Revd-27/2019-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 27/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. m. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika I. c. d.o.o. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji i prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 5586/2018-5 od 10. rujna 2019., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Povrv-2561/2017 od 3. srpnja 2018., u sjednici održanoj 3. studenoga 2020.,

r i j e š i o j e :

Revizija i prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuju se kao nedopušteni.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom:

- u stavku I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u točki 1. njezine izreke u dijelu u kojem je održan na snazi platni nalog za isplatu određen u rješenju javnog bilježnika A. G. iz Z., broj Ovrv-45/15 od 28. siječnja 2015., a kojim je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 1.220.910,00 kn“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa - i naknadom troška ovršnog postupka od 20.998,25 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 28. siječnja 2015. do isplate te („u točki 2. izreke presude“) troška parničnog postupka od 81.748,00 kn,

- u stavku II. izreke, djelomično je preinačena prvostupanjska presuda „u točkama 1. i 2. njezine izreke“ i suđeno:

„1. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika A. G. iz Z. poslovni broj Ovrv-45/15 od 28. siječnja 2015. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 109.175,00 kn...uvećan za iznos kamate koja se obračunava po članku 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a jednaka je referentnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za osam postotnih poena koje teku od 4. rujna 2014. do isplate, kao i naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.076,75 kn... uvećan za kamatu po stopi koja je propisana člankom 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, a jednaka je referentnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za osam postotnih poena od 28. siječnja 2015. do isplate te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 37.239,00 kn...“

Tuženik je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv dijela drugostupanjske presude u odluci kojom je obvezan prema tužitelju zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Ujedno je sa prijedlogom podnio i reviziju.

Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženika niti na reviziju.

Revizija i prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nisu dopušteni.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 10. rujna 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

Kako u ovoj pravnoj stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske nije do ovoga stupnja postupka dopustio podnošenje revizije a ne radi se o postupku iz odredaba čl. 382.a ZPP-a, koje uređuju kada stranke reviziju mogu podnijeti i bez prethodnog dopuštenja ovoga suda, revizija tuženika nije dopuštena - i valjalo ju je, odlukom kao u izreci, već i zbog toga odbaciti temeljem odredbe čl. 392. st. 7. ZPP-a. Pritom treba primjetiti da nije dopušteno istovremeno izjaviti reviziju i prijedlog za njezino dopuštenje: Vrhovni sud Republike Hrvatske prvo mora dopustiti podnošenje revizije, a revizija se sa uspjehom (bar kao dopuštena) može izjaviti tek nakon toga u daljnjem roku od 30 dana od dostave odluke revizijskog suda o njezinom dopuštenju (u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a).

Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga (razloge važnosti pitanja potrebne za dopuštenost revizije):

„1. Da li ništetan pravni posao, konkretno kupoprodajni ugovor proizvodi pravne učinke, da li obvezuje na plaćanje kupoprodajne cijene?

2. Da li postupanje radnika punomoćnika po zaposlenju pravne osobe mimo, odnosno protivno njegovim ovlaštenjima po osnovi radnog odnosa i za njegovu korist, a neovisno od potpisa i ovjere pečatom pravne osobe čime je upravo i počinjeno, ostvareno kazneno djelo, obvezuje pravnu osobu ili se radi o ništetnom pravnom poslu, te da li su pravni poslovi, konkretno kupoprodajni ugovori proizašli i temeljeni na takvom kaznenom djelu takvog radnika, kojima je ostvareno kazneno djelo ništetni, kao i da li počinjenje kaznenog djela sklapanjem takvih pravnih poslova ima za posljedicu ništetnosti istih poslova, kupoprodajnih ugovora, odnosno da li su pravni poslovi iz kaznenog djela ništetni?

3. Da li su pravni poslovi valjani, obvezujući za pravnu osobu ako su poduzeti proizašli iz kaznenog djela njenog punomoćnika po zaposlenju, odnosno da li su takva punomoć, radnje, pravni poslovi po takvom punomoćniku proizašle i kojima je isti ostvario kazneno djelo valjane i obvezujuće ili ništetne?

4. Da li je izostanak postupanja pažnjom dobrog privrednika i pažnjom dobrog stručnjaka iz čl. 4. i 10. ZOO-a razlog ništetnosti pravnog posla sukladno i temeljem čl. 322. ZOO-a i da li je sud u svojoj odluci dužan dati razloge i o tome i takvom prigovoru, odnosno kasnije žalbenom razlogu?“

kada:

- je osporena presuda temeljena u suštini na utvrđenju da su ugovori na kojima tužitelj temelji svoje potraživanje, sa njegove (tuženikove) strane sklopljeni po osobi koja je kod njega po redovitom tijeku stvari obavljala poslove sklapanja upravo prijepornih ugovora (nabave i prodaje robe iz njegovog asortimana) i da se upravo zbog toga tu osobu glede ovlaštenja za zastupanje treba smatrati njegovim punomoćnikom po zaposlenju (takvom da joj nije bila potrebna još i posebna punomoć za te poslove: njezina ovlast za takve proizlazila je iz činjenice što je obavljala određenu dužnost, sadržaj koje je stalno obavljanje i tih poslova - čime je određen i sadržaj odnosno opseg njezinih ovlasti), sve u smislu odredbe čl. 43. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje čl. 2., 7. i 8. ZID Zakona NN 34/99., 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11 - 152/11 pročišćeni tekst, 111/11, 68/13 - dalje: ZTD-a), prema kojoj: „Osoba čija je dužnost da kao radnik trgovačkoga društva obavlja poslove koji po redovitom tijeku stvari uključuju i sklapanje određenih ugovora, odnosno poduzimanje određenih pravnih radnji, ovlaštena je da kao punomoćnik društva sklapa i te ugovore i poduzima te pravne radnje u granicama poslova koje obavlja.“, ali i na shvaćanju da ograničenja ovlaštenja osobe koja se smatra punomoćnikom po zaposlenju djeluju prema trećima samo (što ovdje za tužitelja nije utvrđeno) ako su o tim ograničenjima obaviještene,

- osporena presuda nije temeljena i na utvrđenju (koje postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti) da u sklapanju ugovora tužitelj nije postupao pažnjom dobrog privrednika i pažnjom dobrog stručnjaka kao niti na shvaćanju da su prijeporni ugovori ništavni i (ovdje odlučno) da nemaju učinke ugovora koji obvezuju, pogotovo učinke - po kojima tužitelj, koji je ugovore poštivao i ispunio, ne bi imao ovlasti sa uspjehom zahtijevati isplatu utuženog iznosa (dakle: ono što iz tih ugovora proizlazi), već i samo zbog toga što je njegov (tuženikov) zaposlenik, punomoćnik po zaposlenju, optužen da je svojim postupcima sklapanja ugovora činio kazneno dijelo - sve i u uvjetima kada ničime nije utvrđeno da je i tužitelj činio ili sudjelovao u činjenju toga dijela i postupao protivno nekom prisilnom propisu ili moralu društva (u smislu odredbe čl. 322. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15),

- uostalom, ona nije temeljena niti na shvaćanju (koje također postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti) da neki ugovor ništavnim ili (što je jedino ovdje odlučno) bez učinaka čini već i samo to što jedna stranka u njegovom sklapanju nije postupala pažnjom dobrog privrednika i pažnjom dobrog stručnjaka ili to što je druga činila kazneno djelo (naručivanjem te zaprimanjem robe u ime i za račun poslodavca i ovjerom zaprimanja pečatom poslodavca, a zatim prodajom robe trećim osobama i stjecanjem protupravne imovinske koristi),

- protivno navedenom shvaćanju, postavljenim pitanjima u stvari sugerira ocijeniti samo je li ovdje, prema okolnostima konkretnog slučaja - i to onim koje on drži istinitim i pravilnim te ih selektivno izvlači iz konteksta presude, pravilno odlučeno o predmetu spora: što ih čini (jer se u ovome stupnju postupka ne može preispitivati činjenično stanje, pogotovo ne po postavljenim pitanjima, onako kako su formulirana) nevažnim i za odluku o predmetu spora - a napose za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu,

- prijedlog u svezi postavljenih pitanja, gledano prema prethodno iznijetom shvaćanju (čak i neovisno od toga što se u parničnom postupku ne može sa značajem prethodnog pitanja odlučivati je li netko počinio kazneno djelo - na počinjenju kojeg se temelje postavljena pitanja, a osporena presuda se temelji samo na utvrđenjima iz optužnice), ne sadrži nikakve a pogotovo ne i navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse),

- prethodno navedene razloge ne mogu nadomjestiti samo njegovi uopćeni navodi o važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,

- podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih on (predlagatelj) obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

- revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih on kao predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali njegovom shvaćanju ili težnji - i da time pogoduje jednoj stranki.

Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

- da pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za odluku o predmetu spora (iako se dio njih odnosi samo na taj konkretni predmet), a pogotovo nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske (ograničen u postupanju činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova: koje ne može preispitivati) u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

- da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbama čl. 387. st. 4. i 5. ZPP- a).

Zagreb, 3. studenoga 2020.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.