Rev-2776/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2776/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš kao predsjednika vijeća, te Djordja Bjegovića, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja R. D. iz K., koga zastupaju V. R. i M. R.-F., odvjetnici iz K., protiv tužene ZOIL D. B., Osnovna zajednica rizika Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 28. lipnja 1990. br. Gž-1604/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 27. travnja 1990. br. P-391/90, u sjednici održanoj dana 17. siječnja 1991.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja se prihvaća, obje nižestepene presude ukidaju i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Koprivnici br. P 391/90, od 27. travnja 1990. godine odbijen je tužitelj sa zahtjevom da se obveze tuženu da mu s naslova naknade štete plati iznos od 43.958 dinara sa pripadajućim kamatama od tužbe do isplate te da mu naknadi parnični trošak.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bjelovaru br. Gž 1604/90, od 28. lipnja 1990. godine, odbijanjem žalbe tužitelja, navedena je presuda potvrdjena.

Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu tužitelj je pravovremeno izjavio reviziju (odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka - apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku i relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 375. st. 1. Zakona o parničnom postupku - te pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže, da se obje nižestepene presude preinače i tužbenom zahtjevu udovolji.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostepeni je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i javnom tužiocu nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, medjutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se republički javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Tužiteljev zahtjev za naknadu štete odnosi se na gubitak osobnog dohotka u budućnosti i to zbog kasnijeg završetka školovanja odnosno kasnijeg početka privredjivanja.

Nije sporno, što izričito konstatira i prvostepeni sud (strana 2 presude) - a istinitost tvrdnji o činjenicama koje nisu sporne ne provjeravaju se (a ne radi se o dispoziciji protivnoj čl. 3. st. 3. ZPP), pa ih je drugostepeni sud nepropisno doveo u sumnju - da je tuženi odgovoran za povrede koje je zadobio tužitelj i da je upravo radi toga produžio školovanje na fakultetu za jednu godinu, nakon čega je uspješno polagao preostale ispite. Dakle, tužitelj bi, da nije bilo povrede, školovanje završio godinu dana ranije. Prvostepeni sud ima u vidu "da se u školama radni odnos u pravilu zasniva početkom godine", medjutim, ipak odbija tužbeni zahtjev jer da je "tužitelj došao sa odsluženja vojnog roka u prvom polugodištu školske godine 1986/87, ali da nije uspio zasnovati radni odnos sve do 1. rujna 1987. godine". Od tada, nesporno, u radnom je odnosu na neodredjeno vrijeme.

Tužitelj je u žalbi protiv prvostepene presude prezentirao sudu, upravo za razdoblje kada je po redovnom toku mogao započeti privredjivanjem, dvadesetak ponuda za zaposlenje, a sve se odnose na radna mjesta njegove struke i kvalifikacija i to onakovo kakovo je poslije i realizirao.

Navedene okolnosti u vezi sa mogućim zaposlenjem drugostepeni sud ocjenjuje "pretpostavkom", a ne dokazanom činjenicom, smatrajući notornim da se nastavnici teško zapošljavaju.

Navedene presude nižestepenih sudova nisu zakonite ni sa procesnopravnog ni sa materijalnopravnog stanovišta.

Točno je da opće poznate (notorne) činjenice ne treba dokazivati. Ali, to su samo one koje su poznate širem krugu ljudi u sredini u kojoj se sudjenje obavlja, ali i to uvijek tako da ni upotrebljenim pravilima dokazivanja ne bi bio moguć drugačiji činjenični zaključak. Već stoga činjenice u vezi sa (ne) mogućnostizaposlenja ne spadaju u krug općepoznatih, s obzirom da se njihovo postojanje, na odredjeni način, može utvrdjivati i utvrditi. Sadržaj odredjene norme upućuje na zaključak o tome koje su činjenice (djelomično i o tome kojim se pravilima dokazivanja mogu utvrditi) potrebne za primjenu odgovarajuće materijalno- pravne norme. U konkretnom slučaju riječ je o odredbi čl. 189. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj se, pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Prema tome, ovakova se osnovanost, opravdanost, očekivanja koristi potkrepljuje dokazivanjem da je to očekivanje bilo i osnovano i izvjesno zbog toga što na njega upućuje redovan tok stvari odnosno konkretno postojeće okolnosti slučaja. A one su u ovom predmetu takove da se tužitelj stvarno zaposlio praktički odmah po završetku školovanja, da je tužitelj i inače bio spreman prihvatiti zaposlenje i izvan tadašnjeg boravišta, da je u vrijeme mogućeg zapošljavanja (kada bi bio završio školovanje da ga u tome nije omela štetna radnja) bilo slobodnih radnih mjesta itd., pa se može reći da su ostvarene potrebne i tražene pretpostavke koje mu daju pravo na naknadu za ovaj vid štete.

Valjalo je stoga obje nižestepene presude ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje, prvenstveno radi toga da se utvrdi visina štete koju je tužitelj pretrpio.

U Zagrebu, 17. siječnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.