Revr-424/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 424/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak- Radej, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Gordane Jalšovečki, Đure Sesse i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz I., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 242/09-2 od 13. ožujka 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-408/09-4 od 15. siječnja 2009., u sjednici održanoj 27. listopada 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se prihvaća te se preinačuju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-242/09-2 od 13. ožujka 2009. i presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-408/09-4 od 15. siječnja 2009. na način da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan u cijelosti.

Tužitelj je dužan naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 875,00 kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je tuženoj naloženo da tužitelju isplati iznos od 915,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja 2007. do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 305,00 kn sa zateznom kamatom, u roku od 8 dana.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužena na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) navodeći dva pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u odnosu na koje postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a u odnosu na koja pravna pitanja su nižestupanjski sudovi zauzeli pogrešna pravna stajališta. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i tužbu odbaci. Podredno predlaže preinačiti nižestupanjske presude, odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženoj naknadi trošak parničnog postupka.

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tužene i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Sukladno čl. 392.a ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

Prvo materijalnopravno pitanje odnosi se na pravo stranke koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora (čl. 186.a ZPP) na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku u tom postupku, a u situaciji kada je protivna strana nakon podnošenja prijedloga dobrovoljno ispunila obvezu i nije došlo do pokretanja parničnog postupka.

Drugo pravno pitanje odnosi se na pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetniku povodom prijedloga za mirno rješenje spora (čl. 186.a ZPP) u slučaju kada je zahtjev dobrovoljno ispunjen i nije došlo do pokretanja parničnog postupka, ali se ne radi o zahtjevu iz sudske nadležnosti, odnosno u konkretnom slučaju može li se potraživanje naplate poreza i obveznih doprinosa iz plaće (razlika između netto i brutto plaće) potraživati u parničnom postupku ili se ne radi o sudskoj nadležnosti.

Ovaj sud prije svega smatra da su navedena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz razloga jer ovaj revizijski sud o njima nije zauzeo pravno shvaćanje, a riječ je o pravnim pitanjima u kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

U odnosu na pravno pitanje uopće mogućnosti potraživanja troškova zastupanja povodom prijedloga za mirno rješenje spora (čl. 186.a ZPP) u slučaju kada je protivna strana dobrovoljno ispunila zahtjev i nije došlo do pokretanja parničnog postupka, postoji odluka primjerice Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-111/08-2 od 17. prosinca 2008. koja je suprotna stajalištu drugostupanjskog suda u ovoj pravnoj stvari.

Temeljem čl. 151. st. 1. ZPP parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, dok je odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP propisano obvezno podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske. Iz odredbe čl. 186.a st. 6. ZPP vidljivo je da se radi o procesnoj pretpostavci za podnošenje tužbe jer će sud ukoliko stranka ne postupi na taj način odbaciti tužbu.

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda stranci koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora pripadaju troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji su povodom toga nastali, jer se čl. 151. st. 1. ZPP mora tumačiti u tom smislu bez obzira na činjenicu je li parnični postupak uslijedio pa je stranka uspjela u tom postupku ili je protivna strana dobrovoljno ispunila zahtjev prije pokretanja parničnog postupka. U slučaju dobrovoljnog ispunjenja potraživanja, stranka koja je podnijela zahtjev ima pravo na troškove sastava zahtjeva po punomoćniku odvjetniku u skladu s čl. 151. st. 1. ZPP u svezi čl. 154. st. 1. ZPP i Tbr. 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04 i 59/07 – dalje: Tarifa).

U odnosu na drugo pravno pitanje koje se odnosi na pravo na naknadu troškova zastupanja prema važećoj Tarifi za podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora u slučaju kada je druga strana dobrovoljno ispunila zahtjev, ali se ne radi o sudskoj nadležnosti za ostvarivanje takvog zahtjeva, odnosno u konkretnom slučaju da li je potraživanje poreza, prireza i obveznih doprinosa na plaću iz sudske nadležnosti, također postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Tako je suprotno pravno stajalište u odnosu na pobijanu drugostupanjsku presudu zauzeo Županijski sud u Rijeci u odluci broj Gž-567/06 od 5. rujna 2007.

Ovaj sud smatra da stranka koja je podnijela zahtjev za mirno rješenje spora sukladno čl. 186.a ZPP ima pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku samo u slučaju da se radi o zahtjevu koji se može ostvarivati u sudskom parničnom postupku i gdje je postupanje u smislu odredbe čl. 186.a ZPP bila procesna pretpostavka za podnošenje tužbe. Naime, već je navedeno da je odredbom čl. 186. st. 6. ZPP takav zahtjev procesna pretpostavka za podnošenje tužbe te u slučaju da se ne radi o zahtjevu koji se može ostvarivati pred sudom, tada podnošenje istog nije bilo potrebno i stranci ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku.

U konkretnoj pravnoj stvari se radi o potraživanju naknade za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora po punomoćniku odvjetniku, a u odnosu na zahtjev za mirno rješenje spora od 30. kolovoza 2007. radi naplate poreza, prireza i obveznih doprinosa na odgovarajuće račune predviđene u tu namjenu. Također je nesporno da je tužitelj prije toga 15. prosinca 2004. sklopio sudsku nagodbu s tuženom u postupku pod brojem P-1185/04 kod Općinskog suda u Varaždinu, a radi isplate netto razlike plaće za sporno razdoblje.

Prema pravnom stajalištu ovog suda u slučaju kada tužitelj potražuje naknadno razliku između brutto i netto plaće i to na način da u zahtjevu za mirno rješenje spora traži uplatu iznosa poreza, prireza i obveznih doprinosa na račune nadležnih tijela, ne radi se o potraživanju i sporu koji bi u smislu čl. 1. i čl. 16. ZPP bio u sudskoj nadležnosti.

Naime, sukladno čl. 86. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja ("Narodne novine", broj 147/02, 175/03 i 177/04 – dalje: Zakon o doprinosima) naplata u slučaju neplaćanja doprinosa u propisanim rokovima, postupak povrata iznosa doprinosa plaćenih bez pravne osobe, jamstva, nadzor zakonitosti obračunavanja i plaćanja, žalbeni postupak, otpis nenaplaćenih doprinosa i odgoda plaćanja provodi se na način propisan Općim poreznim zakonom ("Narodne novine", broj 127/00, 86/01i 150/02 – dalje: OPZ). Prema čl. 83. st. 1. Zakona o doprinosima rješenje o mjesečnom iznosu osnovice i doprinosa donosi porezna uprava na temelju podataka o stjecanju svojstva osiguranika što ga utvrđuje Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). OPZ u čl. 1. regulira da se tim zakonom uređuje odnos između poreznih obveznika i poreznih tijela koja primjenjuju propise o porezima i javnim davanjima, a u čl. 2. st. 1. OPZ određuje se da su javna davanja između ostalih, porezi i doprinosi.

Dakle, porezna uprava je nadležna u upravnom postupku za naplatu doprinosa iz plaće i poreza na dohodak uključujući doprinos za individualnu kapitaliziranu štednju, porez i prirez.

Pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi, kao i tužitelj, da je nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 114/03 – dalje: ZIDZR) kada je u čl. 22. izmijenjena odredba čl. 83. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR) kojom je određeno da je plaća u smislu ZR plaća u brutto iznosu, potraživanje doprinosa i poreza u sudskoj nadležnosti. Navedenom izmjenom kao i kasnije čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 85/05) koji je dopunio ZPP čl. 433.a propisana je mogućnost da radnik potražuje u sudskom postupku brutto plaću, ali ne i da nakon što je radnik ostvario potraživanje netto plaće (kao što je slučaj u ovom postupku) da traži uplatu poreza i doprinosa od poslodavca na račune nadležnih tijela. Takva potraživanja su po pravnom shvaćanju ovoga suda, a obzirom na odredbe Zakona o doprinosima i OPZ u nadležnosti upravnih tijela i koji su nadležni za njihovo utvrđivanje, naplatu te na taj način i zaštitu prava radnika.

Stoga su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju priznali trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 151. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP u svezi Tbr. 28. Tarife, jer zahtjev za mirno rješenje spora u ovoj pravnoj stvari nije bio potreban obzirom da tako postavljeni zahtjev se ne bi niti mogao ostvarivati u parnici.

Stoga je, na temelju čl. 395. st. 1. ZPP, valjalo prihvatiti reviziju tužene i preinačiti nižestupanjske presude na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP i čl. 154. st. 1. ZPP. Tužitelju je dosuđen trošak odgovora na tužbu, zastupanja na ročištima, trošak žalbe i trošak revizije u ukupnom iznosu od 875,00 kn u skladu s Tarifom.

U Zagrebu, 27. listopada 2010.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.