II Kž-117/2016-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 117/16-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog D. M., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću od 18. ožujka 2016. broj Kov-10/2016, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 8. travnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba okrivljenog D. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog D. M., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11, na temelju članka 131. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog D. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08 te je određeno da isti može trajati do pravomoćnosti presude, a nakon pravomoćnosti presude najdulje do pravomoćnosti rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora, time da će sud svaka dva mjeseca do izricanja nepravomoćne presude, računajući od dana pravomoćnosti tog rješenja, ispitati postoje li zakonski uvjeti za daljnju primjenu istražnog zatvora.

II Kž 117/16-4

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni D. M. po braniteljima, odvjetnicima M. M. i B. M., bez izričitog navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i okrivljenika pusti na slobodu, podredno da se istražni zatvor zamijeni blažom mjerom i okrivljenika odmah pusti na slobodu.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, okrivljenik ističe da prvostupanjski sud nije iznio valjane, dovoljno jasne i razumljive razloge na kojima se temelji odluka o produljenju istražnog zatvora te da je propustio razmotriti mogućnost zamjene mjere istražnog zatvora blažom mjerom, zbog čega da je izreka pobijanog rješenja proturječna njegovim razlozima, odnosno isti su potpuno nejasni i proturječni samoj izreci.

Protivno ovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, nakon što je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika, svoju odluku i valjano obrazložio, davši određene, dostatne i valjane razloge, kako za postojanje opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika, tako i one koji se odnose na postojanje iteracijske opasnosti kao posebne pretpostavke za primjenu te mjere protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, a potom je valjano obrazložio i zašto smatra da se svrha istražnog zatvora u konkretnom slučaju ne bi mogla postići nekom od blažih mjera. Prema tome, u pobijanom rješenju nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju upire žalitelj, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08 nije utvrđeno da bi u njemu bila počinjena neka od povreda na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Podignutom optužnicom okrivljeniku se stavlja na teret kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11, počinjenog na način da je ispred ugostiteljskog objekta M. u G., u nakani da ga usmrti, nakon kraćeg sukoba, nožem dužine oštrice 6 cm uboo oštećenika u lijevo prsište, nanijevši mu ubodnu ranu lijeve strane prsnog koša u stražnjoj pazušnoj regiji s manjim oštećenjem u donjem režnju lijevog plućnog krila, koja ozljeda je teška tjelesna ozljeda, dok oštećenik nije preminuo zbog činjenice da ubod nije zahvatio vitalne organe u tom dijelu tijela.

Kada se uzme u obzir da je okrivljenik, prema podacima iz kaznene evidencije, višestruko osuđivana osoba, između ostaloga, i zbog kaznenih djela s elementima nasilja - nasilničkog ponašanja iz članka 331. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97) i teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavka 1. KZ/97, što upućuje na neusklađenost njegovog ranijeg života sa zakonom, kao i na to da dosadašnje osude na njega nisu utjecale na način da uskladi svoje ponašanje s pravnim poretkom, nego je, naprotiv, njegovo protupravno postupanje progrediralo budući da je ovdje osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11, koje je, uz to, počinjeno za vrijeme provjeravanja iz pravomoćne presude Općinskog suda u Rijeci broj K-163/2012 od 10. srpnja 2013., kojom je okrivljenik proglašen krivim zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 217. stavka 1. KZ/97, kao i činjenica da je okrivljenik u više navrata i prekršajno kažnjavan, od čega u tri navrata zbog prekršaja protiv javnog reda i mira, i prema

II Kž 117/16-4

ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sve izložene okolnosti u svojoj ukupnosti upućuju na postojanje opasnosti od ponavljanja djela u slučaju puštanja okrivljenika na slobodu.

Stoga je primjena mjere istražnog zatvora protiv njega iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08 i nadalje nužna i jedina prikladna mjera za otklanjanje te opasnosti, dok se ista svrha, protivno žalbenim navodima okrivljenika, za sada ne bi mogla s uspjehom ostvariti primjenom blažih mjera od istražnog zatvora.

Pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o utvrđenoj iteracijskoj opasnosti na strani okrivljenika nije s uspjehom dovedena u pitanje njegovim žalbenim navodima da mu je prebivalište u R., a živi u V. G., dok se u G., u kojem prebiva oštećenik, nalazi vrlo rijetko, da je i sam oštećenik naveo da okrivljenika ne poznaje dobro, već da za njega samo zna te da je između njih dvojice velika generacijska razlika.

Naime, sve navedeno nije spriječilo okrivljenika u počinjenju kaznenog djela za koje se ovdje tereti pa stoga nema garancije da ga u tome ne bi spriječilo u budućnosti. Ovo osobito kada se uzme u obzir i to da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je okrivljenik i ranije dolazio u G. te da je između njega i rođaka oštećenika, D. L., koji je bio prisutan i kritične zgode, došlo do sukoba.

Upirući na povredu načela razmjernosti, žalitelj nadalje ističe da se u istražnom zatvoru nalazi od 21. prosinca 2015. pa da se mjera istražnog zatvora već pretvorila u kaznu zatvora.

U odnosu na te žalbene prigovore treba navesti da se prilikom ocjene o povredi načela razmjernosti, u skladu s odredbom članka 122. stavka 2. ZKP/08, vodi računa o razmjeru između težine kaznenog djela za koje se okrivljenik tereti, kazne koja se prema podacima kojima sud raspolaže može očekivati i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, a imajući u vidu sve istaknuto, načelo razmjernosti nije povrijeđeno.

Slijedom svega izloženoga, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučeno

je

kao

u

izreci

ovog

rješenja.

Zagreb, 8. travnja 2016.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Lidija Grubić Radaković, v. r.