I Kž-268/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-268/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Horvatinović mr. Ružice, Drakulić Milene i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudskog savjetnika Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. T.M. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 2. KZRH, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 28. siječnja 1994. K-107/93-32, u sjednici održanoj 14. lipnja 1994. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske D.T.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i prvostupanjska presuda potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Osijeku je kao prvostupanjski sud nakon provedene glavne rasprave u odsutnosti optuženika, a u prisutnosti branitelja, presudom od 28. siječnja 1994. K-107/93-32 opt. T.M. oglasio krivim zbog počinjenja krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina i temeljem čl. 90. st. 1. u svezi čl. 87. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP obavezao ga da nadoknadi troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 715.050 HRD.

Protiv te prvostupanjske presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni tako da se optuženiku izrekne stroža kazna.

Sud prvog stupnja primjerak žalbe nije dostavljao protivnoj strani radi odgovora (čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u podnesku od 30. ožujka 1993. Ktž-400/94 predložio da se žalba uvaži (čl. 360. st. 2. ZKP).

Žalba nije osnovana.

Sud drugog stupnja ispitao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti ispitao i jesu li počinjene povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP, je li glavna rasprava protivno odredbama tog Zakona provedena u odsutnosti optuženika i branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon (čl. 355. ZKP). Pri tome sud drugog stupnja nije našao da bi bile počinjene takve povrede krivičnog zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

Žalitelj u žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja najprije općenito prigovara da sud prvog stupnja ocjenu dokaza nije izveo u skladu s odredbom čl. 337. st. 2. ZKP, a zatim taj prigovor konkretizira isticanjem iskaza svjedoka K.D. i M.A., sugerirajući da se iz pravilne ocjene tih iskaza trebao izvesti zaključak o postojanju činjenice da je optuženik oštećenika najprije pretukao, a zatim ga lišio života ispaljivanjem više hitaca iz automatskog vatrenog oružja u njegovo tijelo, uslijed čega je oštećenik trpio teške fizičke boli, a sve da je počinio s motivom mržnje prema Hrvatima. Radi utvrđenja činjenice da je oštećenik trpio teške fizičke pa i psihičke boli žalitelj predlaže da se u ponovljenom suđenju provede dokaz sudskomedicinskim vještačenjem. Zaključno žalitelj sugerira ocjenu da je optuženik oštećenika lišio života iz bezobzirne osvete odnosno drugih niskih pobuda, te na okrutan način, pri čemu, iako ne ističe žalbeni osnov zbog povrede krivičnog zakona, prigovara i pravnom zaključku suda prvog stupnja koji je u radnjama optuženika pogrešno našao ostvarenje obilježja osnovnog krivčnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, a ne kvalificiranog ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 1. i 4. KZRH.

Međutim, po ocjeni suda drugog stupnja žalitelj nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog toga nije u pravu ni kada prigovara da je sud prvog stupnja povrijedio (u korist optuženika) krivični zakon.

Sud drugog stupnja nalazi da je sud prvog stupnja izvedene dokaze pravilno i u skladu s odredbom čl. 337. st. 2. ZKP ocijenio, što proizlazi iz razloga pobijane presude iznijetih prema obavezi iz čl. 347. st. 7. ZKP, koje razloge sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća.

Žalba s uspjehom nije osporila utvrđenje suda prvog stupnja koji nije prihvatio činjenični navod optužbe prema kojem je optuženik oštećenika, prije nego što je u njega ispalio hice iz automatskog vatrenog oružja: "bez ikakvog povoda i razloga pretukao", pa je taj dio navoda optužbe opravdano ispustio iz činjeničnog opisa presude, smatrajući te činjenice nedokazanim.

Naime, žalba ne sadrži nikakvu argumentaciju uz prigovor da je u tom pravcu i opsegu činjenično stanje pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno, jer ne navodi nikakve nove, odlučne ili dokazno važne činjenice niti nudi nove dokaze, čak ne izlaže kritici niti ocjenu nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka, prema kojem su ozljede na tijelu oštećenika, osim onih od projektila vatrenog oružja nastale oko 24-48 sati prije nastupa smrti, na čemu je, uz svjedočki iskaz K.D., sud prvog stupnja i zasnovao svoj zaključak da nije dokazano da bi optuženik oštećenika prethodno pretukao. Žalitelj samo općenito sugerira zaključak da, ako je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik oštećenika lišio života, da je tada imao razloga utvrditi i da ga je prethodno pretukao. Takvo rezoniranje ne samo što nije uvjerljivo, nego ono nije ni dopušteno u krivičnom pravu i protivno je odredbi čl. 337. st. 1. ZKP. Zbog

enik, objektivno, zbog tih razloga nema mjesta niti daljnjem raspravljanju da li je ošteć sredstva ili načina na koji je zadobio ovdje razmotrene ozljede - kada je pretučen - bio izložen teškim patnjama, tj. da li su mu nanošene takve boli koje prelaze granice boli uobičajene kod običnog lišenja života, naprosto zato jer sa sigurnošću nije utvrđeno da je te ozljede oštećeniku nanio upravo optuženik. Iako nije neophodno žalitelju se ukazuje još i na to da bi za sada, bar prema tim, iz činjeničnog opisa presude ispuštenim navodima optužbe, bilo vrlo dvojbeno zaključivanje o takvom intenzitetu boli koji bi opravdao pravni zaključak o okrutnom načinu lišenja života.

Zbog navedenih razloga koji pokazuju da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da nije pouzdano dokazano da bi prethodno razmatrane ozljede oštećeniku zadao optuženik, proizlazi da nema potrebe da se provede sudskomedicinsko vještačenje radi utvrđenja intenziteta boli koje je oštećenik trpio uslijed toga što je bio pretučen, a što je predlagao žalitelj.

Daljnji žalbeni prigovor prema kojem je sud prvog stupnja trebao zaključiti da je optuženik oštećenika lišio života iz bezobzirne osvete odnosno drugih niskih pobuda, po ocjeni suda drugog stupnja je zapravo bespredmetan.

Naime, presuda se prema odredbi čl. 336. st. 1. ZKP može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe u podnesenoj, odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici, a prema st. 2. toga članka sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela.

Državni odvjetnik niti u podnesenoj, a niti na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici nije (u činjeničnom opisu) naveo pobude iz kojih je optuženik oštećenika lišio života, naprotiv, tvrdio je da je ovaj to učinio bez ikakvog povoda i razloga.

Povodom takve optužnice sud prvog stupnja nije bio ni ovlašten da se, preko odredbe čl. 336. st. 1. ZKP, upušta u ispitivanje pobuda optuženika na lišenje života oštećenika, pogotovo u smislu da li je to bila bezobzirna osveta ili druge niske pobude, kako je to tužitelj naveo u pravnom opisu djela na glavnoj raspravi izmijenjene optužnice, jer bi time u objektivnom smislu prekoračio optužbu i ostvario bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 9. ZKP.

Zbog toga su neosnovani žalbeni prigovori i navodi u kojima se ističe da je motiv činjenja krivičnog djela bila nacionalna mržnja, dakle niske pobude, tj. da se radi o po

krivičnom djelu iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH. Iako zbog toga nije neophodno, žalitelju se ipak ukazuje još i na to da se iskaz svjedoka K.D., bar prema sadašnjem stanju stvari, ne pokazuje čvršćim dokazom za tvrdnju da bi oštećenik prethodno bio skinut s vlaka, odveden u štab pobunjenih Srba u Mirkovcima i da bi ga upravo optuženik prije lišenja života tamo ili putem prema mjestu lišenja života pretukao. Naime, taj svjedok je iskazao samo to da je od nekih svojih kolega čuo da je oštećenik iz Tovarnika, da ne znaju što je radio u Mirkovcima, te da je navodno u Mirkovcima bio skinut s vlaka.

Nije u pravu žalitelj ni kada pobija odluku o kazni.

Po ocjeni suda drugog stupnja sud prvog stupnja utvrđenu otegotnu okolnost je pravilno ocijenio i optuženiku izrekao odgovarajuću kaznu, te da će se kaznom zatvora u trajanju od dvanaest godina ostvariti svrha krivičnih sankcija kako je ona prediviđena u odredbi čl. 4. i 31. OKZRH.

Žalitelj neosnovano i nepravilno sugerira da je kod izricanja kazne sud prvog stupnja trebao uzeti kao otegotnu okolnost još i motiv izvršenja krivičnog djela, jer sud prvog stupnja takav motiv naprosto nije utvrdio i nije bilo osnova da se jednu takvu okolnost prema čl. 37. OKZRH uzima kod izricanja kazne.

Slijedom navedenih razloga žalbu državnog odvjetnika trebalo je odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 14. lipnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Gudelj Milan v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)