Usž-335/2016-2 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Poslovni broj: Usž-335/16-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Slavice Marić-Okičić predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Biserke Kalauz članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Juraja Dujma zapisničara, u upravnom sporu tužitelja D. K. iz M., kojeg zastupa opunomoćenik D. K. odvjetnik u O., protiv tuženika Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi prava na dodjelu osobnog automobila, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsImio-329/14-7 od 13. studenog 2015., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2016.

p r e s u d i o j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsImio-329/14-7 od 13. studenog 2015.

Obrazloženje

Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika klasa: UP/II-562-02/14-0011/21, urbroj: 522-04/1-1-2-14-2 od 12. svibnja 2014. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u D.-n. županiji, Službe za opću upravu i društvene djelatnosti, Ispostave M., klasa: UP/I-562-04/14-01/02, urbroj: 2117-06/10-14-1 od 9. travnja 2014., kojim je odbijen njegov zahtjev za dodjelu osobnog automobila.

Tužitelj protiv navedene presude podnosi žalbu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede Europske konvencije o ljudskim pravima. U žalbi u bitnome navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi činjenicu da je on već u dva navrata ,svakih sedam godina, ostvario pravo na osobni automobil sukladno odredbi članka 60. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja. Ističe da mu je hrvatska država još 1996. godine priznala prava temeljem pripadnosti obrambenim snagama Hrvatske, pa je dakle morao biti hrvatski branitelj, po kojoj osnovi je ostvario i status ratnog vojnog invalida, te smatra nepotrebnim da u ovom upravnom postupku dokazuje da se borio na strani Republike Hrvatske, koja činjenica se može nesporno utvrditi uvidom u spis Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za obranu C., Referade za skrb HV Z. odnosno u rješenje toga tijela od 19. rujna 1996. kojim mu je priznat status ratnog vojnog invalida I. grupe.

Smatra neustavnom tvrdnju tuženika, koju je prihvatio prvostupanjski sud, da on može biti ratni vojni invalid ali da nema status hrvatskog branitelja, te da je trebalo utvrditi odlučnu činjenicu da li je on do 17. prosinca 2012., kada je na snagu stupio Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata imao taj status i na koji način ga je izgubio. Tužitelj nadalje navodi da je nelogična i nezakonita primjena odredbi članka 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata ("Narodne novine", broj: 140/12.), jer prava koja je imao do stupanja na snagu toga Zakona ne mogu ovisiti o potvrdi koja ne može biti starija od šest mjeseci.

Smatra stoga da je pogrešno primijenjena odredba članka 109. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, te da uskraćivanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja očigledno predstavlja nezakonitu radnju, koja ne može biti temelj za gubitak nekog prava, pogotovo ne pravo koje je stečeno i korišteno kroz period od 16 godina, pa da je stoga sud ovlašten ne primijeniti propis koji je neustavan. Nadalje tužitelj se u žalbi poziva na odredbu članka 5. Europske konvencije o ljudskim pravima kojom je zajamčeno pravo na slobodu i sigurnost, a koje prema njegovom mišljenju u sebi obuhvaća i pravo građana da vjeruju u predvidljivost ostvarivanja svojih već ranije stečenih prava i da budu zaštićeni od naknadnih odluka tijela državne vlasti.

Ističe da neizdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja povlači za sobom nemogućnost ostvarenja prava, a da mu je pri tome uskraćena mogućnost ulaganja djelotvornog pravnog lijeka protiv tijela koje otklanja izdati potvrdu, što znači da ne može zaštititi svoje ranije stečeno pravo, a pravo na djelotvorni pravni lijek je zajamčeno člankom 13. Konvencije. Predlaže da Sud žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači, te udovolji tužbenom zahtjevom u cijelosti ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovni postupak.

Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku i sporu pravilno utvrđeno da tužitelj ne ispunjava zakonske uvjete za dodjelu osobnog automobila, te da nije podnio dokaze da je kod nadležnog tijela (MORH) pokrenuo odgovarajući upravni postupak radi pribavljanja dokaza o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, niti dokaz o činjenici da je imao utvrđen status hrvatskog branitelja. Nadalje, tuženik navodi da u ovoj upravnoj stvari tužitelju nije osporen priznati status ratnog vojnog invalida I grupe sa 100% oštećenja organizma za stalno s osnove ranjavanja zadobivenog dana 1. veljače 1994. na južnom bojištu, koji mu je priznat temeljem prijave stradavanja specijalne postrojbe MORH-a od 24. veljače 1996. kao pripadniku HVO-a te da i dalje ostvaruje sva materijalna prava iz rješenja kojim mu je taj status priznat, pa da stoga tužitelj neutemeljeno tvrdi da je osporavanim rješenjima svrstan na stranu agresora, jer se u ovoj upravnoj stvari koja se odnosi na dodjelu osobnog automobila ne utvrđuju činjenice vezane za sudjelovanje u Domovinskom ratu, niti se utvrđuje status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Navodi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, te predlaže da se žalba odbije. Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12. i 152/14.- dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbom niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Prema stanju spisa razvidno je da je prvostupanjski sud uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kao i činjenice koje je sam utvrdio uvidom u dokumentaciju priloženu uz tužbu, sukladno članku 33. stavku 2. ZUS-a, a nakon održane usmene rasprave, pravilno utvrdio činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio mjerodavne odredbe Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11., 140/12., 19/13. - pročišćeni tekst, 33/13., 148/13. – dalje: Zakon), citirane u obrazloženju presude.

S obzirom da iz očitovanja nadležnog Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 7. ožujka 2014., pribavljenog u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjskog rješenja, proizlazi da tužitelj nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, te kako tužitelj u tijeku upravnog postupka i ovog upravnog spora nije dostavio potvrdu o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koja nije starija od 6 mjeseci u trenutku podnošenja zahtjeva za dodjelu osobnog automobila 23. siječnja 2014., kojim je pokrenut predmetni upravni postupak, pravilno je utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 109. stavka 2. Zakona za priznavanje traženog prava iz članka 60. istog Zakona.

Kako važeći propis, koji se primjenjuje u konkretnom slučaju budući da je upravni postupak pokrenut na zahtjev tužitelja podnesen nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 140/12.), propisuje postojanje formalnog dokaza (potvrde) o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao osnovu za priznavanje prava iz Zakona (članak 109. stavak 2. Zakona), nema zakonske mogućnosti za drugačije rješenje predmetne upravne stvari. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se osporeno rješenje ne može ocijeniti nezakonitim i tužbeni zahtjev odbio.

S obzirom na navedeno, prigovori tužitelja izneseni u žalbi nisu osnovani, te tužitelj pogrešno smatra da su povrijeđena njegova prava iz članka 5. Europske konvencije o ljudskim pravima, niti mu je time što je odbijen novi zahtjev za dodjelu osobnog automobila ukinuto ranije stečeno pravo, koje je konzumirao, jer se ne radi o nastavnom priznavanju tog prava već o novom pravu koje se može priznati samo pod uvjetima propisanim mjerodavnim zakonom.

Napominje se da sukladno članku 109. točki 1. Zakona potvrde o statusu hrvatskog branitelja izdaje Ministarstvo obrane odnosno Ministarstvo unutarnjih poslova, koji vode službene evidencije o priznatim statusima hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata iz članka 2. stavka 1. toga Zakona. Postupak izdavanja potvrda o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija i zaštita stranke odnosno mogućnost podnošenja pravnog lijeka u slučaju nepostupanja ili nepravilnog postupanja javnopravnog tijela po zahtjevu stranke za izdavanje potvrde propisani su odredbom članka 159. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09.).

S obzirom na naprijed izneseno prigovori tužitelja ne utječu na donošenje drukčije odluke. Valjalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 10. ožujka 2016.

Predsjednica vijeća

Slavica Marić – Okičić,v.r.