Legislator Case Law & Legislation
P-6682/2024-9 AI generated

Court voids bank contract clause charging 1.25% processing fees and orders bank to pay damages.

Case Number P-6682/2024-9
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The court declared void the contract clause requiring the borrower to pay 1.25% processing fees and ordered the bank to reimburse the plaintiff with damages. The plaintiff successfully argued that the clause was abusive and violated consumer protection laws, while the bank contended the fee was a standard contractual term. The court ruled in favor of the consumer, voiding the specific clause and awarding the disputed amount plus legal costs.

Legislator headnote

AI generated

Članak 10. Zakona o zaštiti potrošača; Članak 36. Zakona o obveznim odnosima: Abusive contractual clauses that impose disproportionate processing fees on consumers are void, and the creditor must reimburse the consumer for the unjust enrichment resulting from the invalid provision.

Keywords

AI generated
abusive contract clause processing fee void consumer protection law unjust enrichment contractual fairness

Cited Legislation

AI generated
Zakon o zaštiti potrošača
U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN br.
Zakon o obveznim odnosima (ZOO)
Zakon o parničnom postupku (ZPP)
Ovršni zakon (OZ)

Cited Case Law

AI generated
Su-IV-47/2020-2
(broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6682/2024-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Dragičević i Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. srpnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Nikše Valjalo, odvjetnika i punomoćnice tuženika Anđele Varnica, odvjetnice, dana 17. srpnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 266-300/2005 sklopljenog između tužitelja CS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 od dana 26.09.2005. godine, sadržana u članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelodvadesetpet posto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe.''

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju CS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.415,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2005. do isplate,

te mu naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.07.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice po stopi koja je veća od one koja mu je dosuđena u točci II izreke ove presude.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 11.11.2024. tužitelj navodi da je tuženik dana 26.09.2005 sklopio s tužiteljem Ugovor o kreditu br. 266-300/2005 (dalje: 'Ugovor o kreditu'). Temeljem navedenog Ugovora tuženika je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 178.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita. Tuženik je promijenio naziv tvrtke iz Hypo Alpe-Adria -Bank d.d. u Addiko bank d.d. Člankom 5. stavak 1. Ugovora o kreditu propisano je da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

Predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna je te je tuženik dužan, s osnove stečenog bez osnove vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je aktivno legitimiran pokrenuti ovaj parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, a kojom je određeno da će korisnik kredita prije isplate kredita platiti troškove obrade kredita (tzv. 'ulazna naknada') u iznosu od 1,25 % naknade na iznos kredita. Predmetni ugovor o kreditu po svojoj naravi je potrošački, a što jasno proizlazi i iz same namjene kredita- kupovina kuće. U trenutku sklapanja i izvršenja predmetnog Ugovora o kreditu, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN br. 96/2003; dalje:

ZZP/2003) te Zakon o zaštiti potrošača (NN br.79/07, 125/07 i 79/09; dalje: ZZP), koji su u članku 81.st.1. odnosno članku 96. st.1 propisivali: „Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“ Nadalje, stavkom 4. gore navedenih članaka 81. i 96.

ZZP/2003 i ZZP propisano je: „Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.“ Člankom 87. ZZP/2003 i čl. 102.st.1. ZZP-a propisano je: „Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.“ Člankom 5. stavak 1. Ugovora o kreditu određeno je: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelodvadesetpet posto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, Javnobilježničke i sudske pristojbe.„ Navedena Ugovora odredba tipska je odredba ugovora o kreditu izrađena od strane tuženika, a o kojoj odredbi se nije dala mogućnost pregovora korisniku kredita.

Tome u prilog ide činjenica da je u istom ili sličnom obliku tuženik ugovarao naknadu za obradu kredita i sa svim ostalih korisnicima kredita u relevantnom vremenskom razdoblju.

2. Dodatno tužitelj ističe kako je tuženik kao banka obračunavao kamatu na cjelokupni iznos kredita, odnosno i na iznos koji je zapravo iskorišten za naknadu troškova obrade kredita kako je gore stipulirano. Navedene okolnosti dovele su do znate neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a proizašle su iz nepoštene ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Također, tužitelj upućuje i na Presude Suda Europske unije C-84/19 i C-224/19 kojima je potvrđeno da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačima, tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje zašto postoje. Također, člankom 3.st. 1 Direktive EU 93/13/EEZ od 5.travnja 1993.g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz govora.

3. Tužitelj, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je člankom 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti ono što je primila. Tuženik je s osnove ništetne odredbe o ulaznoj naknadi od korisnika kredita primio iznos od 2.235,00 CHF, odnosno preračunano po srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita 10.695,18 HRK, sada 1.419,49 eur, preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe o tzv. Ulaznoj naknadi isplatiti iznos od 1.419,49 eur, uvećan za zatezne kamate od dana plaćanja do dana isplate.

4. Slijedom iznesenog, tužitelj u tužbi i na pripremnom ročištu od 19.05.2025. (list 64 spisa) predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 266-300/2005 sklopljenog između tužitelja ĆS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 od dana 26.09.2005. godine., sadržana u članku 5. stavku 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelodvadesetpet posto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, Javnobilježničke i sudske pristojbe.„

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, 10 000 Zagreb, OIB: 14036333877 platiti tužitelju ĆS, [adresa], 20 000 Dubrovnik, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.415,93 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 01.10.2005. do isplate po stopi koja se određuje sve po stopi koja se za razdoblje do 31.07.2015. g. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.''

5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 31.03.2025. navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga koje objašnjava u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita, tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl.

5. Ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za obradu kredita. Ugovorna odredba čl.

5. Ugovora o kreditu broj: 266-300/2005 od 26. rujna 2005.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno je i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,25%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu1.

Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova.

Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU2, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni.

Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl.

4. st.

2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti.

Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU, cit.: „…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“ Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva.

Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju.

6. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Da tužitelj razumije značaj koji sporna odredba ima u svom uobičajenom shvaćanju proizlazi i iz samih navoda tužbe kojima tužitelj pokušava osporiti tu ugovornu odredbu ističući primjerice da bi troškovi obrade kredita ulazili u opis radnog mjesta kreditnog referenta, odnosno zaposlenika tuženika. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva.

7. Konačno tuženik ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom.

8. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe.

Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije.

9. Tuženik ističe prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

10. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

11. Na pripremnom ročištu od 19.05.2025. stranke su suglasno navele da nije sporno da je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.415,93 EUR dana 30.09.2005. godine.

12. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 266-300/2005 od 26.09.2005. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod brojem ovjere OU- 1155/05 od 28.09.2005. (list 7-16 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 17-20 spisa) i u Odluku tuženika o naknadama za usluge tuženika u primjeni od 18.07.2005. (list 66-79 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 85-86 spisa).

13. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti u pogledu glavnice potraživanja, a djelomično neosnovan u pogledu zahtjeva tužitelja za isplatom zakonskih zateznih kamata na glavnicu potraživanja, a jer je tužitelj zatražio isplatu zakonskih zateznih kamata na glavnicu potraživanja po stopi koja je viša od one koja mu pripada.

14. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika (list 17-20 spisa), da je tuženik promijenio tvrtku iz Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. u Addiko bank d.d. nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (dana 26.09.2005.).

15. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 266-300/2005 od 26.09.2005. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod brojem ovjere OU- 1155/05 od 28.09.2005. (list 7-16 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 26.09.2005. u Dubrovniku tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 266-300/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren stambeni kredit za adaptaciju kuće i stana u iznosu od 178.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate do 30.09.2035., s tim da je ugovorena kamata po stopi od 3,99 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te da Ugovor o kreditu, u članku 5. naslova ''Troškovi'', sadržava ovdje pobijanu odredbu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom ugovora, javnobliježničke i sudske pristojbe.''

16. Uvidom u Odluku tuženika o naknadama za usluge tuženika u primjeni od 18.07.2005. (list 66-79 spisa) sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu u ovom predmetu. Naime, iako je odredbom čl.

6. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke, tj. tuženika o kamatnim stopama, a u odredbi čl.

8. Ugovora o kreditu određeno je da je tuženik u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama tuženika, te iako je odredbom čl.

20. Ugovora o kreditu određeno da tužitelj potpisom na Ugovoru o kreditu prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta tuženika, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge tuženika, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženika iz tog Ugovora o kreditu, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika - Odluku tuženika o naknadama za usluge tuženika u primjeni od 18.07.2005. (list 66-79 spisa) i ostale opće uvjete tuženik koji se spominju u Ugovoru o kreditu predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate citiranog Ugovora o kreditu, kao niti da ista Odluka tuženika o naknadama za usluge tuženika u primjeni od 18.07.2005. (list 66-79 spisa) predstavlja sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer ova Odluka tuženika o naknadama za usluge tuženika u primjeni od 18.07.2005. (list 66-79 spisa) nije izrijekom navedena u predmetnom Ugovoru o kreditu (tj. u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili od kada su u primjeni ili koji je poslovni broj općih uvjeta tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka), a niti ih je tuženik dostavio tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj ovih općih akata tuženika.

Stoga, sud ne može utvrditi da li se upravo Odluku tuženika o naknadama za usluge tuženika u primjeni od 18.07.2005. (list 66- 79 spisa) primjenjuje na sporni odnos stranaka. Osim toga, u Odluci tuženika o naknadama za usluge tuženika u primjeni od 18.07.2005. (list 66-79 spisa), a za kredite kao što je tužiteljev (za građane, stambeni) navodi se u točci B 4.1. da je naknada za obradu i vođenje kredita - ''1-3% od iznosa odobrenog kredita (ovisno o vrsti kredita)'', pa iz ove odredbe i nije jasno zašto je u Ugovoru o kreditu ugovorena naknada za troškove obrade upravo u iznosu od 1,25 %.

Stoga, sud je primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st.

1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje: ZOO) utvrdio da niti Odluka tuženika o naknadama za usluge tuženika u primjeni od 18.07.2005. (list 66-79 spisa), a niti ostali opći akti tuženika spomenuti u Ugovoru o kreditu ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

17. Među strankama nije sporno (list 64 spisa) da je tuženik tužitelju naplatio tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 1.415,93 EUR dana 30.09.2005. godine.

18. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 85-86 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

19. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelju nije bilo omogućeno s djelatnicima banke pregovarati o ovdje pobijanoj odredbi o plaćanju tzv. ulazne naknade, da ga djelatnici banke nisu uopće upozorili na postojanje ove odredbe prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, niti su mu objasnili koje usluge banke ili što drugo se plaća ovom naknadom za obradu kredita, da su ugovor o kreditu je pripremili i sastavili djelatnici banke, a u vrijeme odobravanja ovog kredita tužitelj je radio u poduzeću Jadranski luksuzni hoteli d.o.o. na radnom mjestu šefa recepcije, dok je sredstva odobrenog kredita iskoristio za adaptaciju stana i dijela obiteljske kuće, s tim da je u adaptiranom stanu u početku živio sa svojom obitelji, a kasnije su preselili u adaptirani dio obiteljske kuće u [adresa], u kojoj i sada živi, te tužitelj nikada nije gospodarski iskorištavao stan i dio obiteljske kuće koji je adaptirao sredstvima odobrenog kredita.

20. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava). Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita navodi da ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno.'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

21. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito svojim općim aktima (Odlukom tuženika o naknadama za usluge tuženika u primjeni od 18.07.2005. , list 66-79 spisa) unaprijed propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljev u visini od 1- 3 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju 22. Odredbom čl.

3. toč.

1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac.

Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita radio u poduzeću Jadranski luksuzni hoteli d.o.o. na radnom mjestu šefa recepcije, dok je sredstva odobrenog kredita iskoristio za adaptaciju stana i dijela obiteljske kuće, s tim da je u adaptiranom stanu u početku živio sa svojom obitelji, a kasnije su preselili u adaptirani dio obiteljske kuće u [adresa], u kojoj i sada živi, te da tužitelj nikada nije gospodarski iskorištavao stan i dio obiteljske kuće koji je adaptirao sredstvima odobrenog kredita, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita.

Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl.

3. toč.

1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl.

3. toč.

1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

23. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st.

2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st.

1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl.

81. st.

1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl.

81. st.

2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl.

81. st.

3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl.

81. st.

4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl.

84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl.

87. st.

1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

24. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje naknade za obradu kredita prilikom korištenja kredita, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovoj odredbi (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpetposto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom ugovora, javnobliježničke i sudske pristojbe.'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena i neodrediva, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu prilikom korištenja kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za korištenje kredita ugovorena upravo u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita.

25. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime ove naknade dana 30.09.2005. iznos od 1.415,93 EUR (ovo je među strankama nesporno), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna.

26. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu tužitelj tuženiku isplatio dana 30.09.2005. iznos od 1.415,93 EUR (ovo je među strankama nesporno), odnosno apsolutno i relativno velik novčani iznos imajući u vidu iznos odobrenog kredita od 178.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti i početno ugovoreni iznos mjesečne rate kredita od 852,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti (a kako to proizlazi iz čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu), sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

27. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužitelj izvršio isplatu tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme te isplate, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci II, kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, tj. da tuženik tužitelju isplati iznos od 1.415,93 EUR, s tim da je sud odluku o pravu na zakonske zatezne kamate i tijeku kamata donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 5 Ugovora o kreditu, sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a,.

28. Odluka o visini kamate stope iz točke II izreke ove presude temelji na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004) i čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima, a ne o odnosu iz trgovačkog ugovora ili ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Sud je iz istog razloga, a jer se radi o ''ostalim'' odnosima, a ne o odnosu iz trgovačkog ugovora ili ugovoru između trgovca i osobe javnog prava, u izreci ove presude u točci III kao previsoko postavljen u ovom dijelu odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtjeva isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice po stopi zatezne kamate koja je veća od one stope zatezne kamate koja je tužiteljici dosuđena u izreci ove presude u točci II.

29. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11.11.2024., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

30. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i za ovu presudu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 27.05.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 19.05.2025. i 11.07.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 400 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 800,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 200,00 EUR, to ukupno iznosi 1.000,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 1.079,64 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

31. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV.

U Zagrebu, dana 17. srpnja 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje – nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. Pun. tuženika