I Kž-134/2012-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 134/12-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božićević-Grbić, mr. sc. Branka Brkića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. S., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zadru od 9. prosinca 2011., br. K-29/11, u sjednici održanoj 5. srpnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. D. S. za kazneno djelo iz čl. 90. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest (6) godina, a prihvaćaju se kao utvrđene kazne zatvora iz opozvanih uvjetnih osuda i to: iz presude Općinskog suda u Šibeniku od 15. ožujka 2010., br. K-7/10 jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam (8) mjeseci i Općinskog suda u Zadru od 1. listopada 2009., br. Kmp-31/09 kazna zatvora u trajanju od osam (8) mjeseci, te se optuženik na temelju čl. 60. st. 1. i 2. KZ-a osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam (7) godina, u koju mu se kaznu uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 8. ožujka 2011., pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te žalba optuženika u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru, proglašen je krivim opt. D. S., zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ za koje mu je djelo primjenom odredaba o ublažavanju kazne utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri (4) godine i sedam (7) mjeseci, a na temelju čl. 69. t. 1. KZ optuženiku su opozvane dvije uvjetne osude, i to iz presude Općinskog suda u Šibeniku od 15. ožujka 2010., br. K-7/10 te je određeno izvršenje izrečene jedinstvene kazne

I Kž 134/12-9

zatvora u trajanju od osam (8) mjeseci i iz presude Općinskog suda u Zadru od 1. listopada 2009., br. Kmp-31/09 te je određeno izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od osam (8) mjeseci, a primjenom odredaba o stjecaju osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet (5) godina i pet (5) mjeseci, u koju mu je kaznu, na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 8. ožujka 2011. godine.

Prema optuženiku primijenjena je sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja iz čl. 75. KZ, s naznakom vremena trajanja te mjere, kao i sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ili podredno preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne jedinstvena kazna zatvora u dužem trajanju.

Žali se i optuženik, osobno, kao i po branitelju, odvjetniku F. G. iz Z., iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 92. KZ.

Optuženik i njegov branitelj podnijeli su i odgovor na žalbu, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je nakon razgledavanja spisa, predložio da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije, međutim, sjednici nije nazočio, iako je uredno obaviješten, pa je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja

Žalbeni prigovori državnog odvjetnika odnose se na osporavanje utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu, budući da državni odvjetnik i dalje smatra da je motiv ubojstva oštećenice bio koristoljublje, s obzirom na ponašanje optuženika koji je nakon usmrćenja majke tijelo sakrio, te otišao u B. u njezin stan iz kojeg je uzeo kreditne kartice kao i zlatninu, a dobiveni novac prodajom zlatnine je u vremenu, do otkrivanja djela, potrošio. Opisano postupanje optuženika, po stajalištu državnog odvjetnika, ukazuje da je on itekako dobro znao što čini, rukovođen koristoljubivim motivom.

Pritom državni odvjetnik dovodi u sumnju i zaključak suda prvog stupnja temeljen na psihijatrijskom vještačenju o stupnju ubrojivosti optuženika tempore criminis, smatrajući da djelo nije počinjeno u afektu, što jasno proizlazi iz njegovog ponašanja nakon učina djela.

Suprotno tome, po ocjeni drugostupanjskog suda u pogledu motiva ubojstva iz koristoljublja bitno je naglasiti da kod počinitelja u trenutku počinjenja djela mora biti ostvarena posebna namjera ostvarenja vlastite materijalne koristi, što u konkretnom slučaju nije dokazano, jer je optuženik u trenutku usmrćenja majke postupao u afektu, a njegovo ponašanje nakon djela, odraz je patologije njegove ličnost, kako je to sveobuhvatno obrazloženo u nalazu i mišljenju, te dopuni mišljenja na glavnoj raspravi psihijatrijske vještakinje dr. E. S..

I Kž 134/12-9

Do istog zaključka dolazi se i analizom obrane optuženika, posebno u dijelu gdje je optuženik naznačio da je ključ od stana majke u B., njemu uvijek bio dostupan, pa je u svako vrijeme mogao doći do kreditnih kartica, kao i majčine zlatnine, što nije učinio, iz čega jasno proizlazi da je odluku o tome da uzme kreditne kartice, kao i zlatninu donio nakon učina djela, uz dominirajući utjecaj psihijatrijske strukture njegove ličnosti, što istovremeno isključuje koristoljubivi motiv u postupanju optuženika tempore criminis.

Prema tome, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženik opisanim postupanjem ostvario zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 90. KZ za koje je i proglašen krivim, a ne kazneno djelo kvalificiranog ubojstva iz koristoljublja, zbog čega je žalbu državnog odvjetnika, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u tom dijelu trebalo odbiti kao neosnovanu.

Na žalbu optuženika zbog povrede kaznenog zakona, a u stvari zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja

Iz sadržaja žalbe optuženika po branitelju, kao i njegove osobne žalbe, proizlazi da se on ustvari žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdnjom da iz provedenog psihijatrijskog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je optuženik postupao na mah uslijed jake razdraženosti u koju je doveden bez svoje krivnje, zbog teškog vrijeđanja oštećenice, koja mu je opetovano ponavljala da će ga smjestiti u psihijatrijsku ustanovu.

Međutim, činjenična utvrđenja suda prvog stupnja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja, te u tom dijelu ponovljene obrane optuženika da je u počinjenju djela postupao na mah, već suprotno tome, sve su odlučne činjenice vezane za ocjenu kaznene odgovornosti optuženika, pa tako i oblik krivnje, njegovu namjeru da oštećenicu liši života, sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio, nalazeći da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva.

Pri tome je još potrebno reći da optuženiku majčino ponašanje i tog dana ni po čemu nije bilo iznenađujuće, jer njena učestala verbalizacija da će ga smjestiti na psihijatriju i ranije je višekratno ponavljana. Stoga promatrajući interakciju odnosa majke i sina, kao i njihove stalne međusobne sukobe, zbog čega se svađa, bijes, ljutnja ukoliko se promatraju u kontinuitetu, te vrste afekta predstavljaju uobičajeni način njihovog međusobnog komuniciranja u predeliktnom razdoblju.

Istovremeno iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja kao i dopune mišljenja proizlazi da je kod optuženika postojala naglašena afektivna reakcija, iz razloga što kod njega prevladavaju afekti i emocije, a uz to je izričito impulzivna i eksplozivna osoba, što se i jedino može tumačiti kao odraz njegove psihijatrijske strukture ličnosti, uz dijagnosticiran emocionalni poremećaj ličnosti u vidu izrazite emocionalne nezrelosti i nestabilnost, disocijalni poremećaj ličnosti, te granični poremećaj ličnosti u težem obliku tipa II uz povremene psihotične dekompenzacije.

Stoga, ukoliko se analizira što je sve moglo utjecati na optuženikovu odluku o usmrćenju majke dolazi se do zaključka da je primarna okolnost ona koja se odnosi na duboku patologiju odnosa majke i sina, psihijatrijska struktura ličnosti optuženika, kojim okolnostima

I Kž 134/12-9

se svakako trebaju dodati i životni uvjeti u kojima je optuženik odrastao, uz psihički bolesnu majku, bez nazočnosti oca, bez mogućnosti pozitivne identifikacije, ali svakako i genetska predispozicija kojom je bio opterećen.

Iz istih razloga majčin izričaj da će ga smjestiti na psihijatriju, što je to ona i ranije višekratno ponavljala, kako to proizlazi iz sadržaja svjedočkog iskaza svjedokinje M. M. R., bake optuženika, kao i svjedokinje I. K., djelatnice Centra za …, za njega uopće nije bio iznenađujući, niti je imao značaj jake razdraženosti, kakvu ima u vidu odredba čl. 92. KZ, niti je u on u stanje afekta bio doveden na mah, bez svoje krivnje, navedenim izričajem majke.

Kod takove ocjene, ovaj drugostupanjski sud imao je u vidu i podatak da se optuženik samoinicijativno četiri dana liječio na … odjelu Bolnice u Z. početkom veljače mjeseca 2011., neposredno prije učina djela.

Sve naprijed izloženo ukazuje da optuženik nije postupao na mah.

Da bi se radilo o počinjenju kaznenog djela ubojstva na mah, morali bi biti ispunjeni određeni uvjeti, a to su, da je do izvršenja djela došlo u stanju jake razdraženosti, da je počinitelj djela u takvo stanje doveden bez svoje krivnje, odnosno da ga je u takvo stanje razdraženosti dovela žrtva djela - oštećenica, svojim teškim vrijeđanjem, te da je ubojstvo počinjeno na mah. Pritom svi ovi elementi moraju biti ispunjeni kumulativno. Optuženik se prema sadržaju nalaza i mišljenja psihijatrijske vještakinje u vrijeme događaja nalazio u stanju povišenog afekta, najvjerojatnije u stanju jake razdraženosti koje je imalo karakter privremene duševne poremećenosti, zbog čega je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv u znatnoj mjeri. Međutim, psihijatrijska struktura njegove ličnosti, njegovo neprimjereno reagiranje impulzivnim ispadima kao što je bilo i u konkretnom slučaju na beznačajnu provokaciju majke, ne znači još i postojanje postupanja na mah, odnosno počinjenja privilegiranog kaznenog djela ubojstva na mah, jer na strani optuženika osim jake razdraženosti, nije pronađen niti jedan drugi element koji bi upućivao da se radi o privilegiranom ubojstvu, kako se to sada ponavlja i u sadržaju žalbe optuženika.

Osim toga, i sam je optuženik u svojoj obrani naznačio da nakon što je majka uslijed "njegovog udarca pala na pločice, te se našla u krvi", on je htio da se ona više nikad ne digne, zbog čega je uzeo čekić i njime dva puta snažno udario majku u predjelu glave, pri čemu je izričit glede opisa jačine udarca "da je majku čekićem udario tako jako, kako nikada nikoga do sada nije udario".

Opisano postupanje optuženika znači donošenje njegove svjesne odluke da usmrti majku, što je i htio, naravno u okviru svoje smanjene ubrojivosti u znatnoj mjeri, kako je to naprijed izloženo.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a nema ni tzv. posredne povrede kaznenog zakona o kojoj se govori u žalbi, već je sud prvog stupnja posve pravilno na optuženika i njegovo djelo primijenio zakon koji je jedino mogao primijeniti u citiranoj zakonskoj odredbi čl. 90. KZ.

I Kž 134/12-9

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona.

Na žalbu državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni

Žaleći se iz žalbene osnove odluke o kazni, državni odvjetnik nalazi da je optuženiku za kazneno djelo ubojstva utvrđena preblaga kazna zatvora, jer sve utvrđene olakotne okolnosti nisu dostatne za ublažavanje kazne ispod zakonski propisanog minimuma. Pri tome se naglašava otegotna okolnost vezana za raniju osuđivanost optuženika, pri čemu su mu dvije osude opozvane već u ovom postupku, iz čega državni odvjetnik zaključuje da upravo ta ranija osuđivanost nije djelovala na mlađeg punoljetnika u smislu korekcije njegovog ponašanja. Uz navedeno, ističe se i njegovo ponašanje nakon učina djela, kada je on bez imalo pijeteta na više mjesta skrivao tijelo oštećenice, zbog čega se u konačnici predlaže preinačenje te osudu optuženika na kaznu zatvora u dužem trajanju.

Optuženik se izričito ne žali zbog odluke o kazni, međutim, njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona (posredne) u stvari zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 382. ZKP/97), pri čemu optuženik predlaže, ukoliko sud utvrdi da se radi o privilegiranom ubojstvu iz čl. 92. KZ izricanje blaže kazne.

Ispitujući stoga osnovanost i zakonitost odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da broj i značaj svih utvrđenih olakotnih okolnosti, posebno okolnosti u vidu smanjene ubrojivosti optuženika u znatnoj mjeri, njegov status mlađe punoljetne osobe, kojoj je nedostajao dvadeset i jedan dan do navršene dvadeset i prve godine života, kao i postojanje izuzetno složenih obiteljskih prilika u kojima je odrastao, uz sada utvrđeno zdravstveno stanje kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijske vještakinje, a posebno dijagnosticiran Borderline „tip II“ s povremenim psihotičnim dekompenzacijama, zbog koje dijagnoze je i liječen prije učina djela, uz sve utvrđene otegotne okolnosti, ipak ne opravdavaju utvrđivanje kazne za kazneno djelo ubojstva ispod zakonskog minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo.

Kod takove ocjene ovaj drugostupanjski sud imao je u vidu postojanje dviju okolnosti za koje zakon propisuje mogućnost blažeg izricanja kazne (znatno smanjena ubrojivost, te status mlađe punoljetne osobe), ali navedene okolnosti nisu dostatne za izricanje kazne zatvora ispod zakonom propisanog minimuma, u okolnostima kada je optuženik već ranije osuđivan, između ostalog, zbog obiteljskog nasilja, kao i same težine djela s naglašenim utvrđenjem da je optuženik ubio svoju majku.

Stoga je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve naprijed utvrđene okolnosti, ali okolnosti i konkretnog slučaja, bilo primjereno prethodno optuženiku za kazneno djela ubojstva iz čl. 90. KZ utvrditi kaznu zatvora u trajanju od šest (6) godina, a prihvatiti kao utvrđene kazne zatvora iz opozvanih uvjetnih osuda i to iz presude Općinskog suda u Šibeniku od 15. ožujka 2010., br. K-7/10 jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam (8) mjeseci i Općinskog suda u Zadru od 1. listopada 2009., br. Kmp-31/09 u trajanju od osam (8) mjeseci, i primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. st. 1. i 2. c. KZ osuditi ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam (7) godina, te u istu kaznu uračunati i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude, jer će se samo tako

I Kž 134/12-9

pojedinačno utvrđenim kaznama zatvora, te izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora, moći ostvariti svrhe i vidovi kažnjavanja iz čl. 50. u svezi čl. 6. KZ.

Iz tih razloga, trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu, zbog odluke o kazni, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, te presudi kao pod toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude.

Iz svih navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Odluka o primijenjenoj sigurnosnoj mjeri iz čl. 75. KZ ispitana je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 382. ZKP/97, pri čemu je utvrđeno da je navedena kaznena sankcija primijenjena u svemu pravilno i zakonito.

Pri tome je bitno reći da je sud prvog stupnja kod primjene navedene sigurnosne mjere posve ispravno cijenio nalaz i mišljenje kao i dopunu mišljenja psihijatrijskog vještaka, iz kojeg proizlazi da je optuženik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv u znatnoj mjeri, suprotno nedostatnim i površnim tvrdnjama državnog odvjetnika o toj odlučnoj činjenici, a psihijatrijska struktura optuženikove ličnosti upućuje na postojanje opasnosti da razlozi za takvo stanje mogu i u budućnosti poticajno djelovati na počinjenje novih kaznenih djela.

Kako su, dakle, bile ispunjene obje zakonske pretpostavke za primjenu navedene sigurnosne mjere, ispravno je sud prvog stupnja tu mjeru prema optuženiku i primijenio, čije je trajanje određeno na temelju čl. 75. st. 3. KZ.

Prema svemu naprijed izloženom, i kako u pobijanoj presudi nema povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. ZKP/97), presuđeno je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 kao u izreci.

U Zagrebu, 5. srpnja 2012. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.