Revr-1530/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1530/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja S. L. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. Ž. i T. V., odvjetnici u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi poništenja odluke, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gžr-569/11-2 od 10. travnja 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pr-321/10 od 23. rujna 2010., u sjednici vijeća 21. studenog 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja poništena je kao nezakonita odluka Disciplinske komisije organa C. službe br. 05/1 D-4291 od 19.11.1986. i odluka drugostupanjske Disciplinske komisije pri SIV-u br. 83/87-DPŽ od 17.09.1987. (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 93.138,11 kn, zajedno sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u toč. II. izreke prvostupanjske presude. Tuženici je naloženo da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 18.797,50 kn, zajedno sa zateznom kamatom od 23. rujna 2010. do isplate (toč. III.).

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan, a ujedno je tužitelj obvezan tuženici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 14.100,00 kn.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. nom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, Zakona o parnič

88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se revizija prihvati i preinači pobijana presuda na način da se žalba tuženice odbije kao neosnovana, te tuženica obveže na naknadu troškova postupka. Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj 1985. radio u bivšoj S. u. c. – C. Z., CI R. kolodvor na poslovima carinskog nadzornika,

- da je tužitelj na svom radnom mjestu bio zadužen za pečat broj 17,

- da je prvostupanjskom odlukom Disciplinske komisije od 19. studenog 1986. tužitelj proglašen odgovornim jer da je krajem prosinca 1985. službenim pečatom C. Z. – CI R. kolodvor broj …, kojim je bio zadužen, u službenim prostorijama ovjerio propratnicu broj 118954 od 25. prosinca 1985. lažno prikazujući da je kosačica marke „B.“ prijavljena CI Š. istupila 27. prosinca 1985. u inozemstvo, iako je znao da se nalazi kod Š. M. u Z. i da neće biti vraćena u inozemstvo, a čime je počinio težu povredu radne dužnosti iz čl .60. st. 1. toč. 21. Zakona o carinskoj službi – falsificiranje ili uništenje službene isprave odnosno upotreba ili ovjera falsificirane službene isprave, radi čega mu je bila izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa,

- da je tu odluku Disciplinske komisije potvrdila drugostupanjska komisija Odlukom od 17. rujna 1987. kada je tužitelj prestao radni odnos,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu br. Ko-2256/88 od 10. travnja 1989. tužitelj oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo koje je po činjeničnom opisu identično težoj povredi radne dužnosti iz razloga što nije bilo dovoljno dokaza da bi okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret,

- da je propratnicu br. 118954 izdala C. Z., CI Ž. i da je roba (kosačica) trebala biti vraćena preko CI Š., time da je u CI Ž. dostavljena potvrda da je roba vraćena u inozemstvo,

- da je kontrolom službenih osoba u C. uočeno da se na potvrdi ne radi o pečatu CI Š., već C. Z.,

- da je sporna kosačica nađena kod M. Š. u Z.,

- da je tužitelj u policijskoj postaji u Z. 12. ožujka 1986. na zapisnik izjavio da je htio pomoći svom prijatelju R. Š., sinu M. Š. i da je ovjerio navedenu propratnicu pečatom br. 17,

- da je R. Š. dao izjavu da je svu dokumentaciju u vezi predmetne kosačice predao svom prijatelju – tužitelju, koji mu se nakon toga nije javljao, a da je sporna kosačica nađena 6. ožujka 1986. u kući njegova oca,

- da iz iskaza svjedoka M. J., djelatnika tadašnjeg GSUP-a koji je ispitivao tužitelja, proizlazi da kod ispitivanja tužitelja nije bilo nikakve prisile ili prijetnje.

Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud je zaključio da je utvrđeno da je tužitelj počinio težu povredu radne dužnosti koja mu je bila stavljena na teret, budući da je u prosincu 1985. radio u C. ispostavi R. kolodvor, da je isti bio zadužen za pečat br. 17. kojim je ovjerena sporna popratnica, da je tužitelj pred policijom dao izjavu o tome kako je falsificirao pečat kao da je sporna roba izvezena iz države, da je svjedok R. Š. u disciplinskom postupku potvrdio da poznaje tužitelja dugi niz godina i se upravo njemu kao cariniku obratio za pomoć, te mu u tu svrhu predao sve dokumente, uključujući i popratnicu, kako bi mu tužitelj pomogao. Stoga je tužitelj počinio težu povredu radne dužnosti iz čl. 60. st. 1. toč. 21. tada važećeg Zakona o carinskoj službi, a radi čega mu je pravilno izrečena disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

U reviziji se tvrdi da je sud drugoga stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz sadržaja revizije vidljivo je da tužitelj daje drugačiju ocjenu provedenih dokaza, pri čemu se posebno ukazuje da Disciplinske komisija svoju odluku nije temeljila na izjavi koju je tužitelj dao Odjelu GSUP-a u Zagrebu 12. ožujka 1986. Navedeno utvrđenje je netočno, jer iz obrazloženja odluke Disciplinske komisije jasno proizlazi da je i ta izjava uzeta u obzir, time da činjenica da je tužitelj oslobođen odgovornosti u kaznenom postupku, ni u kom slučaju ne znači da nije počinio težu povredu radne dužnosti. Stoga je drugostupanjski sud svoju odluku utemeljio, između ostalog, i na izjavi koju je tužitelj dao policiji 12. ožujka 1986.

S navedenim shvaćanjem drugostupanjskog suda u potpunosti je suglasan i ovaj sud, a radi čega odluke prvostupanjske i drugostupanjske Disciplinske komisije nisu nezakonite. U slučaju kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud se može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge prvostupanjske ili drugostupanjske presude, ako ih prihvaća i li na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda.

U konkretnom slučaju ovaj sud prihvaća razloge drugostupanjske presude, pa će se u smislu odredbe čl. 396. a st. 2. ZPP uz ovu presudu, objaviti i drugostupanjska presuda na internetskim stranicama revizijskog suda.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu 21. studenog 2012.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.