I Kž-452/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 452/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića, Hajrije Novoselec, Ante Potrebice i Ileane Vinja kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. V. zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 17. listopada 2008., broj K-5/07, u sjednici vijeća održanoj 26. listopada 2010, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Petra Pulišelića,

p r e s u d i o j e:

Žalba optuženog M. V. odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom od 17. listopada 2008., broj K-5/07 Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim opt. M. V. što je, na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio dva kaznena djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 50/00; 129/00; 51/01; 105/04, 84/05 i 71/06; u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je za svako kazneno djelo na temelju tih zakonskih propisa i uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) i u vezi čl. 33. KZ utvrdio kazne zatvora u trajanju od po dvije godine, te je primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu je, temeljem čl. 63. KZ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 09. srpnja do 25. kolovoza 2006. godine.

I Kž 452/09-3

Po čl. 75. KZ prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Po čl. 80. KZ prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, te mu je oduzet jedan pištolj marke „Crvena zastava“ call 7,65 mm, serijskog broja ….

Po čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99; 58/02; 143/02 i 115/06; u daljnjem tekstu:ZKP) optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, a po čl. 119. st. 2. toč. 8. ZKP i plaćanje nužnih izdataka oštećenika, te nagradu i nužne izdatke njihovog opunomoćenika u iznosu od 8.601,00 kn, dok je temeljem čl. 122. st. 4. ZKP oslobođen naknade ostalih troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. ZKP, koji padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja K. H., odvjetnika u V. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom, da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ usvoji žalbene navode, te preinakom pobijane presude optuženika oslobodi od krivnje“.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, predmet je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledavanje, koje je u pisanom mišljenju od 27. srpnja 2009. godine, broj KŽ-DO-970/09, predložilo da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, pri kojem prijedlogu je ostao i na sjednici vijeća nazočan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi optuženika da on nije počinio kaznena djela ubojstva u pokušaju, na štetu Ž. D. i D. M., za koja je pobijanom presudom proglašen krivim.

Naprotiv, sud prvog stupnja je na temelju brojnih provedenih dokaza, a ne samo na temelju iskaza oštećenika, i njihovom pomnom analizom, bez dvojbe utvrdio da je optuženik kritičnog događaja najprije došao u verbalni sukob sa konobaricom koja je bila zaposlena u ugostiteljskom objektu „O.“, da je potom došao u verbalni i fizički sukob s oštećenicima u kojem sukobu je optuženik doista zadobio tjelesne ozljede zbog kojih je kasnije odvezen u bolnicu radi pružanja medicinske pomoći, ali da je taj sukob i prestao, tako da je nakon toga napustio lokal u kojem su ostali oštećenici i sve druge osobe, koje su saslušane kao svjedoci, otišao do svog vozila, uzeo pištolj te se vratio u lokal s očitom namjerom da se sa oštećenicima zbog prethodnog sukoba obračuna, jer je po ulasku u lokal u pravcu šanka uz koji su stajali oštećenici, ispalio jedan hitac, a kada su oni pobjegli u prostor WC-a, krenuo za njima i u vrata WC-a, znajući da su oni unutra, ispalio još tri hica, koja ih, samo srećom, nisu pogodila.

I Kž 452/09-3

Prije svega, obrana optuženika iznesena tijekom glavne rasprave, a koju ponavlja i u žalbi i tvrdi da nije uopće pucao, a ako i jeste, da nije pucao u vrata WC-a, jer se oštećenici tamo uopće nisu skrili već su napustili lokal bijegom i prije ikakvog pucanja, valjano je od strane suda prvog stupnja analizirana i opravdano otklonjena kao neosnovana, i to ne samo zbog toga što ona predstavlja izmijenjenu obranu u odnosu na onu iznesenu u istrazi, u kojoj je priznao da je pucao čim je ušao u lokal, a zatim i u vrata WC-a, nego i zato što je suprotna kako iskazima oštećenika tako i iskazima više svjedoka očevidaca događaja, koji, suprotno neargumentiranoj tvrdnji optuženika, nisu imali nikakvog razloga prikazati događaj na štetu optuženika, neovisno o tome što su neki od njih zaposleni u lokalu oštećenika i koji uostalom, do inkriminiranog događaja, nisu imali nikakvih primjedbi na ponašanje optuženika kao gosta lokala.

Osim toga, iskazi svih tih svjedoka, a ne obrana optuženika, potvrđeni su i rezultatima zapisnika o očevidu o nađenim čahurama i zrnima streljiva ispaljenim upravo iz pištolja vlasništva optuženika koji je od njega kritičnog događaja i oduzet, utvrđenim oštećenjima na vratima WC-a u vidu tri rupe nastale od projektila ispaljenih iz pištolja na visinama od 99 cm, 111 cm i 124 cm, mjereno od poda, ali i provjereni rezultatima djelomičnih rekonstrukcija događaja koje su obavljene čak u dva navrata i u kojima je optuženik aktivno sudjelovao, što je sve zorno prikazano na odgovarajućim fotografijama priležećih foto-elaborata.

Stoga nema govora o tome da se radi o zainteresiranim svjedocima koji nemaju potvrdu u materijalnim dokazima, već upravo suprotno, pa okolnost, što oni još nisu potvrđeni i materijalnim dokazom u vidu nađenih nesagorjelih i djelomično sagorjelih barutnih čestica na učinjenim odljevcima šaka optuženika, što se posebno ističe u žalbi, ni u čemu ne otklanja njihovu vjerodostojnost i na njima utemeljeno utvrđenje suda prvog stupnja da je upravo optuženik iz pištolja kritičnog događaja pucao u vrata WC-a, znajući da su se oštećenici tamo skrili i tako počinio terećena kaznena djela, posebno kada se uzme u obzir protek vremena od događaja do uzimanja odljevaka, što je sve već uočio i valjano obrazložio sud prvog stupnja.

Nadalje, budući da je sud prvog stupnja nedvojbeno utvrdio, da je optuženik dobro znao da su se oštećenici, nakon što je optuženik ispalio prvi hitac u smjeru šanka gdje su se oni nalazili, skrili u WC, jer je u isti pokušao uči ali su ga u tome oštećenici spriječili držeći vrata s unutrašnje strane i podupirući se o zid, o čemu, osim oštećenika, svjedoči i većina saslušanih svjedoka ali i prije opisana oštećenja na vratima WC-a, te kada je u ta vrata ispalio tri hica iz pištolja (jer inače ne bi imao nikakvog razloga u ista pucati), onda nema dvojbe da je optuženik bio svjestan da je za svakog oštećenika moguće nastupanje i zabranjene posljedice lišavanja života i da je na njezino nastupanje pristao.

Slijedom svega naprijed iznijetog proizlazi, da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, za koje je u obrazloženju presude iznio vrlo iscrpne pa i preopširne razloge, koje nema potrebe ovdje dodatno ponavljati, pa se na te razloge optuženik upućuje.

Zbog toga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Kako optuženik nije pobijao presudu zbog odluke o kaznenoj sankciji, ista je ispitana u smislu čl. 382. ZKP-a, te je ovaj sud našao da je optuženiku, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazni iz čl. 57. st. 2. toč. d) KZ-a za svako počinjeno kazneno djelo utvrđena

I Kž 452/09-3

ublažena kazna od po dvije godine. Isto tako, a jer je optuženiku izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, dakle, samo nešto viša od pojedinačno utvrđenih i ublaženih kazni, onda se, poštujući odredbe o stjecaju iz čl. 60. st. 2. toč. 6. KZ-a i razmjernost između pojedinačno utvrđenih kazni i izrečene jedinstvene kazne, kao i opća pravila o izboru mjere kazne, tako izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci nikako ne može smatrati prestrogom, odnosno, da nije pravilno odmjerena, već da je zakonita, opravdana ali i nužna da se istom poluče sve zakonske svrhe kažnjavanja iz čl. 50. i čl. 6. KZ-a.

Sigurnosne mjere iz čl. 75. KZ-a i čl. 80. KZ-a, koje je sud prvog stupnja primijenio prema optuženiku, također su primijenjene u skladu sa zakonom i dostatno obrazložene.

Kako, dakle, žalba optuženika nije osnovana i kako ispitivanjem pobijane presude, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, kao drugostupanjski, pazi po službenoj dužnosti, to je sa žalbom optuženika postupljeno kao u izreci ove presude, na temelju čl. 387. ZKP-a.

U Zagrebu, 26. listopada 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.