće zaposliti na nekim drugim poslovima, niti obrazovati ili osposobiti za rad na nekim drugim poslovima (odluku je potpisao direktor M. M., uz štambilj Z.-a),
- da je tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, naslovljen na Z. (list 5 i 72) za Z. primio tuženik (čak sa štambljem P.-P., koji je u to vrijeme imao sjedište u D. A.)
- da je P.-P. od P. b. Z. kupio društvo Z. (koje je prethodno bilo u stečaju), a zatim su P.-P. i Z. zajedno osnovali tuženika (P.-T.) u studenom 1997.; da je tom prilikom većina radnika Z. nastavila raditi kod tuženika, a manji dio (među kojima je bila i tužiteljica) je bio višak,
- da je riječ o tri međusobno povezana trgovačka društva: Z., tuženik (P.-T.) i P.-P. koja i danas samostalno pravno egzistiraju (upisana u sudskom registru)
- da je nakon ponovnog zapošljavanja tužiteljice 1993. na mjestu gdje je prije stajala ploča s natpisom Z. već stajala nova ploča s natpisom P.; da je tužiteljica plaću dobivala od P.-a i da je kao čistačica imala plavu kutu s oznakom P.-a, te zaključno
- da je sredinom studenog 1997. došlo do ugovornog (sporazumnog) prenošenja kompletnog poduzeća Z. na njegovo novoosnovano društvo kćer P.-T.
Polazeći od tih činjeničnih utvrđenja, a poglavito potonjeg (prenošenje kompletnog poduzeća Z. na P.-T.), drugostupanjski sud je zaključio da je time došlo i do promjene osobe poslodavca u smislu čl. 129. st. 1. ZR (odnosno do prenošenja ugovora o radu tužiteljice sa Z. na tuženika), slijedom čega je tuženik pasivno legitimiran u ovom sporu.
Rečeni zaključak pobijane presude o pasivnoj legitimaciji tuženika prihvaća i ovaj sud, a taj zaključak revizijskim navodima tuženika ničim nije doveden u sumnju.
Naime, revizijski navodi tuženika u tom pogledu zapravo se svode na osporavanje utvrđenja drugostupanjskog suda glede ugovornog (sporazumnog) prenošenja kompletnog poduzeća Z. na njegovo novoosnovano društvo kćer P.-T. Takvi navodi, osim što u ovom stadiju postupka nisu dopušteni (čl. 385. ZPP), nisu niti prihvatljivi jer tuženik u reviziji navodi „da nije došlo do prenošenja kompletnog poduzeća“, ali pritom ne navodi kako je nastao (što je u njega uneseno prilikom osnivanja – ukupni iznos temeljnog kapitala, te iznos svakog pojedinačnog temeljnog uloga osnivača, odnosno ako se ulog sastoji od stvari ili prava, trebao ih jer detaljno opisati i naznačiti njihovu vrijednost - čl. 388. toč. 4., čl. 390 i čl. 6. Zakona o trgovačkim društvima -„Narodne novine“, broj 111/93, 34/99,121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 52/11 – pročišćeni tekst i 111/12).
S obzirom na izloženo, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je ocijenjeno da je ovdje označeni tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, pa utoliko suprotna razlaganja tuženika nisu osnovana.
Drugi materijalnopravni prigovor tuženika iznesen u reviziji odnosi se na zaključak sudova da je sporni otkaz nezakonit iz razloga jer nije valjano obrazložen.
Odredbom čl. 111. ZR, koja odredba ima opće značenje u odnosu na formalne zahtjeve koje mora sadržavati otkaz ugovora o radu, propisano je da otkaz mora biti u pisanom obliku, iz čega proizlazi da mora biti i obrazložen u pisanom obliku.
Sporni otkaz dan je u pisanoj formi, ali i po ocjeni ovog suda nije obrazložen. Naime, da bi otkaz ispunjavao i ovaj uvjet propisan čl. 111. ZR poslodavac mora na jasan i nedvojben način radniku kojem se otkazuje ugovor o radu učiniti vidljivim zbog čega mu otkazuje ugovor o radu, jer tek tada radnik može štititi svoja eventualna prava u smislu čl. 126. ZR.
Kad poslodavac u izreci odluke o redovitom otkazu ugovora o radu navede samo opću formulaciju iz čl. 106. st. 1. podst. 2. ZR – da zaposleniku (ovdje tužiteljici) otkazuje ugovor o radu stoga što nije u mogućnosti izvršavati obveze iz radnog odnosa zbog trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz) daje poslovno uvjetovani otkaz – budući da zbog osobnih svojstava ne može ispunjavati radne obveze, bez činjeničnog supstrata iz kojeg bi bilo vidljivo o kojim je to osobnim svojstvima konkretno riječ, takva odluka nije zakonita jer se njezina pravilnost ne može ispitati odnosno provjeriti.
Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je pobijana odluka o otkazu ugovora o radu već iz tog razloga (izostanak adekvatnog obrazloženja glede stvarnih razloga otkazivanja) nezakonita, slijedom čega je osnovano prihvaćen tužbeni zahtjev za njezino poništenje (pravilno: utvrđenje nedopuštenom), a posljedično tome i zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad (čl. 115. st. 1. ZR).
Prema tome, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu 3. lipnja 2014.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.